Hrvati jedini u svijetu financiraju najcrnju propagandu o sebi i svom herojskom vremenu

Subota 13. siječnja

Samo se na Hrvatima svatko smije iživljavati

Vuku se sporovi oko (izrazito lošeg) filma “Ministarstvo ljubavi”, a na kraju bi trebalo reći – da su onako u nekom drugom filmu kao što su u tome umjesto udovica branitelja i samih branitelja izrugani i iskarikirani homoseksualci, lezbijke, Srbi, Židovi, Romi..., tresla bi se cijela Hrvatska i Europa.

Ali Dalibori Matanići, Pave Marinkovići, Hrvoje Hribari i drugi ljevičarski redatelji mogu se do mile volje rasistički, nacistički iživljavati nad Hrvatima, nad Domovinskim ratom, njegovim žrtvama i junacima, nad Dalmatincima iz Zagore i Hercegovcima i nitko im ne smije ništa. I mogu biti bez brige: novca uzetog iz naših džepova uvijek će imati u obilju, otevši ga nama, dat će im ga Andrej Plenković i Nina Obuljen, kao što ga daju i protuhrvatskim udrugama i srbujućim Novostima. Stoga sam bez rezerve na strani udovica branitelja i braniteljskih udruga, koje još jedine, uz ovakvu ljevičarsku politiku HDZ-ove, HNS-ove i Pupovčeve koalicije, štite Domovinski rat. Kad-tad će narodu prekipjeti jer je jedini u svijetu koji financira najcrnju propagandu o sebi i o svom herojskom vremenu.

Nedjelja 14. siječnja

Volite Stankovićevu protuhrvatsku mržnju!?

Voditelj HTV-ove emisije “Nedjeljom u dva” je i pjesnik. Pa se pamti pjesma u kojoj osvetnički Denisu Kuljišu, koji je briljantno opisao njegovo ulizištvo prema jednim i agresivnost prema drugim gostima u emisiji, stavlja u usta stihove: “Na svoju i tuđu nesreću/ Jeo sam govna i opet ću/ Dajte mi kašiku najveću/ Jeo sam govna i opet ću”. Osebujna pjesnička raskoš uresila je Stankovićevo stvaralaštvo i u štivu o meni pa mu tako jedan tekst počinje rečenicom: “Krenuo Milan Ivkošić po potvrdu da mu majmuni nisu rodbina.” To iznimno nadahnuće s nedavno izrečenom tezom o Domovinskom ratu kao građanskom tvori jedinstvo Stankovićeve lirske i političke ličnosti, koja je došla do izražaja i u današnjoj emisiji “Nedjeljom u dva” u kojoj je zavapio – “Zaustavite mržnju u medijima.” Ne mrzite, dakle, nego volite njegovu protuhrvatsku mržnju, krivotvorine o obrani Hrvatske, beogradsku propagandu o Domovinskom ratu, metafore od govana i majmuna, volite njegova šefa, izabranika HDZ-a Kazimira Bačića, koji je Stankoviću dao u ruke politički barjak HRT-a. I volite vrijeme Plenkovićeva HDZ-a koje će se po tom barjaku prepoznavati.

Ponedjeljak 15. siječnja

Pola Pupovčeva novca dovelo bi struju Srbima

U srpskom listiću Novosti novinar pita načelnika općine Plitvička jezera Antu Kovača: “Koji su najveći problemi srpske zajednice? Neke od tih obitelji još uvijek nemaju struju i vodu...”, a Kovač odgovara: “Istina je da je mene kao Hrvata sramota proći kroz neka srpska sela.” I ja sam prolazio kroz srpska sela u Lici i vidio neveselu pustoš, stanovnika je malo, kuće i staje su zapuštene, ograde porušene, nigdje ni obrađenih vrtova ni stoke na pašnjacima. No nije me kao Hrvata bilo sram poput Kovača, Hrvati nisu krivi za takvo stanje i u istim područjima gdje s njima žive imaju iste nevolje kao i Srbi. Za te nevolje Kovač optužuje politike u Zagrebu i Beogradu koje “potpiruju postojeće stanje kako bi prije izbora stvorile kulminaciju strasti i kaosa u kojem narod ne bi razlikovao bandita od poštena čovjeka”. Ne znam je li pri tome mislio i na Pupovca, a nije se usudio reći, no lako je izračunati da bi se s pola novca koje dobije Pupovčevo Srpsko narodno vijeće riješili mnogi problemi Srba u Lici i drugdje – struja, voda, itd. – a velik dio toga novca potroši se za “struju i vodu” u mjestima važnijim od srpskih sela, u Ivančićevu, Čulićevu i drugim dupencima, u tvornici mržnje prema Hrvatskoj, srpskim Novostima, kojima je Kovač dao intervju, ne srameći se kao Hrvat.

Utorak 16. siječnja

Slovenci bi prisvojili 
i ‘Bitku na Neretvi’

Slovenci bi, nakon hrvatskog mora, u svoje povijesno korito svrnuli i jednu poznatu rijeku – svojatajući Bulajićev film “Bitka na Neretvi”. Do prije nekoliko godina jedva da su ikad imali državu pa im sada treba i prostora i historije. Svoju su lopovštinu s teritorija prenijeli i na kulturu pa sve više sliče na svoju jaču braću Srbe. Ali će ipak biti uskraćeni za sintagmu – velikoslovenska politika: toliko su uskogrudni da im ni grabežljivost nema imena. Evo kako im je, tvrdeći da “Slovenija nije sudjelovala u realizaciji filma ‘Bitka na Neretvi’, kao ni Srbija”, uzvratio Bulajić: “Preko 80 posto bili su hrvatski filmski radnici, scenograf Duško Jeričević, kostimograf Vladimir Tadej, ja redatelj. Prema tome, taj film je stvarno djelo hrvatske kinematografije”. Vijest o svojatanju Bulajićeva filma kaže da je “Slovenija ovih dana u Srbiju uputila podsjetnik da joj se vrati 313 umjetničkih djela, povijesnih predmeta i dokumenata koji se nalaze u srpskim muzejima, službenim rezidencijama i državnim ustanovama”. Kako su slovenske povlastice u bivšoj državi bile uvelike zasluga Beograda, u nekom srpskom muzeju mogla bi biti i cijela Slovenija.

Srijeda 17. siječnja

Sposobnost je vlasti za uspjeh turizma – nebitna

Vlast se hvali – u turizmu je 2017. prihod bio rekordnih 11 milijardi eura! Zaslugom prirodnog bogatstva – mora. Imamo mi i drugih prirodnih bogatstava – poljoprivredno zemljište, šume, vode..., ali, na primjer, Slavonci su sve siromašniji i sve više napuštaju Hrvatsku. Otkud te silne razlike, to nepojmljivo pretvaranje plodne zemlje u pustinju koje je, kako sam već pisao, suprotno izraelskom pretvaranju pustinje u plodnu zemlju? Kriva je, naravno, politika, krive su i bivše vlasti i sadašnja. Uvozni lobi sve je jači, a evo dva ilustrativna podatka – prvi kaže da uvozimo čak i slamu, a drugi kaže da uvozimo više od polovice potrebne hrane, u kojoj je i ona s rokom uporabe na isteku pa je Europa, umjesto da je baci, prodaje Hrvatima. Ista vlast koja proizvodi tu katastrofu jer je nesposobna maše turističkim rekordima za koje njezina sposobnost uglavnom nije ni potrebna. Treba stoput ponoviti – moćnim europskim zemljama izvoznicama takvo stanje u Hrvatskoj (i drugdje) odgovara, a Plenkovićeva sluganska vlast i ne pomišlja da ga mijenja.

Četvrtak 18. siječnja

Bivši premijer i šef SDP-a kao traljava manekenka

Podosta se komentatora bavi mogućom kandidaturom Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, no malo se naglašava bitan razlog zbog kojeg bivši predsjednik Vlade nije za Pantovčak i zbog kojeg ga zacijelo građani ne bi izabrali. Nedostaje mu ono što bi lošoj manekenki nedostajalo kad bi po modnoj pisti traljavo hodala. Ne zna se svidjeti, ne zna biti reprezentativan, ne zna biti ikona. U njemu nema puno očinskog (kao što u Kolindi ima majčinskog), više je rušilački, fajterski, incidentan, “huliganski”. Birači već znaju da za predsjednika ne biraju osobu koja će neposredno utjecati na njihov život, radnu sudbinu, standard, već osobu koja će se s njima solidarizirati u nevoljama i u osudi nepravdi u društvu, koja će njima biti utjeha, a državi putokaz. Osim toga, njegova dosadašnja karijera i karakter ne jamče da bi bio rado viđen gost kod najmoćnijih državnika kao Kolinda, da bi autoritativno mogao pronositi ugled svoje zemlje u svijetu niti da bi kao sadašnja predsjednica mogao i znao biti začetnik međunarodnih inicijativa sudbonosnih za Hrvatsku. Ako nije zaslijepljen u svojoj samoljubivosti, Milanović sve to vidi pa se vjerojatno neće ni kandidirati, a ako se kandidira, kao Kolindin takmac nema baš nikakvih šansi.

Petak 19. siječnja

Pakao Balkana: kriminal i etnička nesnošljivost

Franjo Tuđman u mnogočemu je bio odlučan, pa i u nijekanju da je Hrvatska Balkan. To nije ponižavanje drugih, hrvatska povijest i kultura išli su tijekom posve drukčijim nego u balkanskim zemljama, različiti su nam mentaliteti, tradicije, interesi, etnička i vjerska svojstva, pa i konflikti. Konkretan slučaj – u Kosovskoj Mitrovici ubijen je vođa kosovskih Srba Oliver Ivanović, potreslo je to cijelu Srbiju i Kosovo, a ogorčeni srbijanski predsjednik Vučić posebno se okomio na neke u Srbiji koji tvrde da je za ubojstvo kriva država Srbija te je rekao: “Onaj tko ga je ubio nije Srbin, pa sve i da ima srpsko ime i prezime, jer je uradio sve protiv Srbije”. No nakon što mu je prošlog ljeta zapaljen automobil, Ivanović je izjavio: “Od stotinjak ljudi s kojima sam razgovarao... nema nijednog koji u prvih par rečenica nije postavio pitanje sigurnosti. Da se odmah razumijemo: ti ljudi se ne boje Albanaca, nego Srba, lokalnih kabadahija i kriminalaca koji se voze u džipovima bez tablica. Droga se prodaje na svakom uglu, svaki roditelj strepi zbog toga.” Tako su se u Kosovskoj Mitrovici spojila dva užasa, kriminalni pakao i pakao međuetničke nesnošljivosti. Koji zajedno tvore – pakao Balkana.