Naravno da nije sporno što se građani s kreditima u švicarcima organiziraju, čemu i mogu zahvaliti svoj uspjeh s kolektivnom tužbom, pa nije sporno ni kad ih netko u svom i njihovom zajedničkom interesu pokušava organizirati, ali način na koji, i to baš sada, čini tvrtka Druga Fundacija SPV d.o.o. (IIF) s potpisom direktora Marka Rakara vrlo je uznemirujući, čak i ako je zakonito. Pismo s ponudom naplate obeštećenja preplaćenog dijela kredita u švicarskim francima, dobili su i oni koji su kredit konvertirali i možda u cijelosti isplatili, kako IIF navodi u pismu, pa i oni koji su stan kupljen kreditom u švicarcima prodali. Ali pismo im je stiglo na aktualnu adresu i to s podatkom o iznosu kredita, godini kad je i s kojom bankom sklopljen ugovor te izračunom okvirnog obeštećenja, recimo za kredit od 70.000 CHF iz 2005. oko 2787 eura. IIF za preuzimanje tražbine nudi 75 posto tražbine po eventualnoj isplati na temelju sudske presude, s tim da preuzima troškove i 25 posto sudski dobivene tražbine.
Dok neki razmišljaju o ponudi, neki se građani zgroženi zbog takvog ulaska u njihovu privatnost pitaju kako je moguće da su nekoj tvrtki dostupni svi ti podaci o stotinama i tisućama ugovaratelja kredita u švicarcima. IIF i na to ima odgovor te pismo uvodno i počinju: "Pregledom javnog registra zemljišnih knjiga uočili smo kako ste .... godine sklopili ugovor o kreditu s .... Banka d.d., na iznos od ..... CHF".
Ako je ta tvrtka mogla doći do očigledno stotina i tisuća takvih podataka na temelju zemljišno-knjižnog registra, onda mogu i svi drugi doći do tih podataka pa se, recimo, za neku drugu komercijalnu svrhu ili za potrebe marketinške ili političke kampanje koristiti tim podacima, što neki doduše i rade, pa i kad nismo dali privolu za takvo korištenje tih podataka. Ako je takvo što moguće i zakonito, onda je GDPR besmislen. Tvrtke itekako vode računa o tome pa za bilo kakvo naknadno obraćanje, recimo, pri kupnji nekih proizvoda traže našu pismenu privolu da nam se s određenom namjerom naknadno obrate, i to u pisanoj formi s našim identifikacijskim podacima. Zašto? Jer se boje da ne prekrše GDPR odnosno odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka, za što podliježu mogućoj kazni, a izlažu se i pojedinačnim odštetnim zahtjevima.
Javni registri ne bi se smjeli koristiti osim u svrhu za koju su namijenjeni, a oni koji podatke iz javnih registara koriste za neku namjenu po svome izboru ili interesu za takvo što bi trebali snositi odgovornost. Čak i u vrijeme kad nije bilo GDPR-a, svojedobno se naši podaci bez naše privole nisu smjeli objaviti ni u telefonskom imeniku, odnosno, svatko je imao pravo inzistirati da se njegovi osobni podaci u njemu ne navode. GDPR je to načelno pravo samo razradio do u detalje. Doduše, i novinari istražitelji koriste se podacima iz javnih registara, pa i iz zemljišnih knjiga, ali oni to čine u nekom javnom interesu (kao što to mogu činiti znanstvenici ili statističari) te pri tomu, ovisno o okolnostima slučaja, vode računa o opravdanosti objave tako dostupnih podataka, recimo pune adrese. I državnim dužnosnicima u imovinskim karticama zbog zaštite privatnosti ne navode se pune adrese nekretnina.
U spornoj tvrtki spremno navode da se i aktualne adrese u javnim registrima ažuriraju. Stoga smo poslali upit Agenciji za zaštitu osobnih podataka o dopustivosti takvog korištenja podataka iz javnog registra, odnosno zanimalo nas je jesu li već dobili zahtjeve za zaštitu osobnih podataka i pritužbe zbog pisama IIF-a bez obzira na to što je stvar svakog pojedinca hoće li prihvatiti takvu ponudu ili ne. AZOP je lani, 22. prosinca, dao opširan načelni odgovor na "obradu osobnih podataka dostupnih u javnim registrima", iz kojeg možemo zaključiti da se odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka primjenjuju i na one koji koriste osobne podatke iz javno dostupnih registara. Što znači da se i na njih odnose "načela obrade osobnih podataka" koja propisuju, između ostaloga, da osobni podaci "prikupljeni u posebne, izričite i zakonite svrhe dalje se ne smiju obrađivati na način koji nije u skladu s tim svrhama". Ističe se i načelo nužnosti ("smanjenje količine podataka"), a uz cjelovitost i povjerljivost, što uključuje zaštitu od neovlaštene ili nezakonite obrade.
Nejasno je i kako je moguće takvo masovno izvlačenje podataka iz zemljišnih registara. Mi novinari smo, recimo, u slučaju afere bivšeg ministra Lovre Kuščevića preko katastra i zemljišnoknjižnih podataka dolazili do nekih podataka u vezi sa spornim nekretninama u njegovu slučaju, što je ipak zahtjevan posao čak i kad je riječ o dužnosniku. Sporno je i je li nužno da se u javno dostupnim ZK registrima navode i zabilježbe koje više nisu aktivne, a osobito s ažuriranom adresom. Stoga smo jutros upite poslali i Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu.
Naravno, u svemu tome ne treba zanemariti ni "političku" dimenziju iz perspektive banaka kao suprotstavljene strane u sporu oko švicaraca. Banke se s pravom mogu pitati zašto se ta ponuda pojavila baš sada "pet do 12", jer kako ponuđač i sam navodi "zastara nastupa za nekoliko tjedana", dok se očekuje konačna odluka Vrhovnog suda o kojoj ovisi što i koliko će građani s ugovorima u švicarcima moći tražiti. Za bankare se postavlja pitanje je li to i oblik pritiska na Vrhovni sud.
VIDEO: Ostaci neidentificiranog vojnog objekta pronađeni u poljskoj šumi
I taj GDPR i sve ostalo je izmišljeno da se tlači i iskorištava mali čovjek. Ništa od toga ne vrijedi za krupne kapitaliste koji krše privatnost na sve strane. Npr one agencije za naplatu. I dok se malog čovjeka kažnjava za eventualno GDPR kršenje veliki krše na veliko kao i banke i država kada u svakoj prilici traži osobne podatke koje mroamo dati za svaku sitnicu. Da ne govorimo o oglasima na velikim portalima koji prate naše pretraživanje i onda nam daju takve oglase. Mali čovjek u kapitalizmu je otirač nad kojim je sve dopušteno dok sam ne smije ništa. Glasali smo sad imamo