Školstvo je zahvatio kurikulni šok za koji su odgovorni političari

U sociološkoj analizi uzroka zbog kojih se „kurikularna reforma“ uporno ne provodi Slaven Letica u Večernjem listu od 19. kolovoza i 7. rujna 2017. navodi više zanimljivih stavova, no tri zaslužuju komentar iz unutarnje perspektive obrazovanja. Prvi je da je „kurikularna reforma“ zbunjujuća sintagma i da zapravo treba „staromodno“ govoriti samo o „reformi odgoja i obrazovanja“ ili „cjelovitoj školskoj reformi“. Drugi je da je depolitizacija obrazovanja, za koju se svi uporno zalažu, neostvariv mit te da reformu ne treba depolitizirati nego pluralizirati, a treći da se brojne reforme u društvu, pa ni obrazovna, ne ostvaruju jer se provode kao „pornoreforme“, tj. unaprijed su osuđene na propast jer „nesuđeni školski reformatori … nisu čitali opsežnu literaturu o pripremama, preprekama, šansama, koristima, štetama i troškovima koje reforme sa sobom donose“.

Prvi Letičin stav zapravo znači da je „kurikularna reforma“ samo jedna u nizu obrazovnih reformi pa je ne treba posebno zvati „kurikularnom“. To nije opravdano jer, po očekivanoj dubini promjena, ova reforma ima razinu epohalnih reformi koje su kroz povijest bile poluge smjene društveno-tehnoloških sustava, a pamte se i nazivaju obično po vladarima ili moćnim ministrima koji su ih proveli, ili pak po nazivu dokumenata na kojima se temelje. Tako je prvu veliku reformu školstva u nas provela vladarica Habsburške Monarhije i hrvatska kraljica Marija Terezija dokumentom Sustav obrazovanja i cjelokupnog školstva za ugarsko kraljevstvo i njemu pridružene zemlje (među kojima je bila i Hrvatska) ili Ratio educationis… (objavljeno na latinskom 1777. godine). Ta je reforma pratila prijelaz iz feudalnog u građansko društvo i postala je temeljem školskih sustava ne samo u Hrvatskoj nego i u svim nekadašnjim habsburškim zemljama, sve do danas. Epohalnu reformu, pokušao je provesti i Stipe Šuvar „samoupravnim socijalističkim preobražajem odgoja i obrazovanja“, no ona je, propala ubrzo nakon što je uvedena, a povijest je pamti baš po moćnom ministru Šuvaru.

Kurikulna reforma trebala bi prevesti naše društvo iz postindustrijskog u globalno i digitalno doba. Ona se ne može zaustaviti, čak usprkos tome što se njome mijenjaju opći civilizacijski odgojno-obrazovni cilj i didaktička paradigma organizacije nastave po kojima se europsko školstvo ravna stoljećima. Tome idealnom cilju, baštinjenom iz antike i kršćanskog srednjovjekovlja, kurikulna reforma suprotstavlja pragmatični obrazovni cilj američkog liberalnog kapitalizma iz druge polovice 19. stoljeća kojim se humanističko utemeljenje obrazovanja zamjenjuje puno užim osposobljavanjem za uspjeh na slobodnom proizvodnom i intelektualnom tržištu.

Kurikulni koncept pobjeđuje stoga što je znatno efikasniji i praktičniji od didaktičkog jer rješava problem učenja i poučavanja u uvjetima nekontrolirane eksplozije informacija i digitalne revolucije, čemu tradicionalna škola nije dorasla. Hrvatska je među posljednjim zemljama u Europi koje kurikul nisu uvele (inače je ozakonjen Zakonom o osnovnim i srednjim školama 2008. godine). Dakle, sadašnju reformu i te kako treba zvati kurikulnom, a hoće li se ona zvati po svojim prvim voditeljima – Nevenu Budaku kao strategu i Borisu Jokiću kao stručnom voditelju, ovisi o tome u kojoj će mjeri preživjeti silne stručne i političke otpore i kritike.

Temeljni problem krize i zastoja „cjelovite kurikularne reforme“ jest u tome što metodologija njena nastanka ne slijedi nacionalne političke, gospodarske i kadrovske zahtjeve projektiranja cjelovitih reformi, već je prepuštena nejakom obrazovnom sektoru. Letica dobro primjećuje da je ta reforma sporna već od samog naziva. Njeni protagonisti u svojoj lijevo-globalističkoj inspiraciji idu tako daleko da ne dopuštaju ni hrvatski naziv temeljnog reformskog dokumenta, što bi bila elementarna pristojnost prema školstvu i kulturi vlastitog naroda. Ignorantski inzistiraju na engleskim oblicima kurikulum/kurikularni, odbijaju prilagođenice kurikul/kurikulni, a pogotovo hrvatsku riječ uputnik, mada je kroatistička struka uvjerljivo dokazala da oblik kurikulum ne pripada hrvatskom standardnom jeziku. Štoviše, i u Hrvatskom pravopisu, koji je 2013. potpisao ministar Željko Jovanović, pod čijom su upravom pisani i Strategija i kurikulni dokumenti, stoji da je ispravan oblik u hrvatskom jeziku jedino kurikul.

No, to nije sve. Globalističkom ljevičarskom orijentacijom prožeta je i Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije iz koje je kurikul proizašao. U tom inače tehnički solidno sročenom dokumentu uzaludno je tražiti osnove od kojih reforma obrazovanja počinje te prema kojim će dugoročnim vrijednosnim ciljevima usmjeriti buduće naraštaje. Poglavlje o misiji i viziji obrazovanja u Strategiji sastoji se od ravno pet rečenica koje se mogu odnositi na bilo koje društvo. Ideologizirani su i prijedlozi predmetnih kurikula, osobito onih koji bi trebali razvijati nacionalnu samosvijest i identitet. Ako se kurikul hrvatskoga jezika prihvati u predloženom obliku i sadržaju, taj predmet prestaje biti mjesto upoznavanja hrvatske kulture i identiteta, što je oduvijek bio, te postaje obično vježbalište jezičnih vještina.

Letica ima pravo kad kaže da se dokumenti obrazovne reforme ne mogu depolitizirati, tj. da su priče o depolitizaciji naivni mitovi i floskule. Strankama se očito teško odreći cjelovite stranačke ideologije zbog nekog školskog kurikula. Da bi obrazovanje doista bilo programirano nacionalno a ne stranački, izlaz je samo u pluralističkom kompromisu i kolikog-toliko razumskom suglasju politike, znanosti i obrazovne struke. Takvo usuglašavanje ne može zamijeniti rad petstotinjak praktičara Jokićeve skupine čije rezultate vođa ideološki filtrira pa ih zatim odobrava ili odbacuje i sve prikazuje javnosti kao visoko stručan uradak. A potom nadležni ministri to bez riječi prihvaćaju i bacaju u javnost kao kost oko koje se nateže znanstvena zajednica, neinformirani političari, zbunjeni prosvjetari i mediji koji ne ulaze u meritum. Posve je normalno da u takvim okolnostima mnogima puca film jer pred očima imaju samo medijsku sliku reforme, punu oduševljenja i potpore modernom obrazovanju, suvremenim metodama učenja i poučavanja te slobodi učenika i učitelja koje s neodoljivom lakoćom nude reformatori.

Može li se išta učiniti u sadašnjem stanju kurikulne reforme koju gimnazijski profesor hrvatskog jezika Ivan Janjić iz Zagreba u jednoj raspravi opisuje ovako: U situaciji smo kao da smo dobili zadatak naučiti učenika voziti superbrzu formulu 1, ali po razrovanoj cesti, s gorivom na rezervi, sami ne znamo voziti trkaći nego klasični automobil, a ni učenik nema pojma o vožnji, ali ima pravo birati metode poučavanja umjesto nastavnika. Dakle, nemoguća misija!

Lako je iz rečenog zaključiti zašto je „cjelovita kurikulna reforma“ u slijepoj ulici. Ona se ne može razvijati jer je u stanju šoka, tj. blokade temeljnih reformskih procesa, zbog posvemašnje loše pripremljenosti, nepovezanosti pojedinih procesa i istodobne političke hajke da se mora provesti što prije i pošto-poto jer je to važno za političke bodove stranaka. Jasno je tko je odgovoran za taj kurikulni šok i zastoj. Ministri obrazovanja su u posljednjih pet-šest godina rado prihvaćali svoje fotelje, ali su se izmicali od ključnih poslova i odluka u kurikulnoj reformi i prepuštali ih, sada se to jasno vidi, podobnim ambicioznim i nadobudnim stručnjacima bez dovoljno ekspertnog znanja i vizije te odanosti nacionalnim interesima. Je li sada izlaz u tome da odgovornost za ovu reformu izravno preuzme državni vrh, kao što sugerira Slaven Letica? Želimo li pouku iz povijesti, svakako je poučno to što je obrazovna reforma Marije Terzije, koju su pod njenim budnim nadzorom provodili najbolji umovi tadašnjeg carstva, izdržala čak dva i pol stoljeća (s razumljivim dogradnjama), a sada bi je trebalo napustiti navrat-nanos.