Anegdote o Borisu: Od tri Danca koje je izmislio 1992. preko Brexita do britanskog premijera

Bruxelles je grad s najvećom koncentracijom akreditiranih stranih dopisnika u Europi. I to nije samo statistika. To je nepresušan izvor anegdota i priča o povijesti Europe na prijelazu tisućljeća.

Među novinarima čije su se karijere ukrštavale u Bruxellesu bilo je i onih koji su mi, s odmakom od otprilike četvrt stoljeća, u nekom bruxelleskom baru ili restoranu znali opisati zavjese u hotelu Dunav u Vukovaru u danima pada hrvatskog grada-heroja.

Bivši ratni reporteri Guardiana i Le Mondea, koji su izvještavali iz Vukovara u studenom 1991., završili su svoje karijere u Bruxellesu. Sjećam se i jednog kolege koji je s podjednakim žarom uzvikivao “Mina, Mina” u Bruxellesu (ganjajući glasnogovornicu Komisije Minu Andreevu) i “mina, mina” na liniji fronte u istočnoj Ukrajini (skrivajući se od minobacača); katkad u istom tjednu.

Jedan drugi kolega iz stare garde pričao mi je o tome kako je novinarstvo izgledalo dok se ja još nisam ni rodio, iz njegove perspektive engleskog dopisnika u Moskvi koji je na aerodromu pratio doček maršala Tita, pa se ondje s njime i rukovao, a detalj koji je pamtio pola stoljeća kasnije bila je Titova nijansa crvene. Kose, ne ideologije: Tito je, kaže, imao crvenkastu kosu, očito od nekog neuspjelog bojanja sijedih vlasi lošom nijansom smeđe.

Ovih dana jedna druga vrsta anegdota posebno se prepričava među dovoljno iskusnim kolegama u bruxelleskom novinarskom zboru. Anegdote o Borisu Johnsonu, bivšem dopisniku Daily Telegrapha iz Bruxellesa koji je jučer pobijedio u utrci za novog šefa britanske Konzervativne stranke, a danas već useljava u Downing Street 10 kao novi britanski premijer.

Moj kolega Ole Ryborg, dopisnik danske radiotelevizije, ovih je dana napisao zabavan tekst o tome kako je 1991. godine uselio u stan na Marie-Louise, prekrasnom trgu blizu sjedišta Europske komisije, i otkrio da mu je susjed kolega dopisnik jednako euroskeptičnih novina kao i danske novine za koje je Ryborg tada radio. Zbližili su se. Susjed je bio Boris Johnson.

Današnji britanski premijer postao je poznat kao dopisnik iz Bruxellesa koji je praktički vlastoručno stvorio euroskeptično izvještavanje kakvo postoji i danas, iako je odavno prozreto.

Izvještavanje koje izmišlja portret nekih bezosjećajnih europskih birokrata koji u Bruxellesu kuju zavjere o tome kako zakomplicirati život običnih građana i oteti dio suvereniteta državama članicama. Izvještavanje koje izmišlja da će EU stvoriti policiju za banane, koja će mjeriti pravilnu zakrivljenost, ili da će standardizirati veličinu lijesova i kondoma.

Danski kolega do detalja opisuje kako je Johnson jednog dana digao strku ispitujući glasnogovornike Komisije zašto planiraju zabraniti roza plamence iz zooloških vrtova po Europi. Većina tih gluposti koje je Johnson izmišljao i slao kao političke granate iz Bruxellesa svojoj domaćoj publici u London nije se, naravno, ostvarila. Jer, za početak, nije bila točna. Ali ostvaruje se Brexit, prvi izlazak jedne države članice iz Europske unije, a pogonsko gorivo tog Brexita je i takav fantastični euroskepticizam, kakav je pomogao isfantazirati Boris Johnson. Vrlo često na izmišljotinama i lažima, kako se lijepo vidi i iz ovog novog Ryborgova teksta.

Ole Ryborg bio je jedan od najbolje informiranih dopisnika u vrijeme pregovora o stvaranju političke i monetarne unije. Kad je ispregovaran ugovor iz Maastrichta, Danci su, uz Britance, bili vodeći skeptici. Išli su na referendum o ratifikaciji tog ugovora. Johnson se u press baru Komisije raspitivao kod danskog kolege i jako se zainteresirao kad je čuo da bi Danci mogli izglasati “ne” Maastrichtu.

Dan kasnije, u Daily Telegraphu je objavio članak o tome kako će Danci “ubiti” temeljni ugovor EU. Članak je bio temeljen na tri neimenovana izvora, od kojih je jedan opisan kao iskusni politički promatrač, drugi analitičar, a treći kao “Danac”.

Piše Ole Ryborg: “Kad sam pročitao taj članak, vidio sam da tri izvora na koja se poziva Boris Johnson govore potpuno iste stvari koje sam mu ja ispričao dan ranije na kavi”.

To je tipični Boris Johnson, spreman iskonstruirati priču jer mu je bitnije da je zanimljiv, nego da je ispravan.

Jean Quatremer, legendarni dopisnik pariškog Liberationa iz Bruxellesa, ovih se dana, u sličnom tekstu za Guardian, sjeća kako mu je Boris govorio: “Ne smiješ dozvoliti činjenicama da se ispriječe na putu dobroj priči”.

Quatremer naziva Johnsona oličenjem svega najgoreg u engleskoj eliti: vrhunski obrazovan, arogantan, ciničan, blago ksenofoban i prilično uvjeren u svoju kulturološku superiornost.

Taj i takav Boris Johnson od danas je britanski premijer. Tko preživi pričat će.