Trebaju li kompanije, konkretno, financijske institucije, biti čuvari demokracije i borci protiv diskriminacije? Ili one nemaju tu pravnu i društvenu “osobnost” koja bi opravdala angažirani pristup temama koje svjetonazorski u Hrvatskoj još uvijek izazivaju, ne rudimentarna razilaženja u mišljenjima, nego – ideološke Marijanske brazde. Hm, možda u društvu u kojem većina maršira protiv getoizirane manjine, brutalno se iživljavaju nad sezoncima nepoželjna naglaska i etniciteta, a žene koje su za dlaku izmaknule smrti prisiljavaju na “civilizirani” kontakt sa svojim krvnikom i ne bismo trebali birati tko će dignuti glas u obranu temeljnih ljudskih prava. I zažmiriti na sumnju da jedna banka možda “pegla” svoj imidž i narušene odnose s klijentima koje su sudovi proglasili nepoštenim poslovnim praksama.
U širem kontekstu, vjerojatno je takva sumnja luksuz za aktualni društveni moment. I baš kao što diskriminaciju ne određuje motiv da diskriminira, nego činjenica njezine prisutnosti, u dijalektičkom diskursu, ovdje je motiv taj koji ne umanjuje bitno vrijednost učinka. Da konkretiziramo. Kampanjom “Vjeruj u sebe”, u sklopu koje je dala potporu Povorci ponosa, Erste banka je upisala nova poglavlja u dosad prilično paušalno poimanje shvaćanja društvene odgovornosti. I otvorila Pandorinu kutiju. Na društvenim je mrežama eskalirao sraz konzervativnih i progresivnih, pozivalo se na neke druge manjine i vulnerabilne skupine, “normalnije” i prihvatljivije za potporu, siromašnu djecu, pa i nogometaše i seljake u Slavoniji. S druge strane panegirici za toleranciju, prihvaćanje. Neki su možda i promijenili banku poneseni emocijom. Banka će vjerojatno tek raditi cost-benefit analizu izgubljenog i dobivenog. No, “score” društvene odgovornosti eksponencijalno im je skočio.
Ključna dosljednost
Europa ovih dana jako podsjeća na Europu 30-ih godina prošlog stoljeća; onu istu u kojoj su u Thyssenovim i Kruppovim tvornicama radili zatočenici koncentracijskih logora i nacističke uniforme odisale Bossovom elegancijom. A FED i Bank of England izdašno financirali Njemačku koja je već ozbiljno bila ogrezla u nacizam. Financiranje je bitan moment osnaživanja bilo kojeg pokreta, stranke ili udruge. Možda nije loše znati kako se u tom kontekstu određuje neka financijska institucija.
– Kao dio jednog od najvećih pružatelja financijskih usluga u istočnom dijelu Europe te kao jedna od vodećih banaka na hrvatskom tržištu, Erste banka ima svoju ulogu u društvenoj zajednici u kojoj posluje. Želimo promovirati pozitivne društvene i ekonomske vrijednosti, integraciju, inkluzivnost i zajedništvo svih pojedinaca u društvu neovisno o dobi, spolu, etničkoj, vjerskoj ili političkoj opredijeljenosti, spolnoj orijentaciji ili bračnom statusu. Banka vjeruje u jednakost svih ljudi, odnosno u pravo na ostvarenje osobnih ciljeva i ambicija bez obzira na različitosti te smatra da se upravo u tome očituje i snaga cjelokupnog društva – poručuju iz Erste banke. Realno je očekivati da se dio društvene zajednice neće složiti s vrijednostima koje su poduprli i njihovim porukama, i toga su svjesni. Poštuju, kažu, i oprečne stavove, kao što prihvaćaju i moguću negativnu povratnu reakciju, kao nešto uobičajeno i normalno.
– Međutim, uvijek smatramo korisnim otvoriti dijalog i konstruktivnu raspravu o određenim društvenim temama i izazovima radi dugoročnog napretka cjelokupne društvene zajednice – napominju u banci, kojoj je temeljni strateški dokument Grupe, tzv. Statement of Purpose (Izjava o svrsi poslovanja), čiji je osnovni cilj širenje prosperiteta i služenje građanskom društvu u regiji.
– Na eksternoj se razini provedba elemenata Izjave o svrsi reflektira i kroz reklamni koncept „Vjeruj u sebe“ – poručuju.
Daria Mateljak, stručnjakinja za društveno odgovorno poslovanje i ambasadorica Povelje raznolikosti, platforme koju je utemeljila Europska komisija, ističe da društvena odgovornost ponajprije podrazumijeva da kompanija upravlja utjecajima koji nastaju u sklopu njezina poslovanja, a od nje se očekuje da u svojim odnosima s dionicima pokazuje odgovornost i društvenu osjetljivost, posebno prema onim dionicima koji su joj ključni.
– Svaka kompanija može izabrati u koje će se društvene inicijative uključivati ili koje će podržati, što bi uvijek moralo biti povezano s korporativnim vrijednostima. Dakle, odluke o zastupanju ili podržavanju proizlaze iz korporativnog identiteta i o njima mora postojati suglasnost svih bitnih struktura kompanije, od vlasnika, uprave do stručnih menadžera – odgovara D. Mateljak na pitanje tko uopće donosi strateške odluke o vrijednosnim orijentacijama i smjeru kompanijskog identiteta i kulture. U pravilu su to, kaže, vlasnici ili uprava, čiji je utjecaj posebno velik kod složenijih vlasničkih udjela.
– U postupku odlučivanja kompanija bi trebala razmotriti, pa čak i prihvatiti, mišljenja svojih najvažnijih dionika – smatra stručnjakinja za DOP.
– U Hrvatskoj, kao i drugdje u EU, postoji inicijativa Povelje raznolikosti kojoj kompanije pristupaju dobrovoljno. Prihvaćanjem Povelje kompanije se obvezuju na poštovanje svih raznolikosti u društvu, suzbijanje bilo koje vrste diskriminacije te aktivnu uključivost – precizira. Povelja okuplja više od 7100 potpisnika iz 18 zemalja članica EU koje su prihvatile promicati načela raznolikosti, nediskriminacije i poštovanja ljudskih prava u svom poslovanju. Nositelj projekta u Hrvatskoj je Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj.
No, vraćamo se na pitanje koliko daleko kompanije mogu ili trebaju ići u svjetonazorske dubioze.
– U ovom pitanju je ključno kako postaviti granice i to uistinu nije jednostavno. Tako da neke tvrtke, u skladu sa svojim vrijednostima, mogu unutar društvene odgovornosti usmjeravati u doprinos ostvarenju ciljeva održivog razvoja UN-a, podržati pojedine projekte ili im uskratiti donacijsku potporu, prema procjeni koliko su ti projekti korisni za društveni razvoj. Međutim, od odgovorne se kompanije očekuje da bude potpuno autentična. Tako da se postavlja ključno pitanje: ako se podržava jedna društvena inicijativa ili se zalaže za određeno društveno pitanje, je li kompanija spremna biti potpuno dosljedna u svojim stavovima? Je li spremna, primjerice, odbiti poslovati sa svima koji ne dijele taj svjetonazorski ili društveni stav? I to proaktivno, bez očekivanja njihove reakcije – polemizira stručnjakinja.
Slična su osjetljiva pitanja, napominje, u raspravama oko toga trebaju li tvrtke donacijama podržavati pojedine političke opcije ili zagovarati bilo koju vrstu društvenih akcija koja nije izravno povezana s njihovim poslovanjem. Tu se otvara i pitanje transparentnosti – ako se to radi potpuno transparentno i jasno se objavljuju stavovi i motivi, kompanije nemaju problem. Ako bilo što ostaje nedorečeno ili na razini nejasnih motiva, onda imaju problem u javnosti. Bez obzira na to kakve poruke namjeravaju poslati.
– Ukratko, u ovom pitanju nema polovičnih rješenja, već je isključivo bitna jasna poveznica korporativnih vrijednosti, motiva i potpune dosljednosti u poslovanju – kaže. Ističe da je sve češća pojava „korporativnog aktivizma“, posebno u SAD-u, a sada i u našim krajevima. Poznati su primjeri iz svjetske prakse, a i vidljivo je u nefinancijskim izvještajima nekih velikih korporacija koje inicijative podržavaju. Navodi nedavne primjere Nikeove marketinške kampanje ili Patagonijine podrške političkim opcijama. I druge organizacije izražavaju svoje stavove, samo ih možda ne tumačimo u tom kontekstu, poput akcija Fife protiv rasizma ili Benettonovih marketinških kampanja, podsjeća.
Kad su posrijedi LGTB prava, IKEA je europski predvodnik trenda promicanja tolerancije: 1994. godine u spotu im se pojavio gej par, a jako im je bitna i ravnopravna zastupljenost spolova u strukturi upravljanja. Nakon što je tvrtka došla na hrvatsko tržište i provela istraživanje o potencijalnim izvorima diskriminacije među zaposlenicima, odlučila se fokusirati na četiri područja i to javno prenijeti: rodnu ravnopravnost, LGBT prava, etnicitet i osobe s invaliditetom. Zaposlenike su uključili u trening o različitosti gradeći korporativnu kulturu inkluzivnosti. No, inkluzivnost ih ne zanima samo kad je posrijedi seksualna orijentacija; pokrenuli su i projekte pomoći izbjeglicama i socijalnog poduzetništva.
Marketinška kampanja Nikea, sa sloganom “Vjeruj u nešto. Čak i ako to znači žrtvovanje svega”, u kojoj su angažirali Colina Kaepernicka, bivšeg igrača američkog nogometa koji je demonstrativnim sjedenjem na klupi tijekom sviranja američke himne cijelu jednu sezonu protestirao zbog policijske represije nad nenaoružanim crnačkim stanovništvom, drugi je primjer izrazitog korporativnog aktivizma. I Nike je platio cijenu oponenata, a njihov moto “Just do it!” doživio je parafrazu “Just burn it!” uz širenje snimaka spaljenih tenisica po društvenim mrežama. Svjež je primjer nedavna Giletteova kampanja podrške globalnom pokretu #MeToo kojom su se uključili u kritiku seksualnog i vršnjačkog nasilja, seksizma i općenito hipermaskulinizacije.
Još nije izboreno
– Zaključno, ona kompanija koja odluči podržati neko društveno važno pitanje treba u tome uvijek pokazati dosljednost u svim svojim aktivnostima i poslovanju, moći jasno objasniti svoje motive i paziti na poštivanje raznolikosti. Ako to poduzima samo iz komunikacijskih ili marketinških razloga, povećanja vidljivosti ili privlačenja pažnje, onda ne možemo govoriti o društveno odgovornom poslovanju – zaključuje D. Mateljak. No, “granični” su slučajevi oni u kojoj se tvrtke odlučuju javno podržati političke opcije, što je prilična rijetkost u svijetu biznisa. Američka je tekstilna tvrtka Patagonia tako dala potporu demokratskim kandidatima u utrci za Senat objašnjavajući to prijetnjama koje s republikanske strane dolaze ugrožavajući zemlju i vode u javnom vlasništvu.
– Industrija odjeće za slobodno vrijeme ovisi o tome – izjasnila se tada čelnica tvrtke Rose Marcario.
Ovih se dana polemizira i o potezima supetarske gradonačelnice Ivane Marković koja je, nakon što je odbila donaciju Bleiburškom vodu, nakon premlaćivanja sezonskih radnika srpske nacionalnosti, ali i lokalnog vatrogasca, odlučila zabraniti Torcida kup u svome gradu jer su nasilnici članovi navijačke skupine Torcida. Možda je najbolji naglasak na priču dala upravo I. Marković konstatacijom da je zapravo učinila samo ono što je “normalno”. To je poanta koja pokazuje kako smo kao društvo još daleko od nulte stope tolerancije prema govoru mržnje, ekstremizmima i revizionizmu povijesti. A to nije zadaća koju bi trebale provoditi kompanije, nego država, kojoj to nalaže ustav kao temeljni pravni akt koji štiti slobode i ravnopravnost građana i svih onih koji borave na njezinu tlu.
– Važno je sustavno i stalno razvijati društvenu svijest o odgovornim ponašanjima, razumijevanju odgovornosti, što uključuje i poštovanje raznolikosti u društvu te razvijati javni dijalog o tim temama. Ali, to bi ponajprije trebala biti zadaća državnih tijela koja se ovim pitanjima ne bave dovoljno. Nažalost, hrvatsko društvo danas je višestruko polarizirano i nedostaje nam kultura dijaloga. I mediji u tome mogu igrati važnu ulogu – poručuje D. Mateljak.
Cvijeta Senta, voditeljica Centra za mirovne studije, koji se bavi problemima diskriminacije i zaštite ljudskih prava, dijeli njezin stav o nedovoljnom angažmanu države.
– Situacija u kojoj je vijest da neka banka ili tvrtka podržavaju ravnopravnost i zaštitu ljudskih prava, kao što su prava LGBTI osoba, upozorava da ravnopravnost u društvu ne postoji. Osamnaest godina nije malo, ali očito nije ni dovoljno da Povorka ponosa postane slavljenje različitosti, već je i dalje mjesto borbe protiv diskriminacije, mjesto upozoravanja na nejednakosti i rušenja predrasuda. Zbog toga je jasno da nam kao društvu treba glasna podrška ljudskim pravima, koja dolazi od svih, pa i od kompanija kao što je Erste banka, ali i da uz deklarativnu podršku treba ići i društveno odgovorno poslovanje. To se odnosi i na pravnu odgovornost, na poštovanje zakona države u kojoj tvrtka posluje – ističe čelnica CMS-a. Podsjeća da je jedan od domaćih zakona koji je snazi od 2009. i Zakon o suzbijanju diskriminacije, organski zakon kojim se propisuju standardi zaštite osoba s određenim karakteristikama u koje se svrstavaju i spolna orijentacija te rodni identitet i izražavanje.
– Također, uključuje i poštovanje svih građanskih, političkih, socijalnih i ekonomskih prava, kako građana u državama u kojima posluju tako i šire, u zemljama u kojima prava koja zakonski imamo u Hrvatskoj još nisu izborena – negoduje C. Senta.
Kad u situacijama disrupcije temeljnih ljudskih prava izostane državničko ponašanje onih koji predstavljaju vlast ili je sama država pasivna u njihovoj zaštiti, unatoč evidentnom trendu polarizacije i ekstremizama, društvo se lako dovede u situaciju rovovskog ukapanja u dihotomiju crno-bijelog svijeta. A tad dugine boje brane oni od kojih se to najmanje očekuje.
I da, da ne zaboravimo – gej je okej.
Video: Zagreb pride
U 21. Stoljeću uopće više ne vidim razlog zašto bi se gurala nekakva prava manjina jer ona nisu ugrožena. Možda sam ja jedini, ali ja još nisam vidio da je muškarac dobio posao prije žene, samo zato što je muškarac. Poslodavcu je u interesu da mu firma dobro posluje, a ne da ima samo muškarce u firmi... Što se tiče gay populacije, sve je uredu dok ne nameću svoje stavove. Kao što ne postoji parada ne-gay osoba tako ne bi trebala postojala gay parada. S tim rade sami protiv sebe i dižu vatru tamo gdje je nema. Ja vjerujem da većini Hrvata ne smetaju gay osobe sve dok im se ne nameću. Nedavno sam imao priliku raditi sa jednom trans osobom. Vrhunski radnik, sve do trenutka dok nije usrao svoj trud sa svojim nametanjem svjetonazora.. kao što mi damo gay publici pravo na mišljenje, tako treba i drugima dati pravo na mišljenje.. na žalost u tom svijetu nema mjesta za diskusiju, ne zbog anti-gay pojedinaca nego upravo zbog gay friendly pojedinaca koji se brane napadom.. kakav je to argument da je netko homofob.. a sami su izmislili tu riječ. Ja bih prije rekao da su to čuvari tradicije. Što je po meni sasvim uredu za diskusiju. Da se razumijemo, ja cijenim svakog vrijednog čovjeka kakav god da on je, ali ne cijenim lijenčine koje se skrivaju iza svojih "prava". A što se tiče Erste banke,.. na paradi drže transparente protiv "milijunaša" protiv kapitalizma i sl. A isti ih sponzoriraju. zar nije to smiješno. I za kraj, gay je ok, ali gay nije nešto što se treba nametati.niste ugroženi