Na prisilnu solidarnost ne pristaju ni članice EU ni migranti

Njemačkoj kancelarki Angeli Merkel stabilni rast antiuseljeničkog AfD-a očito ne predstavlja dovoljan izazov pa je predložila povezivanje kohezijskih fondova EU s prihvaćanjem migranata i time dala vjetar u leđa sličnim opcijama diljem Europe.

Merkel se tako promeće u istinsku heroinu euroskeptika koji još uvijek nisu dočekali željene tektonske promjene u političkoj arhitekturi kontinenta. Ono što njima nije pošlo za rukom dvadeset godina, Mutti bi mogla odraditi u nekoliko mjeseci. Njemačka učinkovitost i u ovom je slučaju bez premca. 
Cilj je kohezijske politike smanjenje razlika u razvijenosti među državama kroz ulaganje u infrastrukturu, kompetencije i kapacitete lokalnih dionika. Bila je to prilično ukusna mrkva za zemlje poput Poljske koje su znale iskoristiti priliku, a za Hrvatsku će, nažalost, ostati samo lijepi mamac. I bez Merkeličina prijedloga da se sredstva iz kohezijskih fondova uvjetuje prihvaćanjem migranata, budućnost je kohezijske politike iza 2020. neizvjesna. U Bruxellesu se o tome već naveliko priča. Mrkva će, po svemu sudeći, biti manja ili je uopće neće biti, ali nam zato Mutti uvodi batinu.
 Slabije razvijenim članicama, među kojima je i Hrvatska, to je neprihvatljivo. Srećom, one nisu jedine koje negoduju pa bi se ovo pitanje moglo pretvoriti u još jedan udarac autoritetu Angele Merkel.

Austrijski kancelar Kurz već je izrazio rezervu jer njezin prijedlog “nagrađuje one koji primaju migrante umjesto da jača zaštitu vanjskih granica”, dok luksemburški premijer Xavier Bettel upozorava da će narod kazniti takve poteze. Ako su u očima Nijemaca nove članice obični paraziti koji žele novac bez obveza, bit će im puno teže dokazati da su Beč i Luksemburg izgrađeni iz kohezijskih fondova.
 Još jednom se, po provjerenom receptu, loše rješenje umata u celofan solidarnosti iako je sad više nego ikad jasno da je riječ o običnoj prisili. Solidarnost je, naime, dobrovoljna kategorija, a ovdje dobre volje nema više ni za koga – ni za države članice, ali ni za migrante.

Sustav kvota nehuman je i prema njima jer ih se protiv njihove volje šalje u zemlje koje ih ne žele. Ako je netko proputovao pola svijeta da bi u Njemačkoj pronašao bolji život i pod tom je pretpostavkom pušten u EU, odakle nam pravo u maniri tamničara slati tu osobu kamo ona ne želi ići? Ako govorimo o integraciji migranata, zašto im uskraćujemo slobode koje sami uživamo? Gdje je nestala sloboda kretanja ljudi, jedna od četiri slobode na kojima je EU utemeljena?
 Nestala je pod naletima njemačke ambicije za popunjavanjem tržišta rada onim radnicima koji su Berlinu potrebni da bi gospodarski motor i dalje radio punom brzinom, dok će se ostale pridošlice redistribuirati i koristiti kao batinu za discipliniranje onih kojima se ne sviđa smjer u kojem se EU kreće.
 Novoeuropski su nestašci njemačkom stroju otvorili svoja tržišta i predali mu kvalificiranu radnu snagu, a zauzvrat će dobiti mrvice, ali samo ako budu poslušni. Pa tko bi na to pristao?!

Nevjerojatan je taj politički autizam Berlina koji Njemačku oduvijek sprječava da postane svjetska velesila. Svaki pokušaj njemačke političke dominacije Europom, koji prirodno prati njihovu ekonomsku ekspanziju, završi u zgarištu jer Nijemci ne razumiju – točnije, ne žele razumjeti – druge narode i kulture, već ih svim silama nastoje ukalupiti u svoj sustav.

Srećom, živimo u drugom vremenu pa će konstruktivni prijedlozi i suradnja ostalih članica biti dovoljni da za Nijemce ni treća ne bude sreća.