Podvlačeći u predbožićnim danima crtu ispod 2017. godine, premijer Andrej Plenković najavio je da će ova godina konačno biti godina korjenitih reformi koje bi trebale prodrmati hrvatsko društvo, omogućiti da se stvore uvjeti za dinamičan rast gospodarstva i posljedično rast životnog standarda.
Ući će u to odlučno i bez otezanja, poručio je, jer ova 2018. godina prva je u zadnjih 10 godina u kojoj neće biti nikakvih izbora ni referenduma i zato je treba iskoristiti. Zvučalo je kao – sad ili nikad!
Onima koji znaju čitati neizgovoreno premijer je u jednoj kratkoj rečenici objašnjenja te reformske sudbonosnosti ove godine priznao glavni razlog zbog kojega na svim razvojnim ljestvicama Hrvatska stoji loše. Problem je, dakle, u izborima. Dakako, ne u njihovu demokratskom značenju, gdje su instrument kojim građani ostvaruju pravo na slobodan izbor svoje vlasti, nego u slabosti od koje u izbornim godinama obolijevaju političari. Ta ih slabost tjera da se u izbornim godinama ulaguju biračima, da im podilaze, da ih kupuju, da im prodaju šarene bombone radije nego da ih liječe gorkim sirupima, da im pričama o Potemkinovim selima zamagljuju pogled i skreću ga sa stvarnih prizora… Problem je u nespremnosti političkih stranaka i njihovih vođa da riskiraju vlastite izglede na izborima tako što će od početka do kraja mandata raditi ono što je potrebno da bi bilo bolje, što će biti spremni na radikalne zaokrete i teške odluke i što će za to biti spremni platiti cijenu, pa ako treba i gubitkom izbora. Ta jedna rečenica pokazuje da je strukturni problem hrvatskog političkog sustava liderska potkapacitiranost, koja izbija na površinu kroz dugogodišnje kalkulantske politike oblikovane prema potrebama trenutka.
U 365 dana ove godine premijer neće moći popraviti ono što je pogrešno rađeno godinama prije njega. Vremenski okvir za pokretanje društvenih promjena koji je definirao nagoviješta da je i sam svjestan da će već sa sljedećim Silvestrovom reformski entuzijazam, ako ga bude, pokleknuti pred izbornom pragmatikom. Jer, slijedi 2019. godina u kojoj će biti izbori za Europski parlament i u kojoj će se stranke pripremati za predsjedničke izbore budući da predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović mandat istječe početkom 2020. S obzirom na to da Hrvatska dosad nije iskoristila svoj potencijal i da je krajnje vrijeme za promjene koje će vitalizirati društvo, pitanje liderstva postaje iznimno važno. Kojih pet osobina treba imati osoba koja može stvoriti novu Hrvatsku, razvijenu, dinamičnu, otvorenu i privlačnu? Imaju li neke od tih osobina ljudi koji danas dominiraju političkom scenom, bilo kao nositelji vlasti (premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović), bilo kao vođe političkih stranaka koje zauzimaju prvih nekoliko mjesta na ljestvici – Plenković, Davor Bernardić, Ivan Vilibor Sinčić i Božo Petrov? Kako bi se u današnjim, složenim vremenima snašli nekadašnji lideri Franjo Tuđman, Ivica Račan, Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Savka Dabčević Kučar…? I tko bi to od svjetskih vođa ili javnih osoba mogao biti dobar uzor liderstva hrvatskim političarima – Angela Merkel, Donald Trump, Emanuel Macron, Vladimir Putin, Victor Orban…?
Promjene ili vlast
To smo pitali ljude raznih profila, od kojih se neki inače ne upuštaju u komentiranje politike računajući da to nije njihovo područje. Ipak, vođeni logikom da je pitanje razvoja Hrvatske, kao države i kao društva, stvar svih nas koji u Hrvatskoj živimo i kojima je stalo do toga što će biti za pet, 10 ili 50 godina, svi su pozvani rado podijelili s javnošću svoja razmišljanja.
Dakle, lider koji bi mogao promijeniti Hrvatsku morao bi biti vizionar koji inspirira i motivira na djelovanje, kojem ne manjka hrabrosti ni ambicije za teške odluke, spreman je preuzeti rizik, ali i priznati pogrešku, koji zna prepoznati i ne ustručava se angažirati kompetentne ljude, koji je sposoban razumjeti potrebe najslabijih i raditi za njih, koji pokazuje empatiju i spreman je na otvorenu komunikaciju s javnosti, koji teži zajedništvu, odnosno prevladavanju različitosti i suprotnosti… Tako su psihološki profil idealnog političkog vođe iscrtali naši sugovornici – Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta, Davor Huić, predsjednik Udruge poreznih obveznika “Lipa“, Marko Matijević, mladi medijski poduzetnik, osnivač portala srednja.hr i mirovina.hr, pater Tvrtko Barun, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice za jugoistočnu Europu, te sociolog Renato Matić.
– Smisao političkog djelovanja mijenjanje je zemlje nabolje, a ne samo puko zadržavanje vlasti. Za to treba imati jasnu i konzistentnu viziju što se želi napraviti, koji se cilj želi postići – smatra Davor Huić dodajući da je za ostvarenje ciljeva presudno važna i sposobnost političke komunikacije. Budući da je politika umijeće mogućeg, potrebna je vještina za kreiranje koalicija koje će dati legitimitet politikama koje lider želi provesti. Osoba s jasnom vizijom, ali bez osjećaja za političku realnost, brzo će se nasukati na tu realnost, dok je osoba s osjećajem za politički manevar, ali bez vizije, osuđena na lutanja i u konačnici na neuspjeh, zaključuje Huić.
Istine i laži
Tvrtko Barun, isusovac koji u središtu svoga djelovanja ima progonjene ljude, one kojima je svjetska politika okrenula leđa i na čiju tegobnu sudbinu i odbačenost na početku ove godine upozorava i papa Franjo, ističe da lider mora imati barem još dvije osobine. Jedna se tiče iskustva i susreta s tzv. običnim životom, odnosno životima prosječnih ljudi, ali i onih s društvenog ruba, siromašnih, marginaliziranih i zapostavljenih. Osim toga, istinski lider uvijek mora biti spreman raditi na sebi, upoznavati sebe, mijenjati se i izlaziti iz zone uobičajenog komfora, smatra pater Barun.
– Čini mi se da naša politika možda nije najbolje mjesto za traženje primjera i uzora kojima bismo bili nadahnuti za velike stvari. Postoje razlike, pa i velike, između pojedinih političara, ali malo je onih koji doista potiču na angažman za opće dobro. Uz to, postoje druge dimenzije u našem društvu u kojima su se pojedinci jače dokazali kao vrijedni našeg povjerenja. Koji su svojim trudom i žrtvom postigli velike uspjehe i svojim životom jako pozitivno utjecali na svoju okolinu. U tim bismo pojedincima iz sporta, umjetnosti, znanosti... možda više trebali tražiti uzore za vlastiti angažman oko nekih vrijednosti, ideja, zajedničkih ciljeva – promišlja pater Barun.
Za ravnateljicu Ekonomskog instituta Marušku Vizek hrabrost je sposobnost da se napravi “prava stvar“, odnosno da se definira i donese najbolja moguća odluka za svoju zemlju i svoj narod, čak i kad ta odluka njemu ili njoj, dakle lideru, osobno donosi štetu. Vrlo važnim smatra dobro poznavanje samog sebe, jer je to, veli, neophodno kako iskustvo političke moći ne bi korodiralo ličnost i oslabilo ostale potrebne liderske kvalitete. Autentičnost u politici također je iznimno bitna, a tu osobinu, odnosno najveću količinu političke autentičnosti, naša sugovornica u ovom trenutku prepoznaje u djelovanju “živozidaša” Ivana Vilibora Sinčića i Ivana Pernara.
– Mislim da vizionara koji bi mogli inspirirati ljude među našim vodećim političkim akterima, nažalost, nemamo. Za mene bi idealni lideri današnjice bili američki “zviždač“ Edward Snowden, jer ima hrabrosti za prave odluke ma koliko bile teške, kanadski premijer Justin Trudeau, koji ima inspirativnu političku viziju, te Jose Mujica, bivši predsjednik Urugvaja, koji je pokazao da dobro poznaje sebe i da je autentičan u svome djelovanju – zaključuje M. Vizek.
Sociolog Renato Matić smatra da demokratskom društvu, tj. demokratskom duhu lideri nisu neophodni, posebno ne u politici. Barem ne u smislu liderstva koje se u našoj tradiciji izjednačava s neupitnim vodstvom, kaže.
– No, ako ćemo pojam liderstva povezati s osobinama kao što su sposobnost vizije, prepoznavanje problema i potreba drugih, koordinacija aktivnosti kako bi se ti problemi djelotvorno riješili, s iskrenom i otvorenom komunikacijom te osobnom požrtvovnošću, tada je liderstvo korisno i poželjno. Dolazak na čelo države, vlade, stranke ili bilo koje organizacije sam po sebi ne znači ništa ako se svakodnevno ne potvrđuje navedenim vrlinama – rezonira Matić.
Za mladog poduzetnika Marka Matijevića, koji se u svijet poduzetništva otisnuo doslovno iz studentskih klupa i vlastite garaže, hrvatski lider budućnosti trebao bi biti sposoban sagledavati stvari izvan okvira četverogodišnjeg mandata i imati razumijevanja za malo i srednje poduzetništvo kao okosnicu gospodarstva. Mora raditi transparentno i time na transparentnost motivirati cijelu državu.
– U informativnom dobu u kojem živimo kvalitetno novinarstvo, koje razdvaja istinito od lažnog, bilo bi prirodan partner takvome lideru. U tom slučaju njegova komunikacija ne bi bila samo PR-ljuska. U malom društvu gdje se društvene skupine zakopavaju u rovove kvalitetni argumenti jedne strane često ne dolaze do druge strane u rovu – ističe Matijević.
Neka pođu od sebe
Kod premijera Plenkovića i predsjednice Grabar-Kitarović on ne vidi velikih vizija, a ni transparentnost u radu nije im jača strana. Kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Emmanuel Macron imaju u određenim dozama potrebne liderske osobine, smatra Marko Matijević, ali svjestan je da je ta percepcija posljedica njihovih nastupa na globalnoj političkoj sceni gdje predstavljaju ono najbolje iz svojih zemalja. Sve navedene liderske odlike Matijević prepoznaje u pokojnom Vladi Gotovcu, za kojega smatra da bi se sa svojim govorničkim umijećem pretvorio u zvijezdu društvenih mreža te bi bio popularniji, a u komunikaciji neopisivo kvalitetniji od zastupnika Pernara. Neki smatraju da se lider rađa, ali znanstvenici širom svijeta koji proučavaju to područje i dosad su napisali više od 15.000 knjiga tvrde da se liderom postaje. Odnosno, i to se uči. Davor Huić smatra da je karizma, što je jedna od urođenih karakteristika čovjeka, bitan sastojak liderstva jer on za svoju viziju mora dobiti potporu javnosti, osvojiti simpatije birača i medija, pobuditi nadu i povjerenje. Preduvjet za to je neka osobna privlačnost, to da vas ljudi prepoznaju kao nekoga tko je njihov, kaže Huić, ali i dodaje da su za uspjeh lidera presudne vještine koje se mogu naučiti, kao što su sposobnost upravljanja ljudima i procesima.
– Posao premijera tehnički je jako zahtjevan i tu su vrlo različita znanja i menadžerske sposobnosti presudne. Rekao bih da razumijevanje ekonomije i ekonomskih procesa tipično nedostaje našim političkim liderima. Vođenje ljudi i procesa je vještina koja se godinama uči i neizbježan je element priče svakog uspješnog lidera. Posebno ističem važnost osobnog integriteta i hrabrosti jer bilo kakva promjena sustava koji je okoštao i nesklon mijenama kao naš znači sukob s interesnim skupinama, lobijima… Samo ljudi koji imaju savršen osobni integritet i ne boje se otpora i sukoba te nisu ucjenjivi mogu uspješno funkcionirati na ovoj razini – kaže Huić. On smatra da Hrvatskoj treba lider poput Macrona ili Merkel, dakle netko tko ima jasnu viziju, znanje, sposobnost vođenja i osobnu karizmu, ali je istovremeno demokrat do srži. Lideri s autokratskim tendencijama poput Orbana ili Putina nisu za Hrvatsku.
Kao lidera koji hrvatskim političarima može biti uzor pater Tvrtko Barun ističe papu Franju. On je, kaže, svijetli primjer lidera koji pokreće i nadahnjuje u današnjem svijetu.
– Papa Franjo jest predstavnik jedne vjerske zajednice, ali je i svjetski lider. Svima je očita jednostavnost kojom živi ogromnu odgovornost svoje službe. Unatoč napadima i pritiscima, kroz svoje akcije i riječi ostaje postojan u zagovaranju marginaliziranih i obespravljenih. Pokazuje spremnost da čuje i razumije osobe s kojima se ne slaže te im ostavlja slobodu da budu drugačiji. Ljude različitih teoloških i socijalnih pogleda i razmišljanja postavlja u vrlo odgovorne službe unutar Vatikana. U želji da unaprijedi način funkcioniranja Vatikana odvažno se suprotstavlja pasivnosti sustava i ljudi, potičući ih na obnovu i promjenu, a polazeći od samoga sebe. Konačno, njegovo bogato životno iskustvo zalog je autentičnosti svega što čini. On razumije (malog) čovjeka, suosjeća s njime, brine se za njega – ističe pater Barun. Priželjkivane liderske osobine sociolog Renato Matić nije dosad vidio u domaćoj politici. No, nada se, kaže, da će vrijeme i ciljevi promijeniti stvari nabolje. Kad je riječ o konkretnim političkim figurama, vidi se razlika između onih koji se nalaze na pozicijama moći i onih koji još nemaju mogućnost donošenja izvršnih odluka.
Poklonjeno povjerenje
– Od aktualnog se premijera i predsjednice, s obzirom na moć kojom raspolažu, mora ne samo očekivati nego i svakodnevno zahtijevati ne samo najveća odgovornost već i iskrenost, dosljednost i požrtvovnost. Budući da smo društvo velikog demokratskog deficita, naša svijest još robuje totalitarnim navikama. Nekritički poklanjamo povjerenje i dajemo beskrajne kredite onima za koje navijamo i jednako nekritički odbacujemo sve druge. Svi naši politički akteri doživljavaju ovacije svojih glasača, a na drugoj strani bespoštednu kritiku i nepovjerenje onih koji to nisu. Najveći broj birača od njih očekuje liderstvo u tradicionalnom smislu, a tek u začecima očekuju vrline koje prepoznajemo kod demokratskih lidera budućnosti. Zato je još uvijek teško očekivati da će se i politički ciljevi u Hrvatskoj dramatično promijeniti na dobro svih nas – razmišlja Matić. Što se tiče političara s početka stvaranja države, Matić smatra da bi sve bilo slično kao danas. Tuđman i Račan brojnošću vjernih sljedbenika i njihovom glasnošću nadjačali bi sve ostale i to bi što se višestranačja tiče uglavnom bilo sve. Unatoč vremenskom razdoblju od približno trećine stoljeća, naše društvo nije prevladalo naslijeđenu totalitarnu svijest, koja se u političkom smislu svodi na jednostavan dualizam: mi i oni te naši i vaši... – zaključuje Matić. Govoreći o liderskim uzorima, kad je riječ, kaže, o društvenom sustavu koji nazivamo demokracijom te o dugoročnosti, dosljednosti i razmišljanju o globalnoj održivosti, za sada je moguće izdvojiti njemačku kancelarku Merkel. Kad bi se biralo laureata tradicionalne “čvrste ruke“, najozbiljniji kandidat bio bi ruski predsjednik Putin, smatra Matić.
Pogledajte galeriju: Andrej Plenković i Miro Cerar
Ima ih i više nego što mislite, međutim u Hrvatskoj će vam sve biti oprošteno osim znanja i istine. Takvi se sistematski marginaliziraju iili uništavaju od svih ali baš svih koji vladaju.