Kada bi se naše društvo trebalo opisati kao ljudsko biće, bila bi to vjerojatno jedna prilično umišljena osoba bez pretjerano razvijene svijesti o tome kakve joj sve opasnosti prijete i što joj se sve loše može dogoditi.
Naše društvo bi imalo taj neki pogled svisoka i samodopadni smiješak koji govori “meni se to nikad ne bi moglo dogoditi” dok bi gledalo na druga društva koja su doživjela krah. Primjerice, tako gleda na Gilead, fiktivni distopijski svijet o kojem je svom poznatom romanu “Sluškinjina priča” pisala kanadska književnica Margaret Atwood. Popularna istoimena serija diže prašinu zbog brutalnog prikaza svijeta u kojem žene nemaju nikakva prava i u kojem su prisiljene na seksualno ropstvo, a cijeli im se život svodi na rađanje djece gospodarima.
Dok se naše društvo uspoređuje s Gileadom, ima na pameti misao: “Sva sreća što ja nisam takav i što se to meni ne bi moglo dogoditi.” I uistinu, žene su u današnjem društvu u nemjerljivo boljem položaju nego u tom fiktivnom svijetu, ali zar je to zbilja nešto što se nikada ne bi moglo dogoditi? Ili je naše društvo samouvjereno bez pokrića, a nije ni svjesno koliko je lako skliznuti u kaos.
Ne, naše društvo nije distopija, ali nije baš ni utopija, posebice za žene, a paralele s Gileadom definitivno se mogu povući. Iako misli da im se dopušta sve, postavlja se pitanje imaju li žene u Hrvatskoj pravo uspjeti i ostvariti se kako žele a da ih se ne osuđuje? Zadovoljiti kriterije uspješnosti u hrvatskom društvu, koje bi moglo tražiti autorska prava za “jal” i “kritičnost”, predstavlja problem svakome, a kada se postavi pitanje o tome što znači biti uspješna žena, odgovor je još teži.
– Sve što žene rade moraju raditi duplo bolje od muškaraca kako bi ih se smatralo upola toliko dobrima – rekla je još u prošlom stoljeću poznata kanadska feministica Charlotte Elizabeth Whitton. Dodala je uz to i duhovitu opasku: “Sva sreća pa nije toliko teško sve raditi duplo bolje”, no i sama je znala da istina koju je izrekla nije nimalo smiješna. Ženama se danas jednostavno ne dozvoljava da budu uspješne, odnosno društvo im ne daje taj privilegij da ih smatra uspješnima. Za menadžericu u internacionalnoj korporaciji može se reći da ima zavidnu karijeru, ali ako nije majka, nailazit će na osude društva i pitanja zašto je sebična i zašto nije iskoristila svoj biološki potencijal i biološku danost. S druge pak strane, za žene koje se odluče biti “samo” majke društvo će imati komentare kako ne trebaju biti kod kuće, nego trebaju raditi za svoju djecu jer je svaka kuna bitna i slično.
Postoji i treća (ugrožena) skupina, a to su žene koje balansiraju između karijere i majčinstva. Naime, prema hrvatskim društvenim teorijama, te žene na nekom polju moraju biti neostvarene. Ili su loše majke ili nisu predane poslu. Jednostavno, što god da žene danas odluče, odaberu ili naprave, nedvojbeno je da će naići na neki oblik osude okoline. Žene imaju mogućnost biti neovisne i slobodne, ali još uvijek se čini kako to temeljno ljudsko pravo postaje luksuz koji moraju debelo plaćati.
– Svakako vrijedi da normativni okvir, volju i strategije za rodnu ravnopravnost imamo, a da svejedno posvuda svjedočimo otpornim oblicima neravnopravnosti i nejednakosti, od staklenoga stropa do podzastupljenosti žena na visokim položajima i u predstavničkim demokratskim tijelima – kaže doc. dr. sc. Anita Dremel s Odsjeka za sociologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Nekoliko je društvenih zadaća, u kojima bi žene trebale biti ostvarene, a koje su međusobno kontradiktorne. “Eto nam emancipacije”, najčešća je ironija kojom same žene komentiraju situaciju u kojoj su se našle. Nekada su, naime, imale jednu ulogu i zadaću – biti dobre supruge, majke i domaćice. No htjele su više, to su i dobile, pa su se s vremenom povećala ženska prava, porastao je broj žena na tržištu rada, povećale su im se mogućnosti, ali i obaveze, očekivanje i pritisak. Ženama je danas “dopušteno” da budu emancipirane, ali se očekivanja oko uloge majke, supruge i domaćice nisu smanjila, jednaka su, a možda i veća nego kada je žena bila vezana za kuću. A tu su još i očekivanja vezana za obrazovanje, izgled, “liniju”, odijevanje, prehranu, kulturne preferencije, svjetonazor…
Međutim, najosjetljivija je svakako tema majčinstva koja u bilo kojoj polemici (p)ostaje skliska padina koja društvo odvodi u nemilosrdne ralje ideoloških sukoba. Eufemizam je reći da je suvremenim ženama teško ostvariti se, a pitanje je može li hrvatsko društvo dok diše ovako kako diše ijednu ženu uopće smatrati uspješnom. Dok društvo tako diše, ono istovremeno guši žene, a kako se istrgnuti iz tih ralja prepričavamo kroz prizmu četiri “obične” žene, različitih stavova, svjetonazora, godina i životnih preferencija.
– Nekada dobijem dojam kako me ljudi čak i više nego prije zbog toga što sam žena bez djece doživljaju svojevrsnim čudnovatim kljunašem – iskreno ističe Nina Bertapelle, 57-godišnja magistrica znanosti govora i španjolskoga jezika koja je dugi niz godina radila kao terapeutkinja govora, a bavila se i prevoditeljskim poslovima u stranom veleposlanstvu. Posljednjih osamnaest godina provela je kao profesionalni komunikator u agencijama i velikim korporacijama, a tijekom godina certificirala se za coacha, nedavno i za miritelja. Kao djevojčica školovala se za profesionalnu balerinu, a danas svakodnevno veći broj sati posvećuje plesu i pokretu jer zahvaljujući baletu, smatra, dolazi do kvalitetne samospoznaje zbog koje živi zadovoljno i sretno. Međutim, u društvu se smatra “svojevrsnim čudnovatim kljunašem” jer nikada nije rodila, a bila je to i na počecima svoje karijere, ali ne zbog majčinstva, nego zbog želje za cjeloživotnim učenjem.
– Svoju bogatu naobrazbu nikada nisam dobila priliku najkvalitetnije iskoristiti. Ne razumjevši do kraja mentalitet male zemlje u kojoj se svatko na neuređenom tržištu rada bori instinktom bazičnoga preživljavanja, nisam bila uspješna pozicionirati se na način da moje znanje i iskustvo budu zaista na dobrobit i meni i poslodavcu i zajednici – govori Nina Bertapelle. Naime, nedugo nakon što je dobila svjetsku nagradu za autorstvo komunikacijskoga projekta, bila je prisiljena napustiti karijeru, ali ipak je odlučila i dalje stjecati nova znanja i osvježavati stara budući da je to preduvjet onoga što naziva “osobnom održivošću”. Na “osobnoj održivosti” radila je, ali još uvijek radi i Gordana Frgačić, 45-godišnja spisateljica i direktorica sektora ljudskih potencijala. Diplomirana je germanistica i polonistica koja je karijeru započela kao profesorica u školi, ali prosvjeta nije zadovoljavala njezine ambicije zbog čega je prije više od dvadeset godina promijenila putanju karijere i tako postala jedna od prvih koja je u Hrvatskoj počela raditi u “ljudskim potencijalima”. Osim toga, autorica je i nekoliko knjiga među kojima je i “Zašto smo manje plaćene?”.
– Na pitanje što znači biti uspješna uvijek odgovorim: znači puno raditi – započinje Gordana Frgačić koja se ni nakon više od dva desetljeća uspješne karijere nije prestala susretati s predrasudama jer, kako kaže, žene ih nikada nisu pošteđene, a što je žena mlađa i ljepša, to joj je gore i teže. Kod žena je čak i fizički izgled uvijek na vagi i odlučuje o uspjehu, ističe te dodaje kako je puno puta imala problema u interakciji s kolegama.
– Dosta se puta znalo dogoditi da imam neke pregovore i da svi gledaju kada će ući muškarac i preuzeti riječ. Zatim, kolege su u različitim situacijama znali probleme rješavati direktno s upravom koja bi ih onda vratila na mene. Međutim, davno sam shvatila kako, koliko god bilo teško, ne mogu mijenjati druge, nego samo sebe, i to radom na vlastitome stavu i samopouzdanju. To se pokazalo uspješnom formulom – govori Gordana Frgačić. Uz opseg posla, veliku odgovornost koju on nosi, česta putovanja i brojne prekovremene sate, G. Frgačić uspješno obavlja i svoj drugi posao – posao majke. Ima troje djece, a od svih predrasuda koje su se ticale njezine poslovne sposobnosti najveći je broj onih koje kažu da je, s obzirom na karijeru, loša majka.
– Nažalost, još uvijek u društvu vlada stav kako je nemoguće biti predan i karijeri i majčinstvu. To što sam gradila karijeru ni u jednom trenutku nije značilo da sam bila manje prisutna u životima svoje djece jer je u vremenu provedenom s njima uvijek bila bitnija kvaliteta, a ne kvantiteta. Jednostavno, kada sam s djecom i obitelji, onda ne mislim na posao i sav je moj fokus na njima – objašnjava G. Frgačić. Borba je žestoka i stalna, ali nekim puževim koracima napredak se ipak nazire. Recimo, dosta žena danas smatra kako predrasude s kojima se susreću nisu uvijek zlonamjerne, nego je “jednostavno tako”. Međutim, kako bi se naše još uvijek posvema patrijarhalno društvo istrgnulo iz smrtonosnoga zagrljaja letargije koja vodi jedino u propast, nužno je ne miriti se s mišlju da je nešto “jednostavno tako”, a ključnu ulogu u tom dijelu predstave trebaju i moraju odigrati muškarci.
– Danas se sve češće mogu vidjeti očevi koji sami guraju kolica sa svojom djecom, što je do prije nekoliko desetljeća bilo nezamislivo, kao i muškarci koji obavljaju kućanske poslove, ne kako bi pomogli ženi, nego jednostavno jer shvaćaju da ti poslovi nisu rodno podijeljeni. Takve male muške geste nužne su za opći napredak, a nadam se da će ih s vremenom biti sve više – govori G. Frgačić. A podrška supruga bila je bitna i 33-godišnjoj Saneli Gluhić iz Zagreba kada je odlučila napustiti posao i biti mama “u punom radnom vremenu”. Od prošlog rujna kod kuće je sa svoja tri mališana, a odlučila je to nakon rodiljskog dopusta na kojem je bila tri godine s trećim djetetom. Iako se najprije vratila na posao i radila godinu dana, djeca su joj jako nedostajala i stalno je, kaže, razmišljala jesu li dobro, jesu li se vratila iz škole, jesu li gladna… Osim toga, dvije starije curice krenule su tada u prvi, odnosno drugi razred. Sanela Gluhić tada je bila primorana zaposliti tetu čuvalicu, što je bilo jako skupo.
– Iako sam se dugo dvoumila, tada sam odlučila ostati kod kuće i posao mi nimalo ne nedostaje. Neki me pitaju kako mogu biti cijeli dan doma s djecom, a ja im kažem da su to moja djeca i da volim provoditi vrijeme s njima. Osim toga, neće zauvijek biti mali, treba uživati u ovim trenucima – ističe Gluhić i dodaje kako je čula svakakve komentare od okoline. – Ako se gleda tuđe mišljenje, nikada se ne može svima ugoditi. Svatko će uvijek imati neki prigovor i zato meni nije važno što misle drugi, nego što misle moja djeca. A ja znam da su ona najsretnija kad sam ja doma – kaže Sanela Gluhić koja smatra da onaj tko to ne želi ne treba “ganjati karijeru” samo zbog pritiska društva.
Međutim, na “ganjanje karijere” unatoč pritisku društva, ali zbog želje za karijerom, odlučila se 25-godišnja Petra Mikloš iz Siska. Još je kao studentica počela raditi u jednoj digitalnoj agenciji, a sada se već može pohvaliti trogodišnjim radnim iskustvom i ugovorom na neodređeno.
– Da ne volim svoj posao i da mu nisam potpuno predana, ne bih izdržala ovaj tempo budući da iziskuje jako puno odricanja, a daje jako malo slobodnoga vremena – govori Mikloš. Trenutačno su joj u životu najveća ljubav i strast putovanja, a upravo zbog svoga, kako kaže, nemirnoga duha zatočenoga u maloj provincijskoj sredini, nailazi na osuđivačke poglede i komentare.
– Najčešći “problem” zbog kojega me okolina zna osuđivati jest taj što nemam dečka. Često mi postavljaju pitanja poput: “Zašto ne nađeš nekoga da se možeš udati? Znaš, sad su ti najbolje godine za rađanje i slično” – objašnjava P. Mikloš koja, unatoč zlim jezicima male sredine, ne odustaje od svojih nauma. Za deset godina ne vidi se ni kao majka ni kao supruga, nego kao ostvarena poslovna žena. Ono što je još jedna od karakteristika današnje generacije mladih žena jest iznimna aktivnost na društvenim mrežama.
– Društvene mreže mogu biti divna platforma za dijeljenje iskustava i misli s ljudima. Sva svoja putovanja volim ovjekovječiti i staviti ih na Instagram u nadi da će se netko lijepo osjećati kada vidi tu fotografiju. Naravno, svjesna sam da se društvene mreže, nažalost, sve više percipiraju kao loša stvar koja služi za promidžbu polugolih žena. Upravo je to i najčešći razlog zašto današnje mlade žene imaju problem sa samopouzdanjem – govori P. Mikloš. Naime, ženama je danas na papiru sve omogućeno. Proces emancipacije započeo je još krajem devetnaestoga stoljeća, ali unatoč sadašnjoj (ne)upitnoj slobodi, društvo se uvijek pobrine da žene, od svojih 20-ih do 60-ih osjete pritisak, makar bio uvjetovan i nečim nerealnim poput fotošopiranih fotografija na društvenim mrežama.
Uhljebljene i nezadojene krastače na položajima raspiruju mržnju među ženama i muškarcima