Kako biti Srbin u Hrvatskoj? Idiotskog li pitanja i još idiotskijeg iščekivanja odgovora koji je sam po sebi jasan. Nikako! Pravo je pitanje kako biti Hrvat u Hrvatskoj ili još bolje kako biti građanin svjestan svojih ograničenja u državi koja te ograničava? Nije problem u današnjoj Hrvatskoj biti drugačiji, nego je problem biti normalan ili, da kažem razumljivim jezikom svakodnevice, normalno je danas kažnjivo, a nekad kažnjivo postalo je normalno.
I da vas je netko dovoljno rano za vaše godište pitao kako zamišljate budućnost, kako bi trebala izgledati, biste li prvo pomislili da će biti nasilna, netolerantna, skupa, restriktivna, prenapregnuta, frustrirana, religijski ekskluzivna, hermetična, retrogradna, uniformirana, retardirana? Bi li vam palo na pamet da ste na satovima povijesti učili o budućnosti?! Samo slabo ste učili. Važan doprinos tome što je budućnost postala dala je i vaša šutnja i mirenje s olako obećanom brzinom virtualnog napretka i konkretnog propadanja. Pa ako ste mislili da živite u epilogu jednog vremena, prevarili ste se. Ovo je tek zagrijavanje jer ono najgore nije se ni dogodilo. Dobro, u Supetru su možda napadnuti sezonci, ali njih sezonci definitivno nisu napali. Nasilnici postaju stalno i traženo zanimanje u društvu u kojem se do uspjeha dolazi formom, a ne sadržajem, u kojem su novac i politička moć preduvjet ugleda bez obzira na to kako se do novca došlo. Isto tako, profesor koji, oficijelno, dobiva opomenu pred otkaz jer piše na društvenim mrežama tijekom radnog vremena, a stvarno jer se protivi općeprihvaćenoj totemizaciji društva i militarizaciji dječjih mozgova, suština je kolektivnog nasilja prema pojedincu koji pokušava ostati sabran u paranoidnom kovitlacu i koji želi misliti svojom glavom.
Potražiti na ulici Srbina i iživjeti svoje ništavilo na njemu, pa zašto to ne bi bilo normalno kad legitimitet Srbina kao mete svoje historijske razloge pronalazi u budućnosti. No, ako danas pojurimo za Srbinom doživljavajući ga kao legitiman rekvizit u državi koju pretvaramo u „sobu za razbijanje“, sutra će se juriti po cesti i profesori koji neće nužno biti Srbi, ali bi se djeci možda mogli usuditi nagovijestiti da Zemlja nije ravna ploča, da svi znanstvenici u proteklih 2000 godina nisu bili svećenici, da smisao odrastanja nije obilazak kosturnica, da je od domovine koja od tebe traži da umreš za nju puno ljepša i bolja domovina koja će „tražiti“ da u njoj normalno živiš, da ratno stanje nije trajno stanje, da psihopati mogu doći na vlast jedino ako ih psihopati izaberu...
Toliko je toga zbog čega će lov na ljude postati dio nacionalnog folklora u sredini koja pamti izjave „mogu otići iz države kome se ne sviđa“, „nakon Drugoga svjetskog rata mnogi su Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje“, „bolje neka pripaze što pišu“. Sjećate se tko je sve to rekao? Ne?! Netko beznačajan, ali u shizofreniji svoje pozicije istovremeno neporecivo skandalozan. Uglavnom, nasilje će rasti, a sama kulminacija bit će u ključnoj točki usmjerena prema najslabijima, najmalobrojnijima, najnormalnijima. Nakon što se izvjetri, nakon što u toj kontinentalnoj europsihijatriji dovedemo same sebe do ruba golog smisla opstanka, okrenut ćemo se po tko zna koji put prezrenoj pameti očekujući od nje da razriješi stvar, uz začuđeno prenemaganje najgorljivijih razaratelja i fašista kako smo, za Boga miloga, uopće dovde došli. Lako je biti čovjek među ljudima, ali kako to ostati sam ispred vremena?
Vatrogasac iz Supetra pokušao je to doslovno biti, stati na put stihiji pa su i njega polomili sunarodnjaci koji očekuju da im ovaj čuva imovinu i posljednje nacionalno zrno mozga od njih samih. Razum u sudaru s kolektivnom mahnitošću uvijek dobije po njušci. Kao taoci najgorih smijemo se čuditi jedino onda kad se dogodi nešto potpuno suprotno od onoga što se događa stalno. Neprekidno potencirati srpstvo kao fantomsku prijetnju, Rome kao prljavi obraz multilateralnosti, izbjeglice kao antikrižarski rat, gejeve kao pederski karakterne devijacije, ateiste kao sotoniste, mudre kao ideološke neprijatelje, a mislioce kao tumor na minimozgu nacije neće nas odvesti nikamo drugdje nego u kaznene ekspedicije čišćenja. Ne mogu slaviti one za koje kažu da su poginuli za domovinu, ali mogu neutješno žaliti za njima zato što su morali poginuti jer su njihove smrti alibi da su dobrovoljno podnijeli najveću žrtvu, a ne da su žrtvovani s predumišljajem.
Bol koja je ostala iza njih nikada neće biti puštena na miru, ona mora generirati nove boli u naizgled traženju pravde koja bi, da je ima, morala biti vapaj za prestankom. Za mene je već kasno, ali za djecu koja sada odrastaju nije ni počelo. Moja je mladost potraćena putovanjima od kosturnice do kosturnice i koliko god strašne prizore oživljavale, nisu nas odvratile od toga da se pokoljemo. Mogu li kosturnice iskrvljene iz tog pokolja imati ljekovit učinak na djecu koja ih sada obilaze? Trebalo bi prestati u njihovo ime pripremati frekvenciju emocionalne napetosti iznad one visine na kojoj prosječan mozak ne može čuti. Vrisak ugroženih postat će višeglasan zbor, atonalna polifonija komponirana svaka iz svog solističkog kuta. Kada uspijemo razaznati glavnu melodiju, shvatit ćemo da je to zato što smo i sami zapjevali u tom zboru; preplašeni, progonjeni i u manjini koja je samoubilački mislila da pravda i razum jednostavno moraju pobijediti.
Kako je mrziti Hrvatsku u Hrvatskoj? To ti nama opisi u novoj kolumni. Iz prve ruke