Možemo se radovati – 23. ožujka u Klovićevim se dvorima otvara putujuća izložba Picassa s djelima pariškog Muzeja Picasso izlaganih po svijetu za trajanja obnove muzeja koja upravo završava. Izložba u Zagrebu bit će njihova posljednja inozemna postaja. Vidjet ćemo, dakle, 56 Picassovih slika i skulptura uz 40 fotografija.
Sve Picassove faze
Svaka je Picassova izložba iznimno skupa radi visine osiguranja pa je i u nas bilo diskusije oko toga. No dogovori su uspjeli, Upravno vijeće Klovićevih dvora potpuno je podržalo održavanje izložbe. Također i partneri izložbe: Splitska banka i Croatia osiguranje. Ugovori su potpisani. Sve je jasno, pripreme počinju.
Nas je zanimalo što o tome kaže ravnateljica Muzeja Picasso Anne Baldassari koju smo upoznali kao kustosicu izložbe o Picassu i Dori Maar u Klovićevim dvorima 2004.! Rado se odazvala našem pozivu na razgovor. Zagreb joj je “suđen”...
Kažu da ćemo sada u Zagrebu napokon vidjeti izložbu koja pokriva cijeli Picassov opus – plavu, ružičastu, kubističku, klasičnu... i druge faze umjetnikova rada. U kojoj mjeri je to moguće ako se zna koliko je Picasso bio plodan i procjenjuje da je stvorio 50 tisuća djela – 1885 slika, 1228 skulptura...!?
– Zbirka Muzeja Picasso u Parizu obuhvaća otprilike 5000 umjetničkih djela i 200.000 arhiva, uključujući 18.000 fotografija. Zahvaljujući toj jedinstvenoj zbirci, muzej je u mogućnosti predstaviti odgovarajuću retrospektivu, prikaze svih aspekata Picassovih djela i osvijetliti svako razdoblje i sve vrste materijala. Izbor će odražavati njegovu dugu karijeru i plodan rad za koji postoji veliko zanimanje javnosti.
Zagreb je zadnja postaja na Picassovoj “prisilnoj” turneji po svijetu zbog obnove Muzeja National Picasso u Parizu. S kakvim kritikama i reakcijama iz svijeta Picasso dolazi pred zagrebačku publiku?
– U prošlih pet godina izložba je na turneji po svijetu. Dvije izložbe su na turneji: prvi je izbor od 150 radova i dokumenata, a drugi sadrži 100 radova i dokumenata.
Uključujući Zagreb, u dvadeset je gradova predstavljen dio stalne kolekcije Muzeja Picasso u Parizu. Izložba je široko priznata. Hvali je gotovo šest milijuna posjetitelja, a svoju je novu publiku stekla u Finskoj, Rusiji, na Bliskom istoku, u SAD-u, Kanadi, Australiji i Aziji.
Na primjer, s Puškinovim muzejem u Moskvi i muzejem Hermitage u St. Petersburgu brojka je to od 1,150.000 posjetitelja. U Kanadi, u Umjetničkoj galeriji Ontario polučila je najuspjeliji posjet za 112 godina povijesti te galerije: vidjelo ju je 317.000 ljudi. U Tokiju, na dvije istodobne izložbe došlo je gotovo 600.000 osoba. Naposljetku, Palazzo Reale u Milanu registrirao je otprilike 500.000 posjetitelja, a prosjek je bio 4500 na dan!
Iz Pariza je u Zagreb došla i ekipa koja se brine i za sigurnost izloženih djela. Koliko košta osiguranje takve izložbe i što sve podrazumijeva? Koliko košta osiguranje cijelog muzeja?
– Premda ne možemo otkriti povjerljive informacije vezane za troškove osiguranja i sigurnosne mjere, jasno je da je obavezna visoka zaštita. Tim Galerije Klovićevi dvori, stručnjaci Ministarstva kulture i ekipa Muzeja Picasso usko surađuje i jamči da će se poštovati najviši standardi sigurnosnih uvjeta.
Kažu da kolekcionari i kradljivci najviše vole upravo djela Picassa. Kad se slika ukrade, nestaje iz javnosti. Ne događa li se zapravo isto i kad je kupi anonimni kolekcionar? Kakva su vaša iskustva s kolekcionarima Picassa (pretpostavljam da, na sreću, nemate iskustava s lopovima)?
– Puno je legendi o Picassu, njegovu radu i životu. Često neutemeljenih! Picassov muzej dokumentira sva pitanja koja se odnose na djela Picassa na državnoj i međunarodnoj razini. Pokriveni su svi aspekti od prodaje, izložbi, oštećivanja, krivotvorenja, krađa itd... Dakle, dobro znamo sve o tim problemima. Službeno tim pitanjima upravlja administracija Picasso u Parizu koja upravlja i autorskim pravima i utvrđivanjem autentičnosti.
Treba istaknuti da su, s obzirom i na njihovu nacionalnu važnost, djela Picassa posebno dobro zaštićena. Njihova krađa nema nikakvog smisla!
Uzalud vam trud lopovi
Često dobro poznata i javnosti i policiji, ta djela nemaju prodajnu vrijednost za one koji bi ih posjedovali. Sve nedavne krađe Picassovih djela suočile su se s nemogućnošću prodaje i plasmana, čak ni na paralelnom tržištu ukradenih umjetnina. Prije ili kasnije budu pronađena, obično tamo gdje su bila skrivena i gdje su ostala bez mogućnosti da ih netko kupi. A kradljivci ili oni koji su ih se domogli najčešće završe u zatvoru.
Doista je važno da umjetnički radovi budu dostupni široj javnosti. Parafrazirat ću Picassovu rečenicu da: “Djela žive i dostižu svoj smisao samo kroz pogled onih koji su ih vidjeli.” Veliki privatni kolekcionari su uglavnom svjesni da je materijalno vlasništvo djela vrlo relativan pojam. Oni često s puno dobre volje posuđuju djela za izložbu, a najčešće deponiraju, daruju, odnosno ostavljaju svoja djela muzejima. Svi veliki muzeji moderne umjetnosti zapravo su i stvoreni zahvaljujući donacijama djela iz privatnih zbirki. Često su kolekcionari ljubitelji umjetnosti koji kolekcioniranjem riskiraju i financijski i umjetnički, a te rizike nemaju javne ustanove jer su okrenute akademskim izborima, osim što zbog ograničenih materijalnih mogućnosti ni ne mogu riskirati.
Vaša izložba “Picasso i Dora Maar – dodir pogledima” jasno je upućivala na Picassovu senzualnost. Mnogi kažu da su portreti Dore Maar Picassova najbolja djela! U stalnom postavu vašeg muzeja je i dokumentarni film o Picassovu životu. Govore li, osim toga filma, i njegovi radovi o erotičnosti kao iznimno važnoj u njegovu životu?
– Picasso je govorio: Sva moja umjetnost je erotična. Mislim da ta izjava vrlo dobro opisuje važnost koji je on pripisivao erotskoj dimenziji umjetnosti. Valja razumjeti da to uključuje sva njegova djela, uključujući i ona čiji nam sadržaj ne izgleda erotičan. Ta erotika zapravo je erotizam slikovne prakse zamišljen kao angažman “dušom i tijelom” umjetnika. Osim toga, Picasso karakterizira svoj odnos prema slikarstvu kao borbu slikara protiv slike. Rodna podjela uloga muško/ slikar i žensko/slika uočava se u svim fazama njegova rada, a osobito u nadrealističkom razdoblju.
Lik Dore Maar dominira tim razdobljem i u radovima koji se bave brutalnom borbom muškarac/žena, ili slikar/slika vidi se u kojoj mjeri postoji kod Picassa.
Koji vam je Picassov rad najviše “prirastao srcu”? I hoćemo li ga vidjeti u Zagrebu?
– Obožavam cijelog Picassa pa mi se izabrati najdražeg čini nemoguće! No pokušam li, bit će to “Žena koja sjedi u crvenom naslonjaču”, iz 1932. (MP. 139), jedna od najneobičnijih Picassovih slika. Ovaj zagonetni portret žene zapravo je ponovno čitanje slika sličnih Goyi, Ingrèsu i Cézanneu. Tu se može vidjeti kondenzirana “mehanika semantike” koju je kubizam izmislio od 1907. do 1916. Taj novi jezik nalazi tu – usred nadrealističkog razdoblja – novi razvoj s montažom znakova koji grade žensko tijelo i novi koncept ljepote.