Uopće nije sporno da je Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi kontroverzan pravni akt u čijem je izvornom tekstu zaista lako naći mnoge nedosljednosti i nelogičnosti. Čim je ministar financija Slavko Linić predložio taj zakon, i pravnim laicima bilo je jasno da će jednog dana ustavni suci s njim imati posla. Međutim, imamo li pravo na pravnički autizam; možemo li zaista reći “baš nas briga za široku sliku i sudbinu hrvatske ekonomije pa tako i cijelog društva”? Odgovor je u svakom racionalnom, upravljivom društvu vrlo jednostavan, ali nije sigurno ubraja li se Hrvatska u takve zemlje.
Pitanje pravne održivosti, tj. ustavnosti procesa predstečajnih nagodbi, koje je postavio sudac Mislav Kolakušić, postavljeno je bez ikakva osjećaja odgovornosti i osjećaja za gospodarski trenutak. Posebno valja naglasiti da je nebitno radi li se tu o principijelnoj želji možda previše revnog suca da poštuje svako slovo zakona, o sumnji u ustavnost Linićeva zakona proizašloj iz vlastitog osjećaja za pravdu (ne za pravo) ili pak o potrebi za samopromocijom. Štoviše, Kolakušić je vjerojatno čak u pravu. Linićev zakon bit će gotovo nemoguće braniti na Ustavnom sudu. Kako će ustavni suci progutati poseban odnos duga za gradske/državne tvrtke ako se bez izlučnih/razlučnih prava ne tretiraju kao svaki drugi dobavljač? Što će ustavni suci reći na razdvajanje dobavljača na velike i male? Je li to kao da su veliki i jaki gurnuli ispred sebe vjerovničku nejač da njih prve pokosi Linićev mitraljez? Što uopće u konačnici mogu presuditi ustavni suci o osjetljivom pitanju množenja glasačkih prava u predstečajnoj nagodbi kroz jamstva? Je li logično da veliki tako još lakše kontroliraju proces? Je li predstečajna nagodba u osnovi samo loše nadziran proces najveće vlasničke transformacije brojnih kompanija nakon stihijske privatizacije devedesetih?
Možemo pretpostaviti da je mnogim sucima neugodno zbog kolege Kolakušića koji kaže da je “ustavnu osjetljivost” očiglednih rupa u linićevski pisanom zakonu shvatio tek naknadno, s višemjesečnim kašnjenjem. Jako sporo paljenje. Pa svima je odmah sve bilo jasno. Veći dio sustava (dužnici, vjerovnici, država, suci...) ponašali su se konstruktivno – korigirali su propuste u pravilima igre u hodu jer Linić i hrvatska ekonomija nisu imali drugog izbora. A onda je sudac Kolakušić odlučio biti mudriji od svih.
Napadi ministra necivilizirani
Možemo reći da bi Ustav i zakoni trebali jamčiti građanima Lijepe naše da nitko ne puca na njih i da ih nitko ne tjera da oni pucaju na nekoga ili bacaju bombe. Ipak, postoje izvanredne situacije, kao što je rat, u kojima se pravila igre prilagođavaju. Kako bi prošao sudac koji bi usred rata rekao da će poslati Ustavnom sudu na preispitivanje odluku o slanju 40.000 vojnika u rat? A Hrvatska je trenutačno u odlučnoj bici za ekonomsko preživljavanje. O tome ne smijemo imati dilema. Mislite da Linić nema dilema o održivosti vlastitog zakona na Ustavnom sudu? Ma nije čovjeka briga. Samo želi biti što učinkovitiji protiv velikog neprijatelja – nelikvidnosti i neučinkovitosti stečajnih postupaka u RH.
Posebno je zabrinjavajuće da je odluka suca Kolakušića došla samo mjesec dana nakon što se sudac Radovan Dobronić “herojski” suprotstavio bankama u slučaju Franak i de facto poništio valutnu klauzulu. I jedan i drugi slučaj dokazuju da ni država ni biznis u Republici Hrvatskoj ne mogu računati na zdravorazumske okvire pravne sigurnosti. Ali zato imamo suce kao Batmane ili Spidermane.
Odgovori pravne struke su očekivani. Napadi ministra Linića na Kolakušića te sporadične izjave predstavnika vlasti o slučaju Franak su nedopustivi, zastrašujući, potpuno neprihvatljivi – pritisci. Đuru Sessu već tradicionalno ne zanima što je to odlučio neki sudac i kakve su posljedice te odluke, nego jednostavno tvrdi da je to što radi Linić necivilizirano. Isto misli najpopularniji hrvatski sudac Ivan Turudić. No razmislimo malo živimo li zaista u vremenu u kojem nam trebaju popularni suci heroji koji će okretati zemlju naglavačke te izmijeniti gospodarski sustav do te mjere da je masovni kolaps gospodarskih aktivnosti sasvim realna opcija? Je li baš u redu da štujemo gospodu suce koji će donositi odluke koje će ići na štetu poslovnih principa, ekonomskog sustava i poduzetništva te posebno poboljšanja ekonomskih perspektiva? Evo nekoliko argumenata protiv sudačkog gospodskog junačenja.
Prvo, Linić nije imao neku drugu opciju, a kao čovjek iz starog sustava nije znao i mogao bolje. Linićeva početna ideja zapravo je bila duboko protuustavna talibanska ekonomska mjera jer je predstečajne postupke želio potpuno izuzeti iz sudstva, ali je morao popustiti stručnim kritikama pa konačnu odluku ipak donose suci. Nije Linić kadar koji je mogao organizirati civilizirani europski “Chapter 7” koji vodi drugačije organiziran sud koji radi učinkovitosti pak angažira privatne pravne i ekonomske konzultante. U međuvremenu nelikvidnom dijelu hrvatskog gospodarstva istjecalo je vrijeme. Nešto je brzo trebalo poduzeti. Svjedočili smo stanju visoke napetosti i zgražanju menadžera na početku procesa predstečajnih nagodbi. Svi su bili nervozni, na potpuno nepoznatom teritoriju. Međutim, zahvaljujući fleksibilnosti Ministarstva financija svi su se skupa ipak počeli malo pomalo pomicati, dolaziti nekamo. U osnovi su predstečajne nagodbe klasičan primjer “trimminga” (šišanja); proces je to otpisa dugova u kojem vjerovnici gube znatan dio svojih potraživanja, ali mijenjaju vlasničku strukturu dužnika i njegov menadžment te poslovne modele kompanija. Cilj je omogućiti preživljavanje tvrtke i vraćanje barem dijela dugova.
U hrvatskom slučaju u procesu predstečajnih nagodbi čak su manji problem bila pravna pitanja koja su mogli postaviti pojedini vjerovnici. Pravi kočničari bili su i još jesu vlasnici tvrtki koji su grozničavo pokušavali zadržati barem dio svojih pozicija.
Iako će mnogi reći da se sve to što je Linić predložio u novom zakonu moglo napraviti i po aktualnom Stečajnom zakonu i to uz više pravnog reda, tu tezu vrlo je lako osporiti. Sudstvo tu ne funkcionira. Ministarstvo financija ponudilo je odlične argumente: procesi stečajnih postupaka u Hrvatskoj nevjerojatno su neučinkoviti. U tom procesu najbolje prolaze stečajni suci i upravitelji – pojedini veliki stečajevi pretvaraju im se u profitabilne životne pozive. Ako je točno da je država od 2001. do 2012. godine naplatila samo 10 posto potraživanja (nakon 2008. samo 2 posto), ako kroz proces predstečajne nagodbe naplaćuje 30 posto, onda je sve jasno. Isto vrijedi i za ostale vjerovnike.
Hrvatska, pojednostavljeno rečeno, uz Linićev zakon počela je nezgrapno primjenjivati američki “Chapter 11” – brz i učinkovit način vođenja tvrtke do oporavka. A ako Amerikanci mogu odraditi “predstečajne” u divovima poput General Motorsa u samo nekoliko mjeseci, onda je nestvarno da sudac Kolakušić riskira Dalekovodu gubitak poslova vrijednih 250 milijuna eura te posljedično zaustavljanje svih predstečajnih nagodbi u kojima može biti ugroženo 40-ak tisuća radnih mjesta.
Posebno su dobar primjer stečajevi banaka koji su nešto drugačiji primjer jer se nije radilo o tvrtkama koje je trebalo spašavati. Ipak, većina stečajeva banaka propalih u devedesetima još se vodi. Postalo je potpuno očigledno da je nekome u interesu da procesi stečajeva banaka traju što dulje. Iz njih država izvlači samo 19 posto potraživanja, a za trošak vođenja tih stečajeva odlazi skandaloznih 8 posto. Dakle, netko cijelo desetljeće jako dobro živi jer ti stečajevi banaka traju, traju, traju... U međuvremenu su naši vrli trgovački suci uspjeli donijeti čak i presudu prema kojoj čovjek koji je vodio banku iz koje je nastala jedna od najnotornijih gospodarsko-političkih afera ni za što nije kriv. Ljudi koji su pomno pratili slučaj Dubrovačke banke nikako ne mogu shvatiti kako je netko nekoliko godina kasnije (a to je bio Visoki trgovački sud RH) zaključio da Neven Barač ni za što nije bio kriv te da su ga smijenili bez razloga. Pa gospodin Barač zapravo se bavio špekulativnim ulaganjem u nekretnine Dubrovačkih hotela s ciljem da on i grupa moćnika zavladaju tim hotelima. Pritom je potrošio likvidna sredstva banke pa se poslije toga zgražao zašto banci nije pružena pomoć jer je bila dobro osigurana založnim pravima nad hotelima. Takva presuda u slučaju Barač nije krupno pitanje sustava kao što je to presuda suca Dobronića ili pak odluka suca Kolakušića, ali je dokaz da su trgovački sudovi mjesta na kojima je teško shvatiti postoji li u njima zaista prava veza s realnim, vanjskim svijetom.
Časni suci i oni drugi s margine
Valja podsjetiti da su kontroverzije koje se vežu uz trgovačko sudstvo i sudstvo općenito zapravo sustavan problem sam po sebi. Nipošto nije slučajno da smo imali najviše problema pri zatvaranju poglavlja 23 o pravosuđu u pristupnom procesu EU. Godinama nam je Europa poručivala da se fokusiramo na taj problem, ali mi taj problem nismo osvijestili. Mi smo se jako dobro zabavljali strastvenim obračunima s “nesposobnim” ili “nekompetentnim” predstavnicima fiskalne ili monetarne vlasti, dok su gospoda u sudovima uživala u hladovini koju im je osiguravala tobožnja medijska nezanimljivost njihova poziva. Međutim, bez zaista kvalitetnih i kompetentnih ljudi i u sve četiri vlasti (zakonodavnoj, fiskalnoj, monetarnoj i sudskoj) nema napretka, ništa neće biti od gospodarskog prosperiteta. Budimo konkretni: ako želimo privući direktne strane investicije, onda možemo reći da, primjerice, monetarna vlast i ne može puno više učiniti jer već sada eliminira bitne tečajne rizike stranim ulagačima, a fiskalna vlast, iskreno, trenutačno i nema puno više kapaciteta da bi strancima mogla ponuditi izdašnije poticaje od postojećih. Međutim, ako govorimo o “susretljivosti” lokalnih vlasti i osjećaju pravne nesigurnosti proizašlom iz stanja u sudstvu, onda je jasno da tu imamo golem prostor za napredak.
Apsolutno je jasno da u hrvatskom sudstvu radi najveći dio vrlo savjesnih, pametnih i odgovornih sudaca. Međutim, postoje ozbiljne indicije da su neki od najuglednijih članova sudačke zajednice možda ljudi za margine društva. Predsjednik Visokog trgovačkog suda Srđan Šimac povezan je s dvije velike afere – jedna je vezana uz pogodovanje obitelji, a druga uz 6 milijuna kuna tešku presudu koja je nekako jako lako otišla u korist Đure Đakovića i jednog odvjetničkog društva. Trebamo li podsjetiti da je riječki Trgovački sud nekako izgubio spis navodno ključan za aferu Tržnice. Je li to možda razveselilo danas ljutog ministra financija? Ne treba zaboraviti ni da je bivši prvi potpredsjednik Vlade Ratimir Čačić prije nekoliko godina uspio dokazati da je predsjednik Visokog trgovačkog suda Nenad Šepić bio svojevrsna politička marioneta HDZ-a s kojim se dogovarao o sudbinama tvrtki. Protiv istog Šepića odvjetništvo je višekratno tražilo skidanje imuniteta. Manje je poznat slučaj sumnje da su trgovački suci u Osijeku navodno presuđivali u korist Pivovare u kojoj su kasnije zaposlena – njihova djeca. A “najslavniji” je od svih sudaca Beriša Gašpar kojeg je USKOK prijavio za davanje unaprijed pitanja za ispite te za primanje 25.000 eura mita. Upao je čovjek, što ćete, slučajno u mjere nadzora.
Dakle, vidljiv je neki vrh ledene sante. Što je ispod? Imamo li u pozadini interesnu mrežu ljudi koji možda jako dobro zarađuje od svojih odluka ili samim produljivanjem stečajnih postupaka? Možda su ovo preteške riječi, ali je pitanje legitimno. Moraju li se mediji manje baviti premijerom i guvernerom, a više sucima?
Imamo zanimljiv fenomen: pretežitom dijelu sudskih izvjestitelja obrazloženje suca Turudića u presudi Sanaderu bilo je OK. Međutim, čuli smo mnogo intelektualaca koji inače ne prate suđenja i ne povlače se po sudnicama, a ostali su šokirani Turudićevim načinom i razinom. Oni ne znaju da je Turudić u odnosu na sve što se može čuti i vidjeti po hrvatskim sudovima super. Možda želi malo previše lakih poena za osobni PR, ali je u odnosu na ostale vrhunski. No, ako biste otišli na male lokalne sudove te se zatekli kako objašnjavate elementarne pojmove odvjetnicima i sucima te ako biste jednom u životu imali to nelagodno iskustvo da na sudu izjavljujete jedno, a da sudac ili sutkinja diktiraju u službeni zapisnik doista nešto treće ili četvrto, e onda bi vam taj isti Turudić bio nešto veličanstveno. No koliko god cijenili njegovu hrabrost, moralnost i odlučnost, teško je ne primijetiti da je njegovo obrazloženje presude takvo da su šanse održanja presude na višoj europskoj sudskoj instanciji nejasne. OK, za test kvalitete Turudićeve presude Sanaderu imamo vremena čekati koliko god hoćemo. I u slučaju da Turudićeva presuda prođe u Europi, hrabrom gospodinu Turudiću duboko ćemo se ispričati. Međutim, hrvatsko gospodarstvo toliko je ozbiljan bolesnik da treba hitno razrješenje odluka suca Dobronića i suca Kolakušića na višim razinama.
>>Izračunali smo: Koliko će pasti rata na kredit od 100.000 CHF?
>>HUB: Nije bilo nikakvih pritisaka ni pokušaja lobiranja banaka