Govorite tiho, ali ponesite veliki štap – citat je američkog predsjednika Theodorea Roosevelta koji svoj stav prema vanjskoj politici opisuje kao „demonstraciju inteligentnog planiranja unaprijed te donošenja presudnih odluka prije izbijanja bilo kakve moguće krize“. Štap koji se ovdje spominje ne mora predstavljati vojsku, dovoljno je planirati unaprijed i najaviti posljedično djelovanje. Ovo je izvrstan savjet koji smo trebali poslušati 1993. godine.
Prvi prijedlog Slovenije iz 1991. za razgraničenje bio je u skladu sa standardnom međunarodnom praksom: granica bi bila posred Savudrijske vale. Godine 1992. gotovo trećina Hrvatske bila je pod okupacijom i pokušavala se slabo oružanom vojskom obraniti od srpskih okupatora usred embarga na uvoz oružja. Slovenski ministar vanjskih poslova istovremeno je najavio da Slovenija želi preuzeti čitavu Savudrijsku valu. U travnju 1993. godine slovenski parlament prihvaća memorandum s uvodnikom o dobrosusjedskim odnosima. U nastavku Slovenija potražuje ne samo čitavu Savudrijsku valu nego i koridor kroz hrvatsko teritorijalno more do međunarodnih voda. S obzirom na to da međunarodno pravo uglavnom ne podržava ovakvu demarkaciju, Slovenija koristi dva nelegalna argumenta kako bi opravdala svoje zahtjeve.
Slovenija prvo tvrdi da, s obzirom na to da Hrvatska ima 1777 kilometara obale, a Slovenija samo 47 kilometara, princip pravičnosti nalaže da Slovenija treba dobiti čitavu Savudrijsku valu. Slovenija zatim pokušava opravdati svoje zahtjeve za koridor činjenicom da je kao članica bivše Jugoslavije imala neometan pristup međunarodnim vodama te tvrdi da bi ga trebala imati i sada.Slovenija je svoje zahtjeve „poduprla“ citiranjem principa dobrosusjedskih odnosa i opisima prednosti koje bi takva podjela osigurala Sloveniji. Sve to nesumnjivo zvuči divno slovenskim ušima, ali nema mnogo veze s pravom.
Pretpostavljam da je slabašan odgovor Hrvatske na slovenski pokušaj aneksije dijelom moguće pripisati nevjerici, ali i činjenici da je Hrvatska imala daleko hitnijih problema na istočnim i južnim frontama.Odgovor Hrvatske u svibnju 1993. godine trebao je biti direktan, jasan i nedvosmislen. Evo kako bih osobno ilustrirao apsurdnost slovenskih argumenata. Slovenija posjeduje 51 značajnu planinu; u Hrvatskoj ih je samo nekoliko. Primjenjujući slovensku logiku, Hrvatska bi mogla razmotriti prepuštanje čitave Savudrijske vale Sloveniji isključivo ako Slovenija nama prepusti planinu Triglav – naravno, sve u duhu uzajamnog poštenja i dobrosusjedskih odnosa.
Nadalje, Hrvatska je kao članica bivše Jugoslavije imala neometan kopneni pristup Austriji, ali sada je pristup blokiran zbog slovenskog teritorija. Uzmemo li u obzir ista povijesna prava na koja se poziva Slovenija, možemo potraživati kopneni koridor do Austrije kroz Sloveniju.Da je Hrvatski sabor prihvatio sličan memorandum i da se obje zemlje pozivaju na iste principe i uzročno-posljedične veze zasnovane na pohlepi i zavisti, to bi dovelo do opasnog presedana. Sama činjenica da osoba ili država nešto želi ne daje toj osobi ili državi zakonsko pravo da to i uzme. Nijedna parlamentarna deklaracija ne može promijeniti tu činjenicu.
Slovenija, Europska unija i svi ostali koji podupiru stavove Slovenije trebaju dobro razmisliti o posljedicama prihvaćanja i promocije takve upitne logike kod određivanja državnih granica.Ako su stavovi Slovenije opravdani, zašto Kina ne bi mogla potraživati koridor od sjeveroistočne provincije Heilongjiang kroz Rusiju do luke Tiksi na Laptevskom moru u vodama Arktika? Opravdanje za takav potez bila bi činjenica da Rusija ima tisuće kilometara obale na Arktičkom moru, dok Kina uopće nema pristup. Ili nama bliskija situacija: što bi spriječilo Austriju od potraživanja kopnenog koridora kroz Sloveniju do luke Koper? Uostalom, Austrija je imala neometan pristup Jadranskom moru kao dio Austro-Ugarske.Hrvatska ovakve argumente nije koristila, što je šteta i za Hrvatsku i za Sloveniju.
Jasna i opravdana pozicija otrijeznila bi slovensku vladu, njezine političare, medije i glasače. Stali bi na loptu i shvatili da njihova pozicija nije ni logična ni poštena niti se radi o univerzalnom lijeku kakav zamišljaju, već se radi o gadnom i opasnom grabežu za teritorij od susjeda koji je bio u nevolji. Bez ovakvog triježnjenja, slovenski političari i glasači konstruirali su nacionalnu zabludu prema kojoj je ovaj teritorijalni grabež njihovo pravo. Takve pretenzije trebalo je sasjeći u korijenu. Zašto, onda, nismo iskoristili ovaj argument ni tada, a ni u iduće 22 godine? Jer „demonstracija inteligentnog planiranja unaprijed te donošenja presudnih odluka prije izbijanja bilo kakve moguće krize“ zahtijeva prave ljude, a mi ih u Ministarstvu vanjskih poslova baš i nismo imali tijekom svog nezavisnog života. Kada ste mala zemlja s malom vojskom, potrebno vam je profesionalno, dalekovidno, elokventno i poduzetno ministarstvo vanjskih poslova kako biste očuvali svoje interese. Vrijeme je da to i ostvarimo!
Tri Kranjca en drek !