Vlast uživala u atrakcijama – u Wimbledonu i vatrenoj katastrofi

I ma li u premijeru Andreju Plenkoviću neronskog uživanja u vatri? Čini se da ima, i ne znam može li se još u povijesti osim Nerona naći vladara kojima je pogibeljni požar bio “atraktivan”, kao što je bio predsjedniku Vlade, uz obrazloženje da je takav “jer je bio ugrožen sam Split”.

Tako je hrvatska vlast na kraju prošloga i početku ovoga tjedna podijelila uživanje u spektaklima, društvo s predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem na čelu otišlo je na finale Wimbledona, a premijer na finale stravične opasnosti za Split. Jandroković je na meč Federer – Čilić došao na vrijeme, u Vladinu zrakoplovu, u kojem je bio i njegov sin, što je nepodnošljivo sramotno, dok je Plenković i te kako kasnio i stigao je u Split 30 sati poslije početka katastrofe, pošto je na društvenim mrežama zbog toga već bio “pokopan”.

U vrijeme dok je katastrofa trajala, zabavljao se među ostalim dajući neki intervju. No ne samo da je kašnjenje začinio izjavom o “atraktivnom” požaru nego se i narugao njegovim žrtvama, jednoj poginuloj osobi i desecima ozlijeđenih vatrogasaca i građana, kućama nestalim u plamenu, maslinicima, vinogradima, šumama i poljima, izgorjelim automobilima, potpuno slijep za pustoš koju je vatra iza sebe ostavljala. Naime, unatoč toj tragediji koja je još trajala, kako mediji pišu, “da bi umirio javnost”, na sastanku kriznog stožera pobrojio je tko je sve i čime gasio požar te je trijumfalno zaključio da je odrađen “sjajan posao”. Tipični Plenković! Jer on tvrdi i kako njegova Vlada odrađuje “sjajan posao” (“raste gospodarstvo”, “smanjen deficit proračuna”, “smanjen javni dug”, “povećan BDP”, “nezaposlenost nikad manja”...) dok traje masovno iseljavanje Hrvata, a standard se strmoglavljuje. Kao što mu je atraktivan požar koji je bio zaprijetio Splitu, vjerojatno su mu atraktivne i gužve na autobusima koji ljude voze u Njemačku i drugdje – i tako se zapravo smanjuje broj nezaposlenih, zatim gužve u pučkim kuhinjama itd.

Vjerojatno su mu atraktivni i naslovi objavljeni tako reći jučer koji glase: “Ovo je slika današnje Hrvatske: na podjeli hrane u Osijeku gladni građani padaju u nesvijest, mora intervenirati i Hitna pomoć”; ili: “Više od 20.000 djece u Hrvatskoj gladuje: Jedini topli obrok im je onaj iz pučke kuhinje”; ili: “Hrvatski liječnici masovno odlaze u tuđinu”. Sve su to naslovi, a ima ih još podosta, odnedavno, iz vremena Plenkovićeve vladavine. Ali koga briga za masovan odlazak stručnjaka i radnika u inozemstvo, za sirotinju koja, čekajući pomoć u hrani, pada u nesvijest, za desetke tisuća djece koja gladuju. Važno je i to je za prve stranice novina da se rodila Plenkovićeva princeza, da Jandroković državnim avionom vozi svoga princa na tenisko finale u Wimbledonu. Nije važno što liječnici masovno bježe, važno je da neće pobjeći ministar zdravlja Milan Kujundžić jer je ovdje svoja umijeća lijepo unovčio (nakon što je siromah, kako se često ističe, radio na bauštelama u Njemačkoj da bi se školovao) te se govori i piše o vilama kojih se ne bi postidio ni Donald Trump. Oni – Plenković, Jandroković, Kujundžić i drugi – odrađuju “sjajan posao”, oni sa svojim prinčevima jurcaju po svijetu državnim zrakoplovom do kojih ih iz elitnih zagrebačkih naselja voze blještavi automobili, oni od statističara “naručuju” brojke i pokazatelje kojima mašu u javnosti, oni nemaju baš nikakva osjećaja za ove ljude i zemlju, pa im, takvima, njezine katastrofe i mogu biti “atraktivne”.

Trenutačno sam u Dalmaciji, osamdesetak kilometara od najvećeg požara, a tridesetak od nekih manjih, gledam ljude, susjede, kako strepe za područja koja guta plamen, kako gotovo plaču, kako jure na svake vijesti na TV-u, kako suosjećaju, i kako se zgražaju i nad “sjajnim” i “atraktivnim” Plenkovićem (i nad onima koji su svoju odgovornost zamjenjuju svađama), i silno se dive trima skupinama heroja – vatrogascima, Torcidi i građanima. Ali baš nimalo ni državi ni njezinim najvišim dužnosnicima. I za kraj Plenkovićeva rečenica kojom je sam sebi skočio u trbuh: “Vjerujem da ćemo iz ovoga požara izvući određene pouke.” Kakve se to pouke izvlače iz “atrakcije”, iz “sjajnog posla” osim da je hrvatski premijer ciničnim frazama jednu tragediju htio upisati kao još jedan svoj dobitak! Neki su stručnjaci ocijenili da je njegov govor na sastanku kriznog stožera bio govor nesigurna i bešćutna čovjeka. Nipošto! Bio je to govor čovjeka sigurna da je uvijek savršen i prema sebi jako “ćutilnog”.