Hoće li u političkom smislu 2018. godina biti najmirnija dosad s obzirom na to da je to prva godina u ovom desetljeću, kako je zamijetio premijer Plenković, bez ijednih (barem redovnih) izbora?
Premijer je u novoj 2018. godini najavio reforme, baš zato što nema izbora, ali vjerojatno ne treba očekivati ni prevelike reformske zahvate, ali ni prevelik politički mir. Predviđanja i analizu političke 2018. godine započnimo s vladajućom koalicijom – HDZ-om i HNS-om. Povratak Ivana Vrdoljaka na mjesto predsjednika HNS-a već je nagovijestio trend – HNS će sve više i sve češće artikulirati stavove i neslaganja s HDZ-om kako bi se ponovo pozicionirao na političkoj karti nakon što je u koaliciji s HDZ-om pao u debelu sjenu i nakon što se ta stranka raskolila zbog savezništva s HDZ-om.
Osovina HDZ – HNS
Od tih proturječnosti, međutim, ne treba očekivati velike drame. HNS si ne može priuštiti rušenje Vlade kao ni prijevremene izbore jer im je stranka u političkom knock-downu. No zato Vrdoljak može, a zapravo i mora, vratiti identitet HNS-u, ako je to ikako moguće. Tek što je ponovno izabran za šefa HNS-a, Vrdoljak je otvoreno napao nacrt nagodbe izvanredne uprave Agrokora s vjerovnicima, optuživši da lex Agrokor nije donesen kako bi se štitile banke, nego dobavljači i domaća proizvodnja. Iako Vrdoljak tvrdi da neće ulaziti u Vladu (a znamo što je Vrdoljak sve dosad tvrdio pa se pokazalo suprotno), on će i dalje, sada i formalno, biti čovjek koji u HNS-u donosi odluke. Premda nas u 2018. godini ne očekuju redovni izbori, to je ipak godina koja prethodi izborima za Europski parlament 2019. I ti će izbori biti prvi test, odnosno prva prilika da se pokaže kako u budućnosti na izborima planira nastupati HNS. U posljednje je vrijeme HNS na izbore izlazio sa SDP-om, uostalom devet saborskih mandata (nakon stranačkog raskola ostali su na pet) dobio je na zadnjim parlamentarnim izborima na listi SDP-a. U HNS-u sada tvrde da će na izbore samostalno, što je prilično neuvjerljivo. No s druge strane, teško je vjerovati da bi HDZ dao mjesta na svojoj listi HNS-u. Iako ništa nije nemoguće. Zato će biti interesantno vidjeti kako će se saveznici HDZ i HNS postaviti za europske izbore jer HNS samostalno nema baš nikakve šanse osvojiti mandat u Europarlamentu budući da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica. Prije četiri godine mandat eurozastupnika osvojili su opet na listi sa SDP-om, ali raskolom HNS-a i nastankom stranke Glas HNS je izgubio svog europarlamentarca. Već se sada u jednom dijelu HDZ-a čuje da bi HDZ samo izgubio kad bi na listu za euroizbore stavio jednog HNS-ovca. Uostalom, dolaskom Plenkovića za šefa HDZ-a filozofija stranke je da na izbore izlaze sami, odnosno bez koalicije premda na listi u određenim izbornim jedinicama imaju predstavnike partnerskih stranaka. Osim koalicijskih odnosa, koji će se u idućoj godini morati razbistriti, puno je važnije hoće li HDZ i HNS u ovoj godini pokazati mogu li provesti toliko potrebne reforme – one u obrazovanju, zdravstvu, mirovinskom sustavu, javnoj upravi...
Sve više nezadovoljnih
Upravo bi HNS-u trebalo biti najviše u interesu da se u državi provedu potrebni reformski zahvati jer su narodnjaci žrtvovali vlastitu stranku, ugled i politički kredibilitet kako bi ušli u Vladu s HDZ-om. Žele li barem donekle spasiti politički obraz, morat će dokazati da su sve učinili radi “viših interesa”, premda su u pozadini uvijek osobni interesi i pozicije. Odnosi između HDZ-a i HNS-a reflektirat će se i na odnose unutar samog HDZ-a. Andrej Plenković u stranci ima sve više nezadovoljnih, sve je veći krug onih koji su frustrirani politikom kadroviranja, sporošću odlučivanja, promoviranjem uvijek istog profila ljudi – pravnika koji su radili na europskim poslovima, osobnih prijatelja premijera Plenkovića, djece poznatih roditelja koje premijer osobno priprema za buduće političke “space shuttleove”... I ne radi to Plenković iz neke osobne koristi ili zato što je zadojen “rodijačkom politikom”, nego on naprosto ljudima u HDZ-u ne vjeruje. Niti je Plenković ovladao strankom (nije se usudio ni nakon izborne pobjede provesti izbore u HDZ-u) niti vjeruje starom kovu HDZ-ovaca, a posebno ne tzv. desnom krilu. Međutim, fronta nezadovoljnih još nema čovjeka koji bi mogao parirati Plenkoviću tako da straha od dekapitacije sadašnjeg predsjednika stranke i premijera apsolutno nema. Uostalom, čovjeka koji ima vlast nema baš nikakvog smisla detronizirati. Druga je stvar počnu li se Plenkoviću događati pogreške i raspukne li se tijesna većina koja u Saboru podržava Vladu, u tom je slučaju sve moguće. Na odnose u HDZ-u, ali i na odnose HDZ-a i HNS-a, utjecat će i objektivne okolnosti, a to je arbitražna presuda u Washingtonu u slučaju MOL-ove tužbe protiv Vlade zbog plinskog biznisa (očekuje se da bi RH mogla izgubiti taj spor što bi je moglo koštati nekoliko milijardi kuna), zatim rasplet situacije s Agrokorom, ali i odluka o otkupu Ine, odnosno uvođenju novog strateškog partnera u tu naftnu kompaniju. Ideološki bi najveće potrese mogao izazvati zakon o simbolima totalitarnih režima, za koji Vijeće za suočavanje s prošlošću priprema preporuke.
HNS od tog zakona očekuje isključivo zabranu pozdrava “za dom spremni” (koji se nalazi u amblemu HOS-a), dok u dijelu HDZ-a očekuju da taj zakon zabrani i simbole komunističkog režima. Turbulencije će izazvati i ratifikacija Istanbulske konvencije jer konzervativnija struja u HDZ-u ne pristaje na ratifikaciju tvrdeći da se pod krinkom zaštite žena od nasilja želi provući rodna ideologija. Plenković će tu morati uložiti velike napore ili odustati od ratifikacije ne želi li da mu se na glasanju podijeli stranka. Ulje na vatru dolijeva sam Vrdoljak koji je u prvom intervjuu nakon ostavke u HNS-u, a prije ponovnog izbora za predsjednika HNS-a rekao da će Istanbulska biti usvojena uz pomoć HNS-a. No poanta nije uopće u tome, nije problem izglasati Istanbulsku, problem je Plenkoviću da mu se na tom, očito, ideološkom pitanju ne “raskoli” HDZ.
Iako premijer Plenković nije zatvorio vrata HSS-u te ih i dalje poziva da se pridruže parlamentarnoj većini, teško je očekivati da bi se seljaci, nakon što je vlast podijeljena između HDZ-a i HNS-a, ipak odlučili na savezništvo s Plenkovićem. Iako Kreši Beljaku u HSS-u ne cvjetaju ruže jer mu pojedinci poput Stipe Gabrića Jamba i dojučerašnje HSS-ovke iz Zagrebačke županije napuštaju stranku, pa čak i ruše većinu u toj županiji, njega bi ipak najviše trebalo zabrinuti ima li HSS perspektivu uz SDP.
Preživjeti u opoziciji
HNS se dobrim dijelom odlučio na savezništvo s HDZ-om jer su naprosto vidjeli da s Davorom Bernardićem još dugo neće doći na vlast, a Plenković im je omogućio kontinuitet vladavine u energetskim tvrtkama. SDP se upravo suočava s činjenicom da ga po popularnosti pomalo sustiže antisistemski Živi zid. Socijaldemokrati nikako ne mogu uloviti pravi kurs i pronaći svoj prostor na političkoj sceni. Već je izgubljena svaka nada da će SDP-ovci srušiti Davora Bernardića, pa tako ni u 2018., koji je očito čovjek bez karizme i političkog talenta i kojem, sudeći po svim pokazateljima, nije mjesto na poziciji predsjednika SDP-a. U SDP-u nema osmišljene politike, nema nimalo konstruktivnosti i ponašaju se po principu – samo napadaj. SDP-u nitko ne spori kritiku HDZ-a, dapače, ali u određenim situacijama hiperinflacija kritiziranja svakog HDZ-ova poteza postaje kontraproduktivna. Ivan Pernar iz Živog zida nedavno je očitao lijepu lekciju upravo SDP-ovcima koji su kritizirali rast minimalne plaće za kojih stotinjak kuna. Pernar je napisao da to jest malo povećanje, ali je povećanje i on će ga podržati jer SDP-ovci jednostavno ne razumiju da nekome tko živi od dvije tisuće i nekoliko stotina kuna i tih 130 kuna povećanja nešto znači. Živi zid, za razliku od SDP-a, razumije stvarni život i, koliko god bili destruktivni, antirežimski, a opet žive od te iste države, oni su svoju nišu na političkoj pozornici pronašli. Dokle god u Hrvatskoj ima više od 300.000 blokiranih građana, oni se ne moraju bojati za svoje biračko tijelo. Njihova popularnost će i u 2018. godini vjerojatno rasti premda veliki skokovi u rejtinzima nikada nisu dobri. Sjetimo se slučaja stranke ORaH koja je u anketama visoko letjela, a na izborima debelo pala i nije prešla prag. Živom zidu tako nešto ne bi se trebalo dogoditi jer su uspjeli razviti svoju infrastrukturu na terenu.
Naposljetku, s turbulencijama u oporbi suočava se i Most koji mora naučiti živjeti i preživjeti u opoziciji. Iako su mnogi otpisali Most nakon što ga je premijer Plenković izbacio iz Vlade, oni su u mnogim gradovima i županijama uspjeli ući u lokalne skupštine i vijeća i tako će najbolje jačati svoju mrežu na terenu. Odlazak Vlahe Orepića jest zatresao Most, ali preživjet će oni i bez njega. Ključno će biti kako će Most balansirati da se ne približi previše SDP-u, odnosno da i dalje ostavlja dojam da su alternativa i HDZ-u i SDP-u, a da opet ostave otvorena vrata socijaldemokratima s kojima bi mogli koalirati nakon idućih parlamentarnih izbora (budu li im rezultati to dozvoljavali, i jednoj i drugoj stranci). U Mostu su vjerojatno svjesni greške što su inzistirali na smjeni ministra financija Zdravka Marića, s pozicije vlasti mogli su utjecati na promjene. Iz oporbe to teško mogu činiti. Most je svjetonazorski daleko bliži HDZ-u nego SDP-u, ali nakon što im je dvaput propala vlast s HDZ-om, bili bi smiješni da i treći put koaliraju s tom strankom. Dakle, na neki su način u budućnosti prisiljeni na savez sa SDP-om, što je protivno njihovim političkim preferencijama. Tako se stvari zasad čine. Premijer Plenković u 2018. godini morao bi poraditi i na koalicijskom potencijalu HDZ-a. HNS mu je spasio Vladu sa svojih pet ruku, ali možda i trajno propao. Možda HNS-a nakon idućih parlamentarnih izbora više neće ni biti. Plenkoviću u budućnosti treba pouzdan partner s respektabilnim brojem ruku u Saboru, a to se zasad čini kao pusta želja.
Šeksova giljotina
Jednako je i sa SDP-om, mogu birati između Mosta i Živog zida. Teško da će se u budućnosti usrećiti s tim partnerima. Upravo su i HDZ i SDP krivi za rast novih, dobrim dijelom populističkih stranaka. Politička paradigma u Hrvatskoj mora se mijenjati ili je vrijeme stabilnih vlada i stabilnih partnera zauvijek prošlo? HDZ-ov Vladimir Šeks nagovijestio je u intervjuu Večernjem listu da radi na prijedlogu novog izbornog zakona kojim bi se čvrsto zacementiralo dvostranačje i “ubile” male stranke. Premijer Plenković zasad se o izmjenama izbornog zakona ne izjašnjava niti one mogu olako biti provedene. No lako je moguće da bi se izborni zakon do idućih parlamentarnih izbora ipak mogao promijeniti. Iako su Šeksove najave zvučale prilično radikalno, on je rekao sve ono što Plenković zapravo misli. Nove okolnosti i novo vrijeme zahtijevaju izmjene izbornog zakonodavstva, ali ne na način da se pojedine političke grupacije potpuno eutanaziraju. Kako bi rekao Šeks, giljotiniraju. Možda se već u 2018. godini pokrene javna rasprava i savjetovanja o novom izbornom zakonu. No vjerojatno će sve ovisiti o tome na koliko će se fronti Plenković morati boriti i za koje će sve promjene imati snagu, odnosno potporu...
Pogledajte galeriju: U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader
Mogao bih se kladiti da će štetu koju će Hrvatska morati platiti MOL-u zbog plinskog biznisa arbitraža u Washingtonu odrediti u iznosu koji odgovara dobiti PPD-a u ovih nekoliko godina od kada je uz pomoć politike on od Ine preuzeo prodaju plina HEP-u, Petrokemiji i ditributerima plina.