Još od privatizacijskog razdoblja i prosvjeda otpuštenih i potplaćenih radnika Hrvatska je bila pošteđena većih javnih prosvjeda i nemira u razdoblju donošenja proračuna. Iako je javni sektor startao s povišicom plaća od 3 posto, a čeka ih 2 posto rasta i od rujna, ove se godine situacija poprilično užarila. Plaće u javnom sektoru neočekivano postaju prvorazredno političke pitanje velikim dijelom i zbog odnosa unutar vladajuće koalicije i pratećih političkih kombinatorika. Iskočilo je i dvoje ministara, obrazovanja i zdravstva, koji su stali na stranu sindikata. Sindikatima je vjetar u leđa dalo i najavljeno smanjenje nekih poreza, što su, kad već novca ima, iščitali kao poziv da se uključe u borbu za poboljšanje svog statusa.
Treba li Vlada odustati od politike linearnog povećanja plaća te pojedinim sektorima dati više?
Ni do sada se država nije držala striktnog pravila “svima isto” jer su svako malo iskakale pojedine skupine zaposlenih koje su se u datom trenutku činile važnijima od drugih. Posljednji su to, primjerice, bili suci kojima je Plenkovićeva Vlada prošle godine povećala plaće oko dvije tisuće kuna te su na taj način poravnali razlike koje postoje unutar sudačke vertikale, posebno kod dotad slabije plaćenih sudaca općinskih u odnosu na trgovačke sudove. Za suce se općenito može reći da ulaze u elitnu skupinu zaposlenika koje vlast tetoši na razne načine – od visine plaća (više od 11 tisuća kuna neto) koje se za suce s desetak godina staža dva puta veće od plaća profesora u srednjim školama, do načina rada. No, Vladi je bilo lako izdvojiti suce i dodatno ih nagraditi – pitanje je koliko su oni svojim radom to zaslužili – jer ih je manje od dvije tisuće, za razliku od gotovo 80 tisuća nastavnika i profesora u školama i na fakultetima. Ne računajući zdravstvo – a ima bolnica gdje i 90 posto ukupnog budžeta odlazi na plaće – izdaci za plaće zaposlenih u javnoj upravi, obrazovanju, socijali, kulturi, politici i vojsci godišnje državu stoje oko 30 milijardi kuna. Taj se trošak iz godine u godinu povećava dobrim dijelom i zbog novog zapošljavanja. Preko javnog sektora uvijek se čuvao socijalni mir, bilo da se nisu davali otkazi kad je to trebalo, ili su se povećavale plaće radi mira u kući. Pozivanje na interese svih u osnovi je jeftin pokušaj obrane da se ne zagrebe ispod površine. Zdravstveni sustav odskače od drugih po tome što ga pritišću masovni odlasci liječnika i sestara, zbog čega zaslužuje punu pažnju za svih strana.
Povećanje plaća u obrazovanju ne traže samo sindikati nego i Hrvatska narodna stranka te zagrebački gradonačelnik Bandić. Treba li ih poslušati?
Motive zbog kojih su se Plenkovićevi koalicijski partneri HNS i stranka Milana Bandića zakačili oko povećanja plaća u obrazovanju uglavnom treba tražiti u sferi politike i hvatanju glasova za nadolazeće parlamentarne izbore. Više od stotinu tisuća zaposlenih u obrazovanju, pomnoženo samo s dva člana obitelji, daje brojku od više od dvjesto tisuća potencijalnih glasova. Sve su naše plaće premale, pa i one u obrazovanju gdje 80 posto zaposlenih ima visoku stručnu spremu, no rast plaća koji traži zagrebački gradonačelnik Bandić je nerealan (17%) jer bi toliki novac država mogla isplatiti jedino ako bi svaki peti profesor i nastavnik dobili otkaz! Možda bi to bio i bolji put, no o njemu se političari i stranke sigurno neće izjašnjavati pred izbore. Bandić iz ove bitke vjerojatno neće izaći praznih ruku. Lani mu je Plenković popustio te je u zadnji tren prebacio financiranje “besplatnih” udžbenika s lokalnih na središnji proračun. Ovog puta novca koji Bandić traži nema, no moglo bi doći do rošade u kojoj će HNS morati prepustiti resor obrazovanja sve većem Bandićevu taboru.
Treba li očekivati val štrajkova ako se, primjerice, u zdravstvu napravi izuzetak?
Svakim danom se povećava broj sindikata koji traže povišice što je logično i očekivano, jer nitko ne želi ostati izvan igre kad se još ne zna kako će se cijela priča završiti. Jučer su se javili policajci i zaposleni u mirovinskom sustavu koji skreću pažnju na vlastita primanja. Plaće u javnom sektoru od 2017. godine rastu nešto brže nego u privatnome, ali samo zato što su deset godina prije toga bile gotovo zamrznute. Država dva desetljeća najavljuje novi sustav plaća i napredovanja u javnom sektoru, uvođenje nagrađivanja, no nitko nije otišao dalje od najave. Dok god se to ne napravi, Vlada će se uoči proračuna, ili uoči izbora, suočavati s pritiscima sindikata da poveća plaće svima, kad već nije otvorila prostor da se povišica osigura onima koji rade najviše.
Rast plaća u zdravstvu uglavnom je bio usklađen s kretanjem plaća u ostalim dijelovima javnog sektora. Treba li sada napraviti izuzetak?
Učinile su to druge zemlje suočene s odljevom zdravstvenog osoblja pa će to morati učiniti i Hrvatska. Još nije zabilježeno da je neki sudac dao otkaz i otišao u Irsku, ne čine to ni sveučilišni profesori, pa ni nastavnici osnovnih i srednjih škola u toj mjeri da dolazi u pitanje funkcioniranje sustava. Zdravstvo je posve druga priča, liste čekanja su ogromne. Doći ćemo u situaciju da će se mjesecima čekati na neki pregled ili operaciju i kod privatnika. Liječnici i sestre ne odlaze samo zbog plaća, ali one su sigurno važan faktor. Vlada se, kad je u pitanju zdravstveni kadar, ne bi trebala pozivati na horizontalni pristup jer je i privatni sektor povećao plaće informatičara, inženjera, vozača pa i sezonskih radnika kad su se našli u situaciji “stani – pani”. Jeftinije je povećati plaće nego radnike tražiti po cijelome svijetu. No, liječnike preko granice tjeraju i brojne proturječnosti i nepravde u sustavu. Oni kojima je dana koncesija mjesečno mogu zaraditi dva, a poneki i više puta od brojnijih liječnika koji su zaposleni pri domovima zdravlja, što izaziva veliko nezadovoljstvo potplaćenih grupacija.
Sudačka bagra dobila povišice? Prestrašno