Grubišić: Ovo su mjere za izbjegavanje rizika ulaska u recesiju

Jedan od teških propusta Vlade u 2009. godini je bila pogrešna porezna politika. Umjesto velikog poreznog rasterećenja koje bi pomoglo novčanom toku privatnog sektora, išlo se politikom branjenja javnog sektora i potrošnje te posljedičnim dizanjem poreza.

Rezultati su bili devastirajući za gospodarstvo – 6 godina recesije, 200.000 otkaza u privatnom sektoru, 13%-tni pad BDP-a ... to se desilo do 2014. kada je krenulo i ozbiljnije iseljavanje. Udjel države u ekonomiji je porastao na gotovo 50% u jednom trenutku.

Država je bila sveprisutna u gospodarskim aktivnostima i tako je ostalo do danas. Tijekom cijelog tog razdoblja sam zagovarao reduciranje porezne presije na nediskriminatoran način, dakle, bez biranja pobjednika ili na drugi način preferiranih skupina od strane države što je bila odlika gotovo svih poreznih izmjena do sada – malo toga je u poreznom sustavu primjenjivo na sve bez izuzetaka ili povlaštenog tretmana nekih u odnosu na druge u situacijama u kojima nema nikakvog razloga za takvu diskriminaciju, a većina ih je upravo takvih. Radi cjelovitog razumijevanja, a posebno za one koji prigovaraju kako zagovornici slobodnog tržišta sada traže intervenciju države, moramo ponoviti što jest uloga države u gospodarstvu, a što nije. Samim time će lakše shvatiti razliku između pozitivnog i negativnog državnog intervencionizma. Tri osnovna načina na koji država utječe na ekonomiju su kroz:

i. Monetarni sustav - u smislu osiguravanja adekvatne količine novca u odnosu na razinu ekonomskih aktivnosti mjerenu vrijednošću proizvedenih (konzumiranih) proizvoda, roba i usluga u gospodarstvu. Dakle, država kroz monetarnu vlast u suštini 'prati' gospodarstvo. Pretjerana količina natiskanog novca u odnosu na vrijednost svih proizvoda i usluga će dovesti do inflacije, a obrnuta situacija do deflacije i vrlo vjerojatno reduciranja ekonomskih aktivnosti zbog neadekvatne ponude novca. Obzirom da privatni sektor ne može na sebe preuzeti ulogu monetarne vlasti, ne preostaje mu ništa drugo nego se nadati da će ponuda novca u svakom trenutku biti primjerena odnosno da će država preko monetarne vlasti to osigurati.

ii. Porezni sustav – u smislu kreiranja modela oporezivanja koji će ubirati poreze koji će se trošiti na one stvari za koje se procjenjuje da ih je bolje pružati i financirati kolektivno nego individualno (npr. razumnim se čini da kolektivno financiramo jedinstvenu vojsku, policiju i sudstvo, umjesto da postoje privatne i individualno financirane usluge iste namjene). Porezni sustav bi prema dobrom dijelu financijsko-porezno literature trebao biti pravedan i jednostavan, s tim da bih dodao da je bitno da je svrsi ishodan i s razumnim teretom za građane koji to financiraju. Tu se javljaju veliki problemi u praksi gdje dolazi do negativne državne intervencije jer je upitna svrsishodnost naplaćenog poreza (npr. iz poreza su se financirale subvencije brodogradnji i drugim djelatnostima prema nahođenju državne birokracije, a ne slobodnom voljom građana), razina poreznog opterećenja (možemo li za količinu plaćenog poreza dobiti bolju uslugu i servis od državnog aparata?), pravednosti sustava (neki plaćaju porez na dobit od 12% a neki 18%, PDV za neke poduzetnike je 13%, a ostale 25%, efektivni porez na dohodak je za neke simboličan, a za neke i 36% na graničnu kunu dohotka, neke dobne skupine su oslobođene plaćanja doprinosa, a druge nisu itd.) te naposljetku jednostavnosti (ako je za razumijevanje poreznih obveza potreban porezni savjetnik onda je teško konstatirati da je sustav jednostavan). Ponovno je za primjetiti, da sve ovo određuje država, a ne privatni sektor, pa apeli na promjenu poreznog sustava od strane pobornika slobodnog tržišta nisu zazivanje miješanja države u gospodarsvo nego apel da država radi ono što je u njenog ingerenciji, a trebalo bi biti na dobrobit gospodarstva.

VIDEO: Sabor: Treba rezati javnu potrošnju i proglasiti izvanredno stanje

iii. Regulacijom odnosno zakonodavstvom u najširem smislu riječi, osobito u onom dijelu koji direktno ili indirektno utječe na sposobnost privatnog sektora na fer i nepovlašteno natjecanje u tržišnoj utakmici. Tu se događaju razni oblici negativnog intervencionizma u smislu različitih ograničenja i propisa po različitima osnovama koji imaju za svrhu tzv. 'regulaciju tržišta', iako se često puta radi o ograničavanju konkurencije i gušenju tržišta.

Kada država mijenja bilo što u nekom od navedenih područja dolazi do 'državne intervencije'. Državni intervencionizam u negativnom smislu podrazumijeva nepoštenu državnu praksu koja, između ostalog, uključuje: (i) biranje poduzetničkih sektora kojima će se smanjiti porez dok drugi plaćaju pune iznose ili veće porezne stope, (ii) biranje poduzetničkih sektora koje će se subvencionirati ili na drugi način 'pomagati' novcima ostalih poreznih obveznika bez da oni imaju bilo kakvog utjecaja na to; (iii) uvođenje propisa koji 'reguliraju tržište', a zapravo onemogućavaju ulazak i razvoj konkurencije u nekim djelatnostima, (iv) postojanje državnih ili paradržavnih poduzeća koja konkuriraju privatnom sektoru kojeg istovremeno država i oporezuje, itd. Istovremeno, pozitivni državni intervencionizam bi bili situacije u kojem se poslovanje i funkcioniranje privatnog sektora relaksira na nediskriminatoran način prema bilo kojem od poreznih obveznika uzimajući u obzir sve ranije navedene elemente suvislog poreznog sustava, te mijenjanje neporezne zakonske regulative na način koji ide u smjeru olakšavanja poslovanja bez da se to radi na isključivi trošak i/ili korist odabranih skupina građana i poduzetnika.

Imajući gore navedeno na umu, trenutno predložene Vladine mjere koje su pod njenom direktnom kontrolom (porezni tretman poduzetnika i građana te neporezna zakonska regulativa) su primjer negativnog državnog intervencionizma, a istovremeno su i nedostatne. Naime, Vlada je definirala kriterije koji su subjektivni, samim time diskriminirajući, te istovremeno od spomenutih 30 mlrd HRK 'paketa pomoći', samo 5 mlrd HRK se odnosi na isplate iz budžeta prema gospodarstvu odnosno građanima, dok se preostali iznos odnosi na različite oblike reprograma postojećih obveza u kreditnim institucijama koji će se dobrim dijelom morati dogoditi, neovisno o Vladinim mjerama, jer kreditne institucije nemaju puno manevarskog prostora i u interesu im je pomoći dužnicima (jer najgori dužnik je poslovno mrtav dužnik).

U želji da se ponudi pozitivna državna intervencija u dostatnom obujmu, u nastavku je set mjera za koje vjerujem da mogu amortizirati prvi šok i minimizirati štetu akutnog poremećaja u ekonomiji te reducirati rizik ulaska u novu dugotrajnu recesiju. Njihova ukupna vrijednost (bez reprograma kredita) je oko 45 mlrd HRK i povećala bi javni dug za 15%, ali kreirala realne uvjete za prevladavanje krize uz što manje i kratkotrajnije posljedice. Dakle, sve mjere idu u smjeru pozitivnog državnog intervencionizma (koji bi, doduše, u manjem obujmu trebalo prakticirati u svim uvjetima poslovnog ciklusa koliko god je to moguće, a ne samo u doba kriza, ali to je već zasebna tema):

A. Jednokratno porezno rasterećenje od 20 mlrd HRK i povrat poreza u iznosu od 10 mlrd HRK

i. 100%-tna porezna olakšica (ne odgoda) na sve vrste poreznih obveza, doprinosa i naknada (dakle, uključujući PDV i trošarine te sve komunalne i slične naknade te parafiskalna davanja, a ne samo porez na dobit te poreze i doprinose na plaću koji su se do sada spominjali u kontekstu odgode porezne obveze) za sve poduzetnike i građane zaposlene u privatnom sektoru nastalih u veljači i ožujku 2020. godine. To je utjecaj od oko 20 mlrd HRK na državni proračun i HZZO (uz mogućnost produljenja na travanj što je dodatnih 5 do 8 mlrd HRK ovisno o razini obveza za PDV). Na ovaj način nema diskriminacije po bilo kojoj poduzetničkoj kvalifikaciji – dakle, mjera je za sve poduzetnike i za sve zaposlene u privatnom sektoru. Postojeće, odnosno predložene mjere od strane Vlade su diskriminatorne jer uvode kriterije koji su subjektivni, pod utjecam se interesnih skupina bližih Vladi itd. Utjecaj ove mjere je sveobuhvatno veliko porezno rasterećenje za sve u privatnom sektoru na istovjetan (nediskriminirajući) način.

ii. Svim zaposlenicima u privatnom sektoru, neovisno u kojem su sektoru ili poduzeću i po kojoj osnovi rade (neodređeno, određeno, honorarno, paušalni ili bilo koji drugi obrt itd.), odnosno svima koji nisu na državnoj (javnoj) plaći je potrebno napraviti povrat poreza u iznosu od 3.250 HRK mjesečno x 3 mjeseca (ukupno 9.750 HRK po osobi). Uplate bi išle direktno na račun građana, a ne poslodavaca. To je cca 10 mlrd HRK. Utjecaj ove mjere je sveobuhvatni povrat poreza za sve zaposlene u privatnom sektoru na istovjetan (nediskriminirajući) način.

Za provedbu gore navedenih mjera država bi izdala trezorske zapise (po cca 10 mlrd HRK mjesečno x 3 mjeseca), koje bi za godinu dana refinancirala izdavanjem dugoročne obveznice. Zapise bi najvećim dijelom upisali domaći institucionalni investitori (banke koje uz zadnju mjeru HNB-a o smanjenu stope obvezne pričuve sa 12% na 9%, imaju preko 40 mlrd HRK viška likvidnosti) plus mirovinski i ostali investicijski fondovi. Ukupni javni dug bi se ovom operacijom povećao za cca 10%. Istovremeno, međutim, gornje mjere će snažno doprinijeti novčanom toku privatnog sektora i ohrabriti postojeće vlasnike i kreditore da naprave dokapitalizaciju i/ili naprave reprogram postojećih i/ili odobre nove kredite biznisima jer je manji rizik od njihova bankrota ili drugog oblika posrtanja i (nesigurnog) dugotrajnog oporavka.

B. Promjena poreznih propisa i načina naplate i obračuna poreza (od travnja nadalje) s ukupnom uštedom građanima i poduzetnicima od 10 do 15 mlrd HRK

iii. Plaćanje PDV-a po naplati potraživanja za sve poduzetnike. Ova mjera je bitna kako bi ohrabrila poduzetnike da nastave isporučivati robu i usluge, bez obzira na rizik naplate, jer bi barem bili sigurni da ne moraju platiti PDV na izdanu fakturu. U suprotnom, mnogi poduzetnici neće biti spremni na izdavanje robe i doći do još bržeg usporavanja gospodarskih aktivnosti.

iv. Trajno ukidanje predujmova poreza na dobit.

v. Spuštanje stope poreza na dobit na 12% za sve poduzetnike s retroaktivnom primjenom na 2019. godinu.

vi. Smanjenje svih trošarina i posebnih poreza po svim osnovama za 30%.

vii. Smanjenje poreza na dohodak na jedinstvenu stopu od 12% (izdjednačavanje dohotka i dobiti u smislu poreznog opterećenja) i ukidanje stopa od 24% i 36%.

viii. Omogućavanje rada svim pojedincima preko paušalnog obrta.

ix. Ukidanje poreza na dividendu i kapitalnu dobit.

x. Ukidanje obvezne članarine za HGK, turističku zajednicu i Hrvatske šume te uvođenje isključivo dobrovoljne participacije.

Za provedbu mjera povezanih s promjenom poreznih propisa i načinom naplate od travnja nadalje, će biti potrebno dodatno zaduživanje od 10 do 15 mlrd HRK što je povećanje javnog duga za dodatnih 5%.

Izuzetno je bitno shvatiti da se ovdje radi o POZITIVNOM državnom intervencionizmu koji NE povećava ulogu države u gospodarstvu nego ga smanjuje. Predloženim mjerama bi se napravio ogromni iskorak u smislu prepuštanja novaca i inicijative privatnom sektoru koji i financira državu, umjesto obrnutnog scenarija u kojem se novci privatnog sektora koriste u saniranju štete na način kako to procjenjuje državni birokrat koji nije izložen nikakvom riziku i čije mjere samo produbljuju negativni državni intervencionizam i diskriminatorni pristup prema različitim vrstama poduzetnika. Navedene mjere su korak ka reduciranju prisutnosti države u gospodarstvu, a ne obrnuto, i to način koji je nediskriminatoran (dakle, ista tretman svima).

C. Reduciranje državne potrošnje

xi. Smanjenje državnih rashoda za 15 mlrd HRK u periodu od 15 do 18 mjeseci kroz sveobuhvatne mjere štednje. U mnogim slučajevima nije niti štednja nego prestanak nepotrebnog trošenja, posebno u dijelu operativnih troškova (infrastrukturne investicije treba nastaviti). Ovo će imati kratkotrajni negativni efekt na BDP, ali se sustav mora restartati ukoliko želimo izbjeći scenarij manjeg kratkotrajnog pada BDP-a, ali dugotrajniju recesiju (to se desilo 2009.)

Očekujem da će konačni utjecaj na ekonomiju biti vrlo pozitivan jer će snažno porezno rasterećenje pružiti puno veći manevarski prostor privatnom sektoru. Istovremeno, zbog većeg obujma gospodarskih aktivnosti s vremenom će, bez obzira na smanjenje poreza i posljedični porast javnog duga u kratkom roku, doći do rasta poreznih prihoda, pa stoga i smanjenje proračuna neće biti istovjetno inicijalnom poreznom rasterećenju i povratu poreza (drugim riječima, potrebno rezanje državne potrošnje neće biti HRK za HRK), a kapacitet gospodarstva da servisira dodatnih 45 mlrd HRK duga će biti neusporedivo veći nego što će to biti slučaj da se ne ide s hrabrim poreznim rasterećenjem (opet, sjetimo se negativnog iskustva 2009.-2014.).