Postoji bezbroj objašnjenja fenomena Borisa Johnsona, britanskog novinara i političara koji , po svim pokazateljima, pobjeđuje u utrci za novog predsjednika Konzervativne stranke, poziciju koja bi ga odmah trebala instalirati i u Downing Street 10, na mjesto britanskog premijera.
Boris Johnson je svakako fenomen, ali malo koje objašnjenje tog fenomena je kratko, jasno, precizno, a opet (tragi)komično kao ono koje su sročili pravnici Daily Telegrapha, braneći se od tužbe protiv svog kolumnista.
Neki su ga ljudi tužili da je, u kolumni objavljenoj u siječnju 2019., izmislio tezu da istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako, od svih scenarija za Brexit, britanski građani najviše podržavaju “no-deal” scenarij, izlazak iz EU bez ispregovaranog sporazuma.
Pravnici Daily Telegrapha ovako su, dakle, branili svog kolumnista Borisa Johnsona: “Autor ima pravo generalizirati na temelju svog mišljenja. Jasno je da je članak komično polemičan i da ne može razumno biti shvaćen kao ozbiljna, empirijska, duboka analiza koja sadrži čvrste činjenice.”
Izdao ga Michael Gove
Eto, dakle, genijalnog objašnjenja za sve što radi Boris Johnson: pokušava biti komičan i polemičan, i nitko razuman ne bi ga trebao shvaćati ozbiljno! Pa ipak, Britanci ga očito shvaćaju dovoljno ozbiljno da bi mu povjerili ulogu premijera. Milijuni koji ga čitaju, koji su ga birali da upravlja glavnim gradom kao gradonačelnik Londona, koji su poslušali njegove argumente o Brexitu i na referendumu u lipnju 2016. glasali za izlazak iz EU, i koji ga sada žele vidjeti kao novog premijera nakon Therese May.
Premda, činjenično govoreći, Johnsona na mjesto premijera ovaj put neće birati milijuni građana, jer priliku da dođe na čelo britanske vlade ne traži na općim, parlamentarnim izborima, nego kroz utrku za predsjednika Konzervativne stranke. Trenutačno na vlasti, stranka izvodi manevar u kojemu je premijerku May natjerala na ostavku, a novi predsjednik stranke automatski bi, uz istu vladajuću većinu, dakle bez novih izbora, naslijedio May u Downing Streetu. Situacija je neobična, dovoljno neobična da se i ruski predsjednik Vladimir Putin otvoreno ruga Britancima.
Johnsonovi komični epiteti
– U vašoj zemlji, jedna liderica odlazi, a novi lider, koji je bez sumnje vodeća politička figura u državi, nije izabran izravnim glasanjem birača, nego je izabran unutar vladajuće stranke. U Rusiji je drukčije, mi smo demokratska zemlja. Ako naš vodeći dužnosnik zbog nekog razloga ode, bilo zbog toga što žele otići u mirovinu kao Boris Jeljcin ili zbog toga što im završi mandat, mi provedemo opće, neposredne izbore – rekao je Putin (a kad su ga novinari podsjetili da je on sâm naslijedio Jeljcina na mjestu predsjednika i prije no što su održani izbori, Putin je, tipično, odgovorio: “Da, istina, pa što?”).
To, da se Vladimir, koji je bez izbora naslijedio Kremlj od jednog Borisa, ima priliku rugati Britancima što umjesto Therese instaliraju jednog drugog Borisa bez konzultiranja birača, ipak nešto govori o neobičnom stanju britanske demokracije, potpuno uzdrmane avanturom zvanom Brexit.
Boris Johnson bio je političar koji je vjerojatno prevagnuo referendumsku odluku u korist izlaska. Bivši premijer David Cameron, koji je raspisao referendum, ali je vodio kampanju za ostanak u EU, nadao se da će Johnson, kao već tada vrlo popularna figura Konzervativne stranke, podržati kampanju za ostanak i da će uz takvu podršku rezultat na referendumu biti uvjerljivo za EU. Johnson se nećkao, nećkao, i onda obznanio podršku referendumskoj kampanji za izlazak. Uz takvu podršku, Brexit je izglasan: 51,9 posto birača glasalo je za izlazak, a 48,1 posto za ostanak u EU.
Cameron je dao ostavku, u utrci za novog premijera Johnson je planirao obznaniti kandidaturu, ali ga je u posljednji trenutak izdao Michael Gove, njegov kolega iz stranke i iz referendumske kampanje za izlazak, a Theresa May isplivala je kao pobjednica. Ona je uzela Johnsona za ministra vanjskih poslova, u svojoj je vladi nastojala pomiriti i zagovornike ostanka i zagovornike izlaska iz EU, pokrenula je proceduru Brexita i pregovore s ostatkom EU, ali većinu vremena nije pregovarala s EU o izlasku i budućem odnosu, nego je pregovarala sama sa sobom i svojom strankom.
Kad je konačno presjekla i nametnula svom kabinetu i svojoj stranci odluku o tome kako će Brexit izgledati, Johnson je dao ostavku u znak protesta. On je zagovarao puno tvrđi Brexit nego što je May ispregovarala s EU. Njezin sporazum o izlasku nazvao je dokumentom koji će pretvoriti Ujedinjeno Kraljevstvo u vazalnu državu Europske unije. Ispalio je još niz drugih, sočnih, “komično-polemičnih” epiteta, koji su na kraju pridonijeli tome da sporazum T. May nije uspio proći u parlamentu. May je na koncu bila prisiljena odstupiti i otvorila se nova utrka, nova prilika za Johnsona da postane premijer. U nekoliko krugova glasanja među zastupnicima Konzervativne stranke, premoćno je pobijedio 9 ostalih protukandidata i ušao u finale s Jeremyjem Huntom, a sada upravo traje izjašnjavanje svih članova stranke (njih oko 160 tisuća) o tome tko će od njih dvojice biti izabran.
Johnsonova ideja je da, kao premijer, iskamči nemoguće ustupke od ostatka EU. Ustupke koje May nije uspjela dobiti i za koje ostatak EU uporno tvrdi da ih nikad neće i ne može dati Britancima. Kako bi to učinio?
Vjeruje li EU da je on lud?
Nije elaborirao, ali ostavlja dojam da bi bio beskompromisniji, i u političko-kreativnom (ne uvredljivom) smislu “luđi” od Therese May, u nadi da bi EU mogla popustiti pred takvim novim okolnostima.
To je sad situacija poput “kvake 22”. Britanski konzervativci vjerojatno znaju da im EU neće dati više nego što je dala Theresi May, no vjeruju da je jedini način da im EU ponudi nešto više taj da uvjere EU da su potpuno “ludi” i da su spremni na “no-deal” scenarij, kaotičan izlazak iz EU bez ikakvog sporazuma o izlasku. I znaju da EU mora vjerovati da u Londonu sjedi netko tko je zaista “lud”, a ne samo govori da je “lud”; jer ako govori da je “lud” kako bi se okoristio nekom situacijom, znači da nije “lud”, nego pametan.
Tko je, dakle, taj genijalan luđak – ili ludi genijalac – koji će spasiti Britaniju od kaosa zvanog Brexit, u kojega ju je dobrim dijelom i vlastoručno gurnuo?
Alexander Boris de Pfeffel Johnson rođen je 19. lipnja 1964. u New Yorku, gdje mu je otac studirao na sveučilištu Columbia. Njegov pradjed s očeve strane bio je osmanski novinar i liberal Ali Keman, a pradjed s majčine strane bio je ruski Židov, poznati paleograf koji je emigrirao u SAD. Kad je imao 9 godina, Boris se doselio u Bruxelles, gdje je njegov otac dobio posao u Europskoj komisiji (bio je jedan od prvih europskih birokrata iz tada nove države članice). Boris Johnson pohađao je prestižnu privatnu englesku srednju školu Eton College, studirao na sveučilištu Oxford, počeo raditi u novinarstvu, gdje je prvo najuren iz Timesa nakon što je izmislio neki citat u tekstu, da bi se skrasio u Daily Telegraphu, koji ga u proljeće 1989. šalje u Bruxelles za dopisnika.
Vrlo je brzo shvatio da je konvencionalno izvještavanje britanskih dopisnika o Europskoj zajednici predvidivo, previše precizno i dosadno, pa je izumio novi stil izvještavanja – euroskeptično generaliziranje koje portretira EU institucije kao birokratski pakao sa suludim idejama. U Johnsonovim izvještajima iz Bruxellesa, sjedište Komisije trebalo je biti dignuto u zrak eksplozivom, Komisija je planirala uvesti standardizirane EU-lijesove za mrtvace i standardiziranu veličinu kondoma te propisati pravilnu zakrivljenost banana koju će nadzirati “banana policija”.
Ništa od toga, naravno, nije baš bila istina, ali to pokazuje koliko je Boris Johnson osobno pomagao stvarati euroskeptične mitove u britanskoj javnosti, koji su na kraju i doveli do odluke o izlasku iz EU. Novinar Daily Telegrapha koji je došao u Bruxelles na kraju Johnsonova dopisničkog mandata svjedoči kako su u tom trenutku urednici već imali formiran stav da iz Bruxellesa žele samo priče o bezličnim birokratima koji tlače jadne Britance apsurdnim propisima, ili priče o hrabrim britanskim premijerima koji se srčano bore protiv neprijateljski raspoloženih kolega s kontinenta. To je s vremenom postao jedini kut gledanja na EU koji zanima Britance, a Johnson je taj kut praktički izmislio.
– Sve što sam pisao iz Bruxellesa bilo je poput bacanja kamenčića preko ograde i osluškivanja nevjerojatnog zvuka lomljenja staklenika s druge strane ograde u Engleskoj. Jer, sve što bih napisao iz Bruxellesa imalo bi nevjerojatno eksplozivan učinak na Konzervativnu stranku, i zaista mi je davalo neki čudan osjećaj moći – priznao je Johnson 2005. u jednom intervjuu.
No, jedno je biti novinski kolumnist koji izmišlja da bi zabavio, ali barem nije na poziciji moći i nema odgovornost za vođenje zemlje, a drugo je biti političar i izmišljati nešto što će milijune ljudi navesti na odluku koja će iz temelja promijeniti živote svih građana zemlje. Johnson je u referendumskoj kampanji iznosio podatke koji su se kasnije pokazali netočnima i izmišljenima, tako da su mnogi analitičari kasnije zaključili da je upravo u tome problem s Brexitom: što je izglasan na temelju fantazija, koje su se u mandatu premijerke May sudarile sa stvarnošću. Ali se još nisu sasvim rasplinule, jer Johnson juriša i dalje sa sličnim fantazijama.
Zanima ga samo slava
– Iako briljantan zabavljač, on nije sposoban za nacionalnu dužnost jer izgleda kao da nema nikakvog drugog interesa osim vlastite slave i zadovoljstva – napisao je ovih dana za Guardian bivši Johnsonov urednik u Daily Telegraphu Max Hastings. – Za mnoge od nas (koji ga dobro poznaju, a Hastings primjećuje da o Johnsonu dobro mišljenje imaju samo oni koji ga nisu upoznali op.a.), njegov uspon označit će odustajanje Britanije od bilo kakve tvrdnje da se radi o ozbiljnoj državi – dodao je Hastings.
Na neki način, i Putinovo ruganje načinu na koji Johnson pokušava postati premijer potvrđuje tu tezu.
Premijer Andrej Plenković u Bruxellesu
Zar Boris nije rusko ime? Zasto bi se Vladimir rugao? Pa vjerojatno imaju slice poglede. Britanci su poznati po humoru. I dok se drugi smiju oni uzimaju ono sto nije njihovo. I ne znam tko je ovdje pametniji, da li oni koji se smiju ili oni s druge strane koje se prave ludi, a zapravo koriste situaciju.