Da je ime Ivane Brlić-Mažuranić upisano u odrastanje brojnih naraštaja, svatko može na svoj način potvrditi. A da je postalo i dijelom nacionalnoga kulturnog brenda, danas se više nego ikad pokazuje na svakome koraku. Dovoljno je samo uguglati Ivanino ili ime nekoga od njezinih likova pa da se na bespućima internetskog prostora pojave ne samo slike, naslovnice ili cijela joj djela u domaćim i stranim izdanjima nego i kazališne, filmske i druge adaptacije te brojne ulice, vrtići i škole, kavane, šoping-centri i reklamni proizvodi – čak novčići i poštanske marke, miševi i frazemi izvedeni iz njihovih imena.
Ukratko: cijeli jedan svijet potekao je iz života i imaginacije žene kojoj pisanje nikada nije bilo profesija, ali je oduvijek bilo opsesija. Trebalo je samo dočekati prvu sjajnu godinu. No, nijedan sjaj ne ide bez svoje sjene.
Moćna pojava djeda Ivana
Sve je počelo u Ogulinu 18. travnja 1874. kad se u obitelji državnog odvjetnika Vladimira Mažuranića (1845. – 1928.) i Henriette rođ. von Bernath Lendway (1841. – 1919.) rodila djevojčica koja je dobila ime po djedu Ivanu Mažuraniću (1814. – 1890.), slavnome autoru “Smrti Smail-age Čengića” (1846.) i hrvatskome “banu pučaninu” (1873. – 1880.).
Već sljedeće 1875. obitelj se zbog očeva posla seli u Karlovac, pa će se mala Ivana u rodni Ogulin navratiti “već u šestoj”, a onda ponovno “u dvanaestoj godini” da bi odande ponijela “prve jake utiske”: “Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka...”
A o svojoj naobrazbi – nastavit će Ivana u autobiografiji, koju piše u Topuskome ratne 1916. – “osim dvaju javnih razreda“, bila je privatna i zbog čestih seljenja “dosta nesuvisla”, i to pretežno na francuskom; taj joj je jezik postao “olakotno oruđe za jasno izražavanje pjesničkih misli”, kako to pokazuju i njezine prve pjesme “Le bonheur” i “Ma Croatie”.
Nešto kasnije uslijedilo je učenje njemačkog, pa ruskog i engleskog, na kojima je imala obilnu obiteljsku knjižnicu. Čitala je mnogo i rado, u izboru je bila slobodna (“školska sistema nije me vezala”), pa je nastala mnoga praznina koju je trebalo ispuniti, ali je sačuvala “slobodu prosuđivanja”. Tu je i “prvi svjesni osjećaj” koji je ponijela iz roditeljske kuće – “ljubav za hrvatsku domovinu i za onaj široki zanosni pojam slavjanstva”, koji se samo povećao kad joj se roditelji 1882. presele “konačno u Zagreb”, u Jurjevsku 5, u kuću djeda Ivana Mažuranića. Iako ga je još u 4. i 5. godini bila s roditeljima posjetila u Banskim dvorima, tek je sada počeo pravi djedov utjecaj na nju:
“U domu djedovu svake se je večeri sastajala njegova razgranjena porodica tako da bi stolu pribivalo uvijek 15-18 osoba. Stolu je predsjedao djed sam, razgovore je rukovodio on, a njegova tjelesno i duševno tako moćna pojava vršila je nedokučiv upliv na moje biće – upliv kojega sam si vrlo rano počela svjesna bivati...”
Prisjetivši se i bake Aleksandre Mažuranić, sestre ilirca Dimitrija Demetra, kao tihe starice “otmjenih crta lica, pravog grčkog tipa”, Ivana spominje da “u petnaestoj svojoj godini učinih prvi svoj put, i to u Primorje”. Pritom se poziva na svoj dnevnik, koji je važnošću nadilazio “svu ostalu putnu prtljagu”.
Putne bilješke tinejdžerica Ivana počela je 13. travnja 1889. u čekaonici zagrebačkog kolodvora, nastavila sljedeće jutro na ljubljanskome, pa nakon Postojne, Divače, Sežane i Nabrezina: “More široko veliko nedokučno more...“ U Trstu je ushićena brodovima, među njima je i “brod ‘Ban Mažuranić’”, navečer “theatar i opera Othello”... Ponedjeljak i utorak, pa “Sbogom Trste!”. Uz Matulje bilježi: “naše more”, u Rijeci primjećuje “mnogo ljudi i svi naprćeni vališi i vrećami”, pandur im pregledavao “svaku i najsitniju stvarcu”. Sljedeći dan pala je srijeda: “Moj petnajsti rodjendan! ...sva Opatija i sve gore naokolo pod sniegom...” Sljedeći dan prelaze na brod “Hrvat” te plove za Novi “na mjestu gdje ‘oro gnjezdo na timoru vije jer u ravnici slobode nije’”, citira djedove stihove iz Smail-age – “u starom mjestu Mažuranićah!”.
Zadnji zapis završava s petkom 19. travnja 1889. s najavom sutrašnjeg povratka u Zagreb, prije povratka večer “pri kapeli S. Nikole, najljepšem mistu va Novom”. Pa iako se odrasloj Ivani dotične 1916. čini da prvi dojam o moru “nije bio onaj što ga s hinjenim ushitom” bilježe njezine bilješke. Novi ju je obuzeo “osobito svojim morem“. Prisjeća se razgovora s 90-godišnjim Josipom, koji je posljednji nosio staru novljansku nošnju, te je zabilježila stihove stare novljanske pjesme o “misecu travnju”: „Može li se šta romantičnijeg pomisliti nego biti na svoj 15. rodjendan prvi put na moru i to na našem krasnom, sinjem Hrvatskom moru!“, dodala je.
Nadahnuće u Varaždinu
U ovo razdoblje djetinjstva, prisjeća se dalje Ivana, pada nekoliko “nedotjeranih” pjesama. Onda joj se posreći da ih je jednom posjetio stričević Vladimir Fran Mažuranić, koji joj je savjetovao da počne pisati dnevnik. Iste večeri Ivana počne pisati dnevnik, koji je zadovoljavao njezinu “žudnju za pisanjem” te postao s vremenom “vjerna povijest” njezina duševnog razvitka i mjesto gdje se “imam kome povjeriti”.
Osim da piše, žudjela je i za tim da “tiskom iziđe bilo što iz mojeg pera”, jer – povjerava dnevniku 17. svibnja 1889.: “Za sada znaj, mi je ideal: nešto postati!” No ta joj je želja bila “već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim”. Ta borba sputavala je “sasvim moj javni spisateljski rad“, ističe Ivana dotične 1916. pa se prisjeća jednoga potajnog pokušaja.
Povod je bila smrt djeda Ivana čijim je posljednjim časovima i ona svjedočila te ih je naknadno (mažuranićevskom dikcijom!) zabilježila: „...Iznenada, kao nadahnut nadčovječjom snagom, uspravi se on, visok i moćan, i okrenuvši se k njima, bolno i glasno povika: ‘Stojite i ne pomažite mi, vi lipovi bogovi moji!’ a onda povika silnim glasom: – ‘Onamo!’... ‘Onamo!’ viknuo je još jedanput, koraknuo još teškim i posljednjim naporom prema zidu – a onda se tijelo njegovo spustilo bez glasa, bez daha, bez života na naslonjač...”
Nakon djedove smrti, naime, počeo je Ivanin otac sređivati književnu ostavštinu, i dok je gledala sanduke rukopisa, hvatala je „književna groznica“ dok ne odluči prokrijumčariti i svoj “biser” – najmiliju pjesmu Misao.
Život u gradu, pun zabave i radosti, odgovarao je Ivaninoj „živoj i razigranoj ćudi“. No, ljeta koja je povremeno provodila na Varaždinskom brijegu, “na idiličnom krasnom zaselku, baštini moje majke”, ostala su joj u trajnoj uspomeni kao “sve ono što mladošću nazivam”.
Baš kao u doživljaju Kleka i Dobre, potom mora i Novoga, i ondje joj se razigrala mašta i raslo nadahnuće da pribilježi nešto na papir. Fascinaciji prirodom dodaje dojam koji je na mladu Ivanu ostavio obiteljski prijatelj, pjesnik Franjo Marković dok se “vraćao s puta obaviv bolnu dužnost: posjetiv grob nedavno preminulog čeda“.
Iskustvo koje ju, na žalost, neće mimoići.
