Hrvatski javni prostor dominantno se bavi prošlošću što potvrđuje već i prvi pogled na strukturu osnovnog državnog dokumenta – proračuna. Svaka deseta kuna namijenjena je za kamate na ranije stvorene dugove, dok se još veći iznos glavnice duga refinancira novim zaduženjima. Hrvatski proračun samo za kamate izdvaja trećinu visine isplaćenih mirovina. Kad se tome dodaju kompenzacije za mirovinski sustav i par milijardi gubitka zdravstva - polovica prihoda proračuna odnosi se na ranije stvorene obveze, odnosno na prošlost.
Istovremeno suočavamo se s masovnim odlaskom mladih koji idu ne samo zbog toga što je sada nedovoljno dobro, nego što ne vjeruju da će uskoro biti dovoljno dobro. Zašto bi uostalom svojim ostankom otplaćivali kredite ranijih generacija iskorištene uglavnom za potrošnju. Njih jedino može zadržati i vratiti vjera u zemlju koja ima vodstvo koje je može voditi u budućnost. Aktualni rast i (trenutni) optimizam ipak stvara momentum poput onoga nastalog uvođenjem poreza na dodatnu vrijednost krajem devedesetih godina, koji je, zbog načinjene udžbeničke greške, upropašten. Možda bi upravo taj momentum trebalo iskoristiti za, nimalo orvelovski, osnivanje Ministarstva budućnosti.
Osnovni cilj bi morao biti povećanje razine zaposlenosti, koja je u Hrvatskoj na dnu Europske unije (tek nešto iznad polovice radno sposobnih). Uz to, novo tijelo bi moralo pomoći dati odgovor na pitanje - koje je naše mjesto na formiranom globalnom tržištu roba, usluga i ideja? Gotovo dvije trećine našeg izvoza, koji je osnovni element rasta (uz porast potrošnje zbog jednokratnog smanjenja poreznog opterećenja) su tehnološki manje zahtjevni proizvodi, što znači da im je multiplikativni efekt vrlo ograničen. Hrvatska ne sudjeluje u proizvodnji niti jednog značajnijeg tehnološkog proizvoda u svijetu. Stoga, moguća područja djelovanja jesu demografija, rast digitalne ekonomije i preraspodjela svjetske gospodarske moći, akcent na STEM predmete, poticanje poduzetništva mladih, urbanizacija uz gradnju pametne infrastrukture, povećanje broja studenata (i profesora) u razmjenama s inozemstvom…
Kao mjerila razvoja uključiti nove kriterije pogotovo vezane za klimatske promjene i oskudnost resursa, primjerice broj električnih automobila na našim ulicama s ciljem da Hrvatska podiže svoje mjesto na sličan način koje ima u donaciji i transplantaciji organa. Živimo u razdoblju najkrupnijih promjena u ljudskoj povijesti; što je dakle naš odgovor na izazove nejednakosti, smanjenje obradivih površina i valorizaciju vodnih resursa ili sintetički rečeno – kako poboljšati konkurentnost zemlje, odnosno kako povećati novostvorenu vrijednost koju hrvatsko društvo očito premalo stvara. Angažirati kadrove otvorenog uma, poput Večernjakove osobe godine Nenada Bakića – možda bi stvorilo i održalo taj momentum – i dalo mladima razlog da s bave svojom budućnosti u Hrvatskoj.
Izvanredan članak. Broj komentara ukazuje na činjenicu koliko je Hrvatima u lijepoj našoj stvarno "loše".