Internet je istodobno i dar i zlo, kako za novinare tako i za čitatelje. Novinari su u internetu dobili jedan od najznačajnijih alata koji im olakšava i ubrzava pristup informacijama, istraživanja, analize, provjeru vjerodostojnosti, interaktivni odnos s čitateljem, bitno olakšava distribuciju medijskog sadržaja...
Taj je alat toliko moćan da se i ozbiljnim medijskim kućama učinilo u jednom trenutku kako svatko može biti novinar. “Copy-paste” novinarstvo postalo je pandemija modernog novinarstva, a inozemni pa onda i lokalni dopisnici prve njegove žrtve. I najveća novinarska imena klasičnog novinarstva s internetom su počela koristiti sintagmu “u jednim dnevnim novinama”.
Krađa informacija bez navođenja izvora, premda je riječ o posve neetičnoj pa i protuzakonitoj praksi suprotnoj Zakonu o medijima, postala je uobičajena praksa u svim medijima. Ta je pošast uzela toliko maha da se nitko, ni mediji, ni novinari, ni etička tijela i novinarske udruge, to nisu isticali kao neki naročiti problem.
Štoviše, svi kradu od svih. Lokalni mediji od nacionalnih, potonji od lokalnih i inozemnih, tv dnevnici kradu tematske ideje tiskanih medija, ali i obrnuto. Klasično je novinarstvo u usporedbi s današnjim bilo skupo, sporo, preopširno, dosadno, suočeno s toliko barijera. Čitatelji su naizgled profitirali. Na jednom mjestu i to besplatno dobili su nemjerljivo više raznovrsnih informacija po vlastitom izboru.
S čitateljskog gledišta, tek s internetom spoznali smo što je to sloboda i pluralizam medija. Cenzura je izgubila svoj nekadašnji smisao i značaj. Očigledno je da su ti procesi toliko uzeli maha da su potpuno ovladali našom svakodnevicom da ih je nemoguće vratiti.
Štoviše, danas je veći problem postalo upravo to što se danas baš sve može objaviti, kojekakve prljavštine, govor mržnje, pa i teroristički i drugi krajnje neprimjereni sadržaj. Potreba za klasičnim, odgovornim novinarstvom nije nestala, štoviše, svakodnevno se suočavamo i na globalnoj razini s činjenicom da nam je sve potrebnije, baš zbog toga što su nam informacije dostupnije nego ikada u povijesti čovječanstva.
Internet je poput nabujale rijeke sa sobom donio i svakojako smeće. U toj kakofoniji nužna su medijska sidrišta temeljena na profesionalnom novinarstvu. Međutim, i najozbiljniji novinari, najveći profesionalci, danas su poput novovjekih klaunova na koje se čak ne i za sitne novce, već potpuno besplatno tko god se sjeti nabacuje – ne s tortama, već kojekakvim verbalnim izmetom ispod uradaka iza kojih stoji i višednevan trud, znanje, hrabar i analitičan pristup.
I što je još gore, novinari danas mogu samo promatrati kako se neki njihov isječak ili čitav tekst distribuira po internetskim portalima ili društvenim mrežama kako bi tamo nerijetko poslužio za neprimjereno “razvlačenje” razularene, najčešće anonimne rulje skrivene iza kojekakvih nadimaka. Posljedica svega toga je sve nekvalitetnije i neprofesionalnije novinarstvo, senzacionalizam i posvemašnja trivijalizacija, zatupljivanje čitatelja, poreznih obveznika, birača i društva.
Čitatelji nerijetko i to opravdano kroz komentare ispod objava na medijskim portalima ismijavaju i kritiziraju trivijalne, površne, neprovjerene i slične objave kakve klasično novinarstvo nije trpjelo.
Jedini koji od toga, neovisno o sadržaju profitiraju, jesu internetski divovi koji parazitirajući na dijeljenju takvog sadržaja putem društvenim mreža i internetskih tražilica, ubiru velike zarade temeljeći na tom prometu svoju privlačnost za oglašivače.
Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu europski je pokušaj da se u taj poslovni model unese malo pravednog pristupa i reda, a da se pri tomu ne dira u najveću vrednotu interneta, a to je sloboda protoka informacija. Internetskim divovima ne pada na pamet ponuditi besplatno svoje usluge oglašivačima, ali sve vrijeme im je normalno da besplatno koriste autorska djela glazbenika, medijske i filmske industrije za svoje bogaćenje.
Prema njihovim se djelima odnose kao da je to opće dobro, odnosno kao da samo u tom dijelu živimo u nekoj vrsti informatičkog komunizma u kojem oni poput nekadašnje Partije imaju monopol na benefite. Koristeći se “fake news” metodologijom proizvodnje neistina, poluinformacija i iskrivljavanja činjenica i naročito zastrašivanja o ukidanju internetskih sloboda internetski divovi sada vode kampanju kako bi zaštitili svoj parazitski položaj u odnosu na proizvođače vijesti, fotografija i video-sadržaja. I u tu kampanju ulažu velike novce stečene i krađom tuđih djela.
To je taj vrlo novi svijet. Američki internetski divovi spremni su ubiti i europsku kreativnost ako to donosi profit!