Čini se da je advent “in”, a Božić “out”. Sva silina lampica, kućica, lažnih jela i šumaraka pod umjetnim snijegom, rijeke ljudi koje se slijevaju ulicama glavnog grada, osobito vikendom, gotovo navlas ista ponuda i pomiješani miris fritula, kuhana vina i kobasa na sve strane…
Slika je to, otprilike, koju advent i ove godine ostavlja na gradskim ulicama. Protiv čega, doista, nitko ne može imati ništa. Osobito, kada se i ove zime očekuje laskava titula najboljeg adventa u Europi i kada se čuju priče da se u Beču prodaju karte za advent u Zagrebu.
Hej, pa tko nam je ravan! Nitko, dakako, pa ni mi sami sebi. Jer, često smo kolektivno, kao društvo, u stanju zamijeniti stvarnost prividom i iluzijom, ozbiljnost zabavom, bitno nebitnim.
Bilo bi posve “politički nekorektno” išta prigovarati adventu u Zagrebu, u kojega su silan trud uložile gradske vlasti s gradonačelnikom Bandićem na čelu i Turističkom zajednicom grada, no zašto ne govoriti i o stvarnoj naravi adventa, tj. došašća, koje je vrijeme budnog iščekivanja, a u Crkvi, u čijem bi se krilu trebao osjećati najudobnije, liturgijski je, primjerice, obojen istom ljubičastom bojom kao i korizma (razdoblje posta, molitve i milosrđa) te se baš kao i u korizmi u euharistiji ne pjeva “Slava”, dok “Aleluja”, za razliku od korizme, ipak ostaje.
Mise zornice koje se svakodnevno služe na prijelazu noći u dan došašću daju posebnu draž u uloženu naporu svih onih koji ustaju u cik zore, pjevaju promuklim glasovima čeznutljive adventske pjesme i nakon toga odlaze na svoja radna mjesta.
Takav advent polagana je, ali duboka, priprema za Božić, kao središnji događaj ovoga razdoblja, koji bi trebao eksplodirati svom svojom raskoši u ponoći na prijelazu u badnjoj noći. No, hoće li to moći uz sve ovo adventsko blještavilo?
Nije ovo nikakva patetična kuknjava nad omrznutim neprijateljima naroda, komercijalizmom i potrošačkim mentalitetom, koji su se pretvorili u otrcanu frazu kada se god želi ukazati na površnost ljudske naravi, koja se svaki puta lako navuče na šarenilo i šušur, zaboravljajući na meritum.
Zapravo, ovakav prenaglašeni i prepotentni advent, koji se iscrpljuje u slavljenju rođendana prije rođendana, možda Božiću može osigurati onu izgubljenu “tihu noć”, pa se sve s Badnjaka na Božić do kraja smiri i utiša.
Kad umine glad za germ-knedle, kuhano vino i kobase, kad splasne nagon za use, nase i podase, možda se baš onda spusti ona potrebna tišina, kako bi se osjetila i doživjela bit poruke, koja je prije 2000 godina promijenila narav svijeta. Koji se odonda, nemojmo si previše umišljati i pripisivati neke civilizacijske zasluge, vrlo malo promijenio.
I često tamu noći želi zamijeniti nekom lažnom i umjetnom rasvjetom, okrećući glavu od svjetla koje mu je ponuđeno. U liku betlehemskog djeteta, kroz koje je Bog postao čovjekom.
Nitko Katoličkoj Crkvi i vjernicima koji žele mir i tišinu ne brani da si tu potraže crkvama i u svojim domovima. Nitko ih ne tjera na ulice i adventske proslave onih koji su priredili blještavilo. U sekularnom smo društvu, barem nominalno, i demokratskom, pa svatko ima pravo ponašati se u skladu s vlastitim željama i uvjerenjima. Dakako, ne remeteći jednako pravo drugima, što žal za tišinom na javnim mjestima u ovom slučaju zacijelo jest.