Da optuže Kolindu Grabar Kitarović da je komunistica, odgovorila bi, bez ikakve sumnje, odrešito i s neskrivenim gađenjem: “Ne!” Da optuže Kolindu Grabar-Kitarović da je fašistica, odgovorila bi “Ne... ali jednako osuđujem i komunizam.”
Ja doista vjerujem da Kolinda Grabar-Kitarović nije fašistica budući da bi to značilo da njezina politika ima, ma koliko mračnu, bar neku ideju. Uostalom, ona je našla stotinjak drugih načina da podjednako efikasno sramoti mandat pa u tom svjetlu treba promatrati i njen samoproglašeni koncept totalitarnog egalitarizma.
Upravo odškrinuta vrata između varijabilnog shvaćanja povijesti kao oportuniteta i nepromjenjivosti povijesne istine propuštala su konfuziju u društvo zbog čega se sve očajno bezidejne i predvidljive rasprave kod na svode na to tko je imao pravo više ubijati i tko je zaslužio više prava da to radi u ime naroda. Ne možeš osuđivati fašizam periodički, a ne principijelno, ne možeš govoriti “ali” na svaki spomen ustaškog orgijanja, ne možeš kod kuće biti filofašist, a u inozemstvu antifašistička groupie. Zašto? Zato što jednostavno nije pristojno. To dobro odgojeni ljudi ne rade.
Jer teško je razumjeti zašto baš oni koji s toliko nepokolebljivog žara brane ustaški pozdrav “za dom spremni” i otkrivaju antifašizam u ustaštvu, dakle zašto baš ti najviše napadaju Pupovca koji je prepoznao NDH u nekim procesima u ovoj Hrvatskoj. Ako ustaški pozdrav nije sporan u ovoj državi, zar onda Pupovac nije samo uputio kompliment njenoj fizionomiji koja se mijenja shodno željama onih koji je toliko deklarativno vole da u njezino ime žele sve nas podrediti svojim mizernim standardima po kojima bismo trebali pravovjerno živjeti. Nacionalni komesari ponovno su osedlali falange i jurišaju kontra vjetrova logike, istine i pravde. Ili ih možda samo smeta što je NDH “proglasio” Srbin, a ne netko od njih, nabrijanih političkih mladomisnika, ali za utjehu im; pa i prošlu NDH nije proglasio Ante Pavelić, čak ni zubar, nego umirovljeni austrougarski oficir.
To je sudbina hrvatske države; prisiljeni smo sjećanja na njihova proglašenja vezati uz degradirane oficire. Današnji lideri uglavnom su samoprozvani, a legitimitet im se izvodi iz suspektne većine koja je čak i matematiku uspjela učiniti relativno egzaktnom. Sve je to chamberlainovska ekipa koja će milenijski poraz poželjeti pokriti mahanjem komadom papira, izgužvanim i presavijenim u naletima vjetra dok ga pokušavaju zadržati u zgrčenim rukama. Nitko od njih ne vjeruje u ono što priča, nitko od njih ni ne zna u što želi vjerovati, nitko od njih nikada i nije ni u što vjerovao. Čak i u ovog osakaćenog boga kojim se kite i maskiraju i kojeg zovu kao krunskog svjedoka svoje bezbožnosti u kojoj se realiziraju kao preljubnici, silovatelji, razvratnici, lopovi, lažljivci, krvnici, „ubojice i varalice“.
Postoji li i jedna od deset zapovijedi koju nisu prekršili? Da zapovijedi ima stotinu, već bi odavno sve bile potrošene. Stoga svijet fašizma ne nastaje slučajno i zagonetno, nego polako izlazi na svjetlo dana iz najmračnijih kutaka ljudske psihe svaki put kada se, umjesto da mu se odupre, upotrijebi ono kataklizmično “ali”. Ovladati sobom znači ovladati svijetom kojim odjekuje naša neodlučnost i nedoličnost. Samo “kako vladati sobom, biti svoj gospodar, kada se dolazi iz zemlje u kojoj se na sprovodima riče?“, pitao je Cioran davno prije no što je Kolinda Grabar-Kitarović zasjela na vlast.
U knjizi “Grobnica za Borisa Davidoviča” Danilo Kiš je u predzadnjem “odlomku” naslovljenom “Psi i knjige” ispričao priču o Baruhu Davidu Nojmanu, Židovu koji je zbog boga morao bježati od pobožnih jer njegova židovska interpretacija božanskih direktiva bila je nijansirano drugačija od onih kršćanskih. Nevjerojatna pripovijest kontinuiteta nasilja i obrasca koji se ponavlja poput duha svetog u svim progonima ovog svijeta koji nije shvatio da ubijati u ime boga ne znači da si vjernik. Baruh je na kraju, nakon ispitivanja i suđenja i pokrštavanja i vraćanja na judaizam, naravno, “izdahnuo na mukama”, što može biti iznenađujuć preokret samo za neupućene u mehanizme funkcioniranja zla. Možda je i tada neki Chamberlain mahao potvrdom o pokrštenju kao domovnicom mira, ali uzalud je to kao argument iracionalnom, bogodeklarativnom i amorfnom kolektivu koji kroz tisućljeća poštovanja boga u njegovo ime ubija sve efikasnije i bjesnije
. Zato, kad bih upitao je li i bog možda fašist, bih li time naljutio spomenutu amorfnost i bih li je istovremeno umirio kad bih odmah ustvrdio da ne vjerujem da je bog fašist, ali da u izopačenoj ideji njega samog, u tim preklanim otimanjima prava na ekskluzivnost tumačenja navodnih istina, ljudska je paranoja od neba učinila poligon za egzekuciju. Glava Baruha Davida Nojmana ležerno se iz 14. stoljeća dokotrljala do ovih modernih vremena u kojem vođe svoje unutrašnje inkvizicije mogu i dalje tumačiti kao ljubav prema domovini, kao odanost bogu, kao posvećenost slobodi. Možda je i ponovila pitanje upućeno ondašnjim pravovjernicima “zar se do raja nebeskog i raja zemaljskog dolazi kroz krv i oganj?”
U tim vremenima i Kolinda Grabar-Kitarović stvarno bi ispravno vjerovala, a ja vjerujem njoj, kad bi ustvrdila da nije fašistica, što i nije, i sad ono ključno – ali to odmah ne znači i da je antifašistica.
Druga antifašista Gerovca i sve drugove antifašiste koji ga drže na slobodi i još mu omogućuju ovakav intelektualbni izričaj bi trebalo na nekih 24 sata (ili duže) zazidati u Hudu jamu, pa kad iziđu, onda ih priupitati da sami sebi razjasne pojmove fašizma, antifašizma, antifašističkog fašizma, fašističkog antifašizma i svega ostalog što im se neprestano komeša u njihovim pametnim antifašističkim glavicama.