Ako se ne kazni zlo 
iz komunizma, ono 
će stalno izmišljati fašizam kojim se hrani

nedjelja

21. lipnja

Čitam danas razgovor s Markom Grubišićem, predsjednikom Hrvatskog društva političkih zatvorenika, koji je kao sveučilištarac uhićen i osuđen na nekoliko godina zatvora zbog pjevanja domoljubnih pjesama. Grubišić opisuje kako ga je kao istražitelj zlostavljao čovjek čije ime ovih dana odjekuje pošto je potvrdio Manolićevu optužbu da je Tomislav Karamarko surađivao s Udbom. Riječ je, dakako, o Anti Barišiću, koji je Grubišića za radijator vezao posebnim lisičinama, tzv. španjolkama, koje se urezuju u ruku, prislanjao mu pištolj uz sljepoočnicu, prijetio ubojstvom, izbacivanjem kroz prozor s trećeg kata (koje bi se onda predstavilo kao pokušaj bijega), prijetio mu 20-godišnjom robijom, a odvjetnike mu Željka Olujića i Ivana Gabelicu proglašavao “ustaškom bandom”. Ante Barišić danas je profesor na Fakultetu političkih znanosti. Zacijelo ima na stotine policijskih istražitelja, državnih tužitelja, sudaca, udbaša, KOS-ovaca, političkih naredbodavaca, “preodgajatelja” iz zatvora, zatvorskih upravitelja... koji su ljudima činili slična zla kao i Barišić i koje nitko nikad u samostalnoj Hrvatskoj nije dotaknuo, a kamoli ih nekom službenom odlukom prokazao i obilježio ili osudio. Sigurno među njima ima i onih koji zaslužuju sudski progon i kaznu, ali baš svi oni zaslužuju bar javno žigosanje. Mimo, po mom mišljenju suvišnih dvojbi o tome je li nam lustracija potrebna, kako je tehnički provesti, kojim se kriterijima poslužiti, jedno je sigurno – može se napraviti registar osoba iz komunizma, i živih i mrtvih, čija su nedjela bila očita te ostala zapisana. Na primjer, oni koji su optužili i osudili Veselicu, Gotovca, Budišu, Čička, Gabelicu, Vukojevića i mnoge druge moraju su naći na nekom javnom popisu, kao i šefovi svih represivnih institucija, od policije i obavještajnih službi do tužiteljstva i sudova, moraju se naći ponajprije i političari koji su vodili državu, u kojoj se to zbivalo, moraju se naći i oni koji su ljudima nanosili zlo surađujući s Udbom i KOS-om, moraju se naći svjedoci s političkih suđenja kao i direktori novinskih kuća, urednici i novinari koji su podupirali zločine u komunističkom sustavu. Ako se ne obilježe, ako se ne nađu na stupu srama, ljudi koji su činili zlo to će zlo doživljavati kao nešto što je normalno i dopušteno i ako im se pruži prilika, nastojat će opet biti kriterij u društvu. Društvo koje se očisti od utjecaja takvih ljudi ima mnogo više šanse da za svoju budućnost stvori moralne temelje koji će biti zapreka novom zlu i osobama spremnim da ga čine. U spomenutom razgovoru Grubišić iznosi podatak po kojem je “od 851 hrvatskog udbaša njih 754 početkom 90-ih prešlo u nove hrvatske službe i danas su interesno uvezani i odlično pozicionirani u svim sferama društva, gospodarstva, politike...” Registar onih koji su činili zla u komunizmu ili lustracija ne bi, dakle, bila osveta, nego prelazak iz udbaškog u normalno društvo. Ne bude li toga popisa ili lustracije, udbaško društvo će stalno proizvoditi opasnost od nacionalizma, fašizma, ustaštva, svastika i druge paranoje koje su mu smisao davale i u komunizmu.

subota

20. LIPNJA

Tko o čemu, premijer o poštenju svoje vlade

Marini Lovrić Merzel, Sabi, Vlahušiću, Jakovini, Andrei Zlatar i drugim kukurikavcima kojima su se bavili policija, tužitelji, sudovi i Povjerenstvo za sukob interesa sad se zbog sukoba interesa pridružilo još dvadesetak ministara i njihovih pomoćnika. Prijavio ih je laburist Dragutin Lesar, što je iznenadilo neke članove vodstva SDP-a, jer se računa da će na idućim izborima laburisti biti u Kukuriku koaliciji. “Nije mi jasan smisao te njegove prijave”, kaže jedan moćnik iz SDP-a, što će reći da bi mu bio jasno i prihvatljivo prešućivanje nepodopština. Ni u jednoj dosadašnjoj vlasti, pa ni u Sanaderovoj, nije bilo tako masovnog kršenja zakona među dužnosnicima, što “nadahnjuje” samohvalu Zorana Milanovića da živimo u “boljoj i uređenijoj državi” koju vodi vlada “poštenija od svih dosadašnjih”. Pogotovo je premijer uvjerljiv pošto je nedavno Mirela Holy otkrila kako ju je pošteni premijer kao ministricu nagovarao da ide na ruku “suludim projektima” njegova brata Krešimira. Familia!

ponedjeljak

22. LIPNJA

Srbijanska agresija na Hrvatsku nikad i nije stala

Izjava ministra Vulina na komemoraciji u Jadovnu da je Alojzije Stepinac bio ustaški vikar mirnodopski je nastavak agresije na Hrvatsku koja nikad nije stala. S posve istim “argumentima” o ustaštvu i ugroženosti Srba u Hrvatsku je dolazio ubijati, pustošiti i razarati srbijanski tenk, puška, vojnik i oficir JNA i četnik. Nije bilo i neće biti prikladne reakcije Zorana Milanovića, jer on ni oružanu agresiju na Hrvatsku i obranu zemlje nije istinski doživio. Sam je priznao kako je cijelo vrijeme rata pokušao napraviti diplomatsku karijeru, ali mu je, kako reče, propala. Stoga je premijer u Jadovnu imao svoga prirodnog predstavnika, ministra kulture Berislava Šipuša, koji se poput svoje prethodnice ljuljao između krivotvorenih podataka o žrtvama dvojice “povjesničara”, Goldsteina i Zatezala, ali je Vulinovu agresorsku provokaciju prešutio. Zamislite da se tako držala Hrvatska pred srbijanskom agresijom!

utorak

23. LIPNJA

Obračun s izmišljenim neprijateljem iz 1941.

Prošlost se upotrebljava i tako da netko izmisli nepostojećeg neprijatelja te se predstavlja kao njegov herojski protivnik. Tako je Zoran Milanović na Dan antifašističke borbe u šumi Brezovici govorio kako je “ovo naša država, a ne ona iz 1941. godine”, koja “nije naša država i nikad nije bila”. O toj državi “iz 1941. godine” nitko i ne govori kao o mogućnosti, ona je nezamisliva i kao politički i kao teritorijalni projekt, nema joj ni traga u programu nijedne stranke, udruge ili kakve god skupine. Ali kao što su Milanovićevim ideološkim prethodnicima ustaše i NDH bili potrebni kao izmišljotina u 45 godina komunizma, potrebni su i njemu, pa se možemo složiti s ljevičarom Denisom Kuljišem koji piše: “Stoga i kukasti križ na Poljudu možda ima više veze s mr. Zoranom Milanovićem nego s dr. Antom Pavelićem.” A tom izmišljotinom prekriva i prikriva nesposobnost svoje vlasti, gospodarsku i demografsku katastrofu, dužničko ropstvo i Hrvatske i njezinih građana, nezapamćen nepotizam i stranačku povlaštenost nad državom.

srijeda

24. LIPNJA

Samo isti kao on mogu plakati nad Sanaderom

U očekivanju odluke Ustavnog suda o presudama Sanaderu gotovo se liju suze nad njegovom sudbinom, a tvrdnjom da je riječ o velikom testu hrvatskoga pravosuđa navija se za puštanje na slobodu bivšeg premijera. Ali i bez optužbi za kriminal, bijega, uhićenja, istraga, suđenja i presuda Sanader je dovoljno sramotna epizoda u hrvatskoj politici. Neponovljiv je njegov “razvoj” od ultradesničara na splitskoj rivi do ljevičara i liberala u Banskim dvorima, od žestokog zagovornika hrvatskog gospodarskog pojasa u Jadranu do odricanja od ZERP-a – pavelićevskog trgovanja hrvatskim teritorijem, od velikog zaštitnika hrvatskih generala do njihova bjesomučnog progonitelja, od velikog Hrvata do provoditelja najgore detuđmanizacije uz potporu i pljesak ljevičarskih novinara i medija. Ako je istina da u EU ima pučana koji ga cijene i očekuju njegov izlazak iz zatvora, onda su kao i on.

četvrtak

25. LIPNJA

Prgomet se baš navalio “dodvoravati” biračima

Kad je ono Drago Prgomet, bivši zamjenik predsjednika HDZ-a, u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” opisao idiličan život svoje brojne obitelji u BiH u komunizmu, “zaboravivši” pritom kako su kraj te idile ubijani i zatvarani politički nepoćudnici, bilo je to ulizivanje jednom, blago rečeno, jugokomunističkom nostalgičaru Aleksandru Stankoviću. Prgomet se sada dodvorava općem ocrnjivanju Hrvatske u kojoj “život postaje nepodnošljiv” te iz koje “treba seliti”. Tako na svom blogu piše kako mu je kći rekla: “Otkud ti pravo tražiti od mene da ostanem u ovoj zemlji?” Jučer pohvale komunizmu, danas poziv na selidbu iz Hrvatske – jako domoljubno i poticajno za birače od kojih će tražiti glas na idućim izborima. Karamarko je stvarno napravio fatalnu grešku što ga nije prigrlio.

petak

26. LIPNJA

Ispada da je ravnatelj HRT-a zadrti hadezeovac

Reče potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva Slavica Lukić kako su prvi put “urednici i novinari izloženi pritiscima ne toliko stranke na vlasti već stranke koja pretendira doći na vlast. Zove se iz središnjice HDZ-a i radi pritisak osobito na političke novinare”. U vodstvu HDZ-a mi rekoše da ne znaju ni za jedan takav slučaj niti ijedan primjer spominje S. Lukić, inače poznata po svojoj ultrapismenosti kojom je skratila život mnogim lektorima i po ultraljevičarstvu. Svima je očito da se novinari najbešćutnije progone upravo na HTV-u – od svojedobne brutalne smjene 40 urednika u jednom danu do otkaza Karolini Vidović Krišto, Hloverki Novak Srzić, Elizabeti Gojan... Kako i ne bi kad je ravnatelj HRT-a Goran Radman zadrti hadezeovac!

>> 'Da, otišao sam od Tuđmana, ali tada nisam znao tko je Manolić'