Ankica Benček: Bunt je nastao iz nemoći da se nešto poboljša u RH

U euforiji stvaranja svoje države i neizbježne obrane od okupatora ujedinile su se sve snage, sve teorije i sve filozofije - svi ljudi bez obzira na društveni status, profesiju i svjetonazor. Nije bilo važno tko je tko i tko je što: lijevi, desni, centar, lijevo od centra, desno od centra, kao ni tko je čiji djed, otac, stric ili sin, kao ni tko je od njih bio u prošlosti na čijoj strani. Svi su imali isti cilj osloboditi i stvoriti svoju državu stoljećima željenu i slobodnu, jer… „ lijepa je ova zemlja, meni najdraža.“

Stvorena je i oslobođena u krvi, suzama i znoju. I onda je počelo njeno rastakanje i uništavanje.

Zapravo to je počelo u njenom samom stvaranju, a da toga možda tad nisu bili ni svjesni oni koji su to započeli. Počela su se prebrojavati krvna zrnca, počeli su se ispostavljati i naplaćivati računi. Tko je više dao i pridonio u stvaranju države taj je naravno mislilo se sad mora i najviše dobiti.

Privatizacija, dokapitalizacija, nelojalna konkurencija, neprincipijelna koalicija, raslojavanje društva, tajkuni,obespravljena i marginalizirana inteligencija i sve više sirotinje… Obespravljena masa i privilegirani pojedinci. Prijevare, laži, mito, korupcija, nepotizam, zakon tržišta, beskrupulozne obmane pod motom:

„Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što“. I dotjerali smo do toga da „Hrvatsku dajemo za ništa“

Narod je izišao na ulicu. Zaboravimo one usputne, uvijek prateće i zalutale, ili pak potkupljene pojedince koji prave nerede, izazivaju nasilje i obezvređuju sve one koje je njihova osobna stvarnost - zlo i jad istjerao na ulicu, kao i one koji su im se pridružili iz solidarnosti i humanosti.

Ovaj bunt nije nastao iz obijesti, dosade ili želje za osobnim isticanjem. (Iako ima i toga.) Ovaj bunt je nastao iz očaja i osjećaja nemoći da se nešto promijeni i poboljša. Ovaj bunt ne bi smio biti uperen ni prema kome osobno. Ovaj bunt je rezultat općeg stanja izazvanog općom svjetskom krizom i našom domaćom nesposobnošću, nemarom i „baš me briga“ filozofijom.

Godinama smo zbog inertnosti zabijali glavu u pijesak. Nije trebalo ni prevelike pameti ni objektivnih pokazatelja da se uvidi što se radi i kuda sve to vodi. Ako je netko gotovo ni iz čega stvorio bogatstvo i carstvo, bilo koje vrste, to je trebao biti jasan znak da se tu nešto krije, nepošteno i po državu i narod štetno i opasno.

Stvorila se društvena „elita“ mahom zasnovana na kapitalu i moći, koja je počela stvarati zakone i pravila ponašanja, te počela upravljati narodom. Od nekoliko privilegiranih pojedinca, širenjem na rodbinu, prijatelje, poslušnike i prijetvorne ulizice nastala je čitava jedna klasa nadmoćnih i društveno uzdignutih. Takvima se priklanja drugi sloj koji želi biti privilegiran i ugrabiti barem nešto sa stola moćnih.

Ta „elita“ stvorena u ratu i poraću, bez ikakvih skrupula, morala, znanja , poštenja i domoljublja, s rukom na srcu, godina je potkradala vlastiti narod i domovinu, nastojeći pri tom sve to prikazati kao opće dobro. Dijelili su se ordeni, spomenice, zasluge za narod ovog i onog tipa, otvarale se ceste, vijadukti, mostovi(koji nikud ne vode), liftovi, pa i zahodi, uz tamburaše, šampanjac i ostale nebrojene delicije svih naših i stranih podneblja…

Manjina je ovladala većinom. Pitaju se neki: „kako je to bilo moguće?“ Kao što vidite bilo je i to je bilo dosta dugog vijeka. Umrežena moć i kapital su neprobojni za male obespravljene, osiromašene i prestrašene ljude. „Ima boga!“ rekli bi oni koji u njega vjeruju i ne vjeruju. Ta šutljiva obespravljena većina je zatalasala prljavu i mutnu baruštinu. Isplivalo je puno toga na vidjelo. Svakim danom je sve više. Moćnici nisu znali stati. Nikad dosta. Bacili su „mrvice“ i onima oko sebe, koji sad šute. Oni, naime nisu ništa vidjeli, ni znali.

Probudio se narod i traži generalnog krivca za ovo stanje. Misle da su ga pronašli i sad traže njegovu „egzekuciju“. Lakše je nekako kad se pronađe krivac, makar deklarativno. Time opravdavamo sebe, svoje zabijanje glave u pijesak i opću šutnju ili pak nemušto odobravanje i aklamativno izglasavanje.

Sad je za sve kriva ta jadna žena, koja je jedina podmetnula leđa pod „zgradu“ koja se opasno nagnula i svakim se danom ( bez novih potresa naginje sve više). Svemu i svačemu su sad krivi njeni broševi, frizure, kostimići, cipele… Gdje su bili ti „vitezovi“, koji je tobože tu i tamo brane, kad je trebalo pokušati zemlju vaditi iz gliba u koju su je oni doveli?

Smeta nam njezin stan. Nije si ga sama uzela i sebi dodijelila. Drugi su to radili. Sami sebi su uzimali i dodjeljivali i danas još uvijek iako prokazani to nisu vratili. Mislim da nikada ni neće. Zamislite da se najednom, nekim čudom to sve razotkrije. Tko bi ostao čist? Zato je bolje malo zatalasati. Pokušavati prevariti narod i svijet. Gurnuti u prve redove najslabije, pa ih onda na kraju okriviti za sve. Valja se ipak prisjetiti one biblijske “Neka prvi baci kamen onaj koji nema nikakve krivice na sebi!“

Nije ovaj narod blesav. Nismo mi retardirani. Jednostavno nam je dosta. Dosta prijevara, laži, nerada, glavinjanja – i to sve zbog koristi pojedinaca i njihova opstanka na vlasti. Dosta nam je istih lica već dvadesetak godina. Mijenjaju samo funkcije, stanove, jahte, automobile, kuće i odijela. Da ste i najbolji bilo bi dosta… Dosta, zaista.

Pustite na miru najistureniju osobu. Zahvalite joj na dobroj volji i htijenju, svesrdnom zalaganju i radu koji je prekriven općim stanjem i sveopćom krizom, u kojoj su i doktori fizike nemoćni ( da ostale ne spominjem). Nemojte se više skrivati iza njene suknje. Prepustite vlast boljima, sposobnijima, nepotrošenima i mlađima.

Gradimo suvremenu, poštenu, slobodnu i slobodoumnu Hrvatsku. Gradimo je za svoju djecu i unučad, a ne rastačimo je ni za što.

Ankica Benček, učiteljica