U vijek postoji mogućnost da netko do sada još nije pročitao riječi koje ću zato opet prepisati: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Vlastiti stav prema sadržaju ili emocija potaknuta nekim riječima kod mnogih ljudi ovisi o tome tko ih je izrekao. Za citirane rečenice ja sam uvjeren da imaju univerzalnu snagu. Zato čitatelju kojem su one možda do sada bile nepoznate predlažem da ih ponovno pročita i zauzme prema njima vlastiti stav ne znajući im autora. Neka o njima razmišlja u kontekstu “naših” ratova koje, opći je dojam i činjenica, nismo u stanju završiti i zaključiti ni 25, ni 75 godina od njihova prestanka. A tek onda neka ispita utječe li na prihvaćanje ili odbijanje tih rečenica ikako činjenica da su prepisane iz pisma koje je u svibnju 1995. godine, u povodu 50. godišnjice završetka Drugoga svjetskog rata, objavila Hrvatska biskupska konferencija s potpisima svih hrvatskih biskupa.
Video: Gotovina, Plenković, Reiner, Milošević u Kninu
Naknadno pročitavši te riječi, ja sam osjetio ugodno iznenađenje, utoliko više što one proteklih desetljeća nisu zaživjele kao načelo u djelovanju i propovijedima većine hrvatskih biskupa kad je riječ o ratovima i prevladavanju zla i ljudskih patnji koje oni stvaraju i donose. One nisu crkvena zapovijed, ali su dobrodošao putokaz i upravo s obzirom na to tko ih je napisao i potpisao, mislim da imam pravo uzimati ih kao mjerilo kršćanske i ljudske ispravnosti onoga što danas izgovaraju ti isti biskupi ili njihovi nasljednici. A isto tako i političari.
I zaključujem da su ovoga kolovoza u Kninu i govori političara, a osobito onaj hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, kao i propovijed nadbiskupa Barišića, bili u dobroj mjeri na tragu te biskupske preporuke iz 1995. godine. U svibnju 1995. biskupsko je pismo također progovorilo o našoj nesposobnosti zaključivanja jednog rata, što izaziva drugi. Upravo su oni u izravnu vezu doveli prošli Drugi svjetski i tada još trajući Domovinski rat potpisavši sljedeće: “Suprotni stav prema žrtvama rata koji se kod nas sustavno i službeno provodio kroz pedesetak godina, po kome su žrtve samo na jednoj strani, a krvnici samo na drugoj strani, raspaljivao je osvetničke misli i nakane, o čemu tako tragično svjedoče i sadašnje žrtve rata nametnutog Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako naše ratno poglavlje nije završeno pred pedeset godina, kao kod drugih naroda.
Duhovi se nisu razoružali...” Najmanje je važno što ja mislim i osjećam kada čitam što je ove godine 5. kolovoza propovijedao sisački biskup Košić. Ali, riječi koje je u svibnju 1995. domislila i potpisala katolička crkvena hijerarhija u Hrvatskoj o težini i važnosti “žaljenja žrtava druge zajednice i priznanja krivnje u vlastitoj zajednici” kao i o “raspaljivanju osvetničkih misli i nakana” stavom da su “žrtve samo na jednoj, a krvnici samo na drugoj strani” itekako mi mogu poslužiti kao mjerilo za prosudbu sljedećih, međusobno kontradiktornih Košićevih rečenica: “Našim braniteljima i svima nama ne smeta što se u javnosti iznose i stradanja druge strane jer svaki će čovjek zaplakati kad vidi patnju malih i nevinih ljudi, staraca, žena i djece. Međutim, svima nama smeta što se namjerno umjesto patnji naših hrvatskih ljudi koji su trpjeli 4 godine zvjerska zlodjela onih koji su izveli agresiju na Hrvatske iznose patnje koje su 4 dana trpjeli oni koji su bili uz okupatore.”
Nedosljednost unosi zbrku u misli, emocije i djela, ona nas uništava i ubija. Ona je jedan od glavnih uzroka što duhovi nikako da se razoružaju. Pritom nipošto ne mislim samo na crkve i njihove biskupe. Nakon ovogodišnje kninske proslave koja je napokon bila oplemenjena snažnim notama priznanja i sućuti i za patnje one druge, u ratu pobijeđene strane, mogle su se čuti zamjerke predsjedniku Milanoviću što je jasno izrekao da je 5. kolovoz dan koji se slavi. Da se mene pita, ja bih sve ratove u prvom redu komemorirao i sve obljetnice bitaka, pobjeda i poraza pretvorio u oplakivanje zajedničkih jada i nesreća koje rat svima donosi. Ne jedanput isticao sam kao primjer Ratni requiem Benjamina Brittena. Na praizvedbi djela 1962. godine, u novoj katedrali u Coventryju podignutoj na mjestu stare koju su 1940. razorili njemački bombarderi, engleski tenor i njemački bariton rame uz rame pjevali su stihove Wilfreda Owena u kojem je taj pjesnik i vojnik poginuo u Prvome svjetskom ratu nedvosmisleno izjednačio jad i nesreću vlastite pogibije i svojih sunarodnjaka s onom ubijenih neprijatelja.
Stoga i od tih kritičara zahtijevam samo dosljednost. Ako datum 5. 8., hrvatski Dan pobjede i sloma velikosrpske politike, agresije i okupacije, bude u prvom redu ili čak isključivo samo komemoracija uz ispriku i sućut prema svim žrtvama, onda to mora biti i 8. 5., Dan pobjede nad nacizmom i fašizmom. I taj dan ima biti komemoracija u kojoj će antifašistički pobjednici žaliti i suosjećati sa svima koje je ubila njihova strana, kako krivima, tako i nedužnima. Onda se i tog dana treba čuti i za patnje druge strane, osobito još uvijek živih svjedoka, djece iz kolona križnih putova kao i djece i unuka pobijenih očeva i djedova, bilo krivih bilo nedužnih. Ili su u Hrvatskoj poput čudnovatih kljunaša rijetki ljudi koji mogu jednako slaviti obje ove pobjede, a s jednakim pijetetom i sućuti žaliti za svim žrtvama, priznati i okajati sve zločine i svaki rat demitologizirati kao opću, svima zajedničku i neželjenu nesreću?
Neki su popušili u ratu, i sad bi da se oplakuju njihove žrtve. Nisu imali volje za oplakivanja kada su bili jači i kada su razarali Vukovar.