Ankica Tuđman: Mesić fantazira

Knjiga Ivice Radoša “Tuđman izbliza” napisana je na temelju razgovora koje je autor 2003. i 2004. vodio sa 40-ak Tuđmanovih suradnika i političkih oponenata te je razgovore raščlanio tematski u zasebna poglavlja. Tako čitatelj ima priliku iz prve ruke čuti što ljudi koji su bili Tuđmanovi suvremenici i suradnici misle o njemu, kako su ga doživljavali, kakvi su bili Tuđmanovi stavovi o najrazličitijim temama, od politike do sporta i vjere. Dakako da su najzanimljiviji oni dijelovi koji se odnose na stvaranje neovisne Hrvatske te na Domovinski rat.
Pročitavši dijelove teksta iz upravo objavljene knjige Ivice Radoša Tuđman izbliza, gospođa Ankica Tuđman, supruga prvoga hrvatskog predsjednika, iznenadila se nekim izjavama, ocijenivši ih neistinitima.

VL: Gospođo Tuđman, kažete da ste zaprepašteni načinom na koji predsjednik Mesić prepričava susrete s vama. O čemu je riječ?
Tuđman: Upravo sam imala ovu knjigu u rukama i pročitavši tek prvih dvadesetak stranica naišla sam na fantaziranje Stjepana Mesića o mojim susretima s njime i njegovom suprugom.

Vjerojatno je gospodin Mesić zaboravio da sam još uvijek živa pa da može pisati i kojekakve izmišljotine poput ove:
“…češće smo se sretali ili kod Savke Dabčević, ili kod Mike Tripala, ili kod Srećka Bijelića, a i kod njega (Tuđmana) nekoliko puta.”
Sedamdesetih godina, poslije izlaska iz zatvora mojeg supruga, održavali smo svakog mjeseca kod jedne od navedenih obitelji (a i nekih drugih) domjenke. Broj gostiju ovisio je o tome kod koga se održavao domjenak. U našem domu bilo je uvijek oko šest-sedam parova, među kojima nikad nije bio gospodin Mesić sa suprugom. Kod gospođe Savke uvijek je bilo veliko društvo, od 30 do 40 osoba, pa dopuštam da je i Mesić bio među njima, no ja ga ne pamtim kao neku istaknutu osobu među uzvanicima.

VL: Predsjednik Mesić tvrdi da ste ga zamolili da intervenira da dr. Tuđmana puste iz zatvora 1984. godine!
Tuđman: Da, Mesić navodi da sam ja njega “zamolila da pokuša intervenirati da Tuđmana puste na uvjetni otpust iz zatvora” i dalje kaže: “Rekao sam da su moje snage preslabe i da ne vidim što mogu učiniti.” A istina je da nikad njega ni za što nisam zamolila, a pogotovu ne za nekakvu intervenciju, to više što sam sama poznavala i gospodina Milka Gajskog, predsjednika Okružnog suda u Zagrebu, kod kojega je on navodno trebao tražiti pomoć.

Usto, naš kućni prijatelj general Nikola Kajić bio je u stalnim prijateljskim kontaktima s Gajskim, kojemu sam se mogla obratiti za pomoć. Isto tako Mesić navodi da “treba uspostaviti vezu s Bogdanom Crnobrnjom”. Generala Bogdana Crnobrnju  moj suprug i ja dobro smo poznavali iz Beograda, pa sam se njemu obratila pismom, ali ne na prijedlog Mesića, nego u dogovoru s mojim suprugom za vrijeme jednog posjeta u zatvorskoj bolnici. A osim toga, zar bih se ja obraćala nekome tko sam za sebe kaže da su njegove snage preslabe! Zašto? Izmišljotina je i to da sam bila kod njih u stanu.

VL: Nekadašnji predstojnik Ureda predsjednika Jure Radić tvrdi da je predsjednik Tuđman bio nemoćan u rješavanju privatizacijskih problema zbog članova obitelji. Kako to komentirate?
Tuđman: Žalosno je da najbliži suradnik predsjednika Tuđmana, koji bi morao znati činjenice i koji ih je mogao provjeriti, iznosi neistine. Nitko u mojoj obitelji nije sudjelovao u privatizaciji, što sam već opovrgnula kad je to isto, još početkom 2000. godine, rekao gospodin Mesić.

Tada  je obitelj Tuđman javno predočila svoje imovno stanje i zatražila od predsjednika Vlade RH Ivice Račana da se provjere naši navodi. I danas su00E2m Jure Radić kaže: “Ja za to nemam dokaza.” Gospodin Radić ima najmanje prava sada iznositi neistine, jer je kao predstojnik Ureda imao dužnosti tada upozoriti predsjednika na ovo što tvrdi sada. Zato su njegove tvrdnje iznesene u knjizi moralno upitne, a politički nekorektne.

VL: Kakvo je općenito vaše mišljenje o ovoj knjizi .
Tuđman: Da je stvarno izbliza, ne bi u njoj neki iznosili neistine koje se “izbliza” vide, a na koje sam naišla kod još nekih sugovornika autora. Velika većina njih svoja sjećanja iznosila je objektivno, naravno i sa svojim negativnim viđenjima. Ali, po mome, jedno je nečije mišljenje, a drugo je laž. Treba imati na umu da svaka knjiga o prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu mora iznositi činjenice, a ne naklapanja, jer svaka knjiga o njemu govori o razdoblju hrvatske povijesti koju će proučavati generacije koje dolaze. Živeći uz povjesničara i državnika, uvidjela sam kolika je odgovornost za istinito prikazivanje činjenica, svakoga tko obrađuje povijesne teme i povijesne ličnosti.

Autor je razgovarao s Andrijom Hebrangom, Stipom Mesićem, Ivicom Račanom, Hrvojem Šarinićem, Draženom Budišom, Davorom Butkovićem, Ivanom Zvonimirom Čičkom, Zlatkom Čaldarevićem, Vesnom Škare-Ožbolt, Ivićem Pašalićem, Jurom Radićem, Đurđom Šušak, Pericom Jurićem, Josipom Manolićem, Miroslavom Blaževićem, Davorom Šternom, Zlatkom Vitezom… Iz njihovih se sjećanja vidi se što je Tuđman mislio o demokraciji, o stranim državnicima, židovstvu, Srbima, privatizaciji. No zanimljivo je da se još i danas među Tuđmanovim suradnicima osjeti međusobna nesnošljivost. Iako bi i premijer Ivo Sanader imao što reći o Tuđmanu, jer mu je bio i predstojnik ureda, Radoša je odbio.