Mi Hrvati već godinama svjedoci smo razvojno i masovno-psihološki samodestruktivnog sindroma koji bismo najkraće mogli ovako opisati: nakon kratkotrajnog razdoblja pompoznoga, vlastodržačkoga, najavljivanja radikalnih reformi – ustavnog poretka, državne uprave, područne i lokalne samouprave, izbornog sustava, poreznog sustava, mirovinskog sustava, radnog zakonodavstva, pravosuđa, zdravstva, školstva, socijalne zaštite, sustava požarne zaštite te brojnih javnih politika – slijedi dugotrajno razdoblje iznevjerenih očekivanja: većih ili manjih građanskih frustracija, pa i narodnog bijesa/gnjeva zbog odgoda, propasti ili trivijaliziranja ambicioznih reformskih projekta.
Nužno je znanje o školstvu
Jedan od posljednjih primjera privremeno pobačene, abortirane reforme jest pokušaj Vlade Andreja Plenkovića da ozakoni porez na nekretnine koji nije uspjela uvesti Vlada Zorana Milanovića u doba kad je ministar financija bio ratoborni Slavko Linić.
Nakon što je vrhovnik udruge Lipa Davor Huić na sam dan početka Oluje – 5. kolovoza 2017. – izjavio kako je njegova udruga uspjela prikupiti 100.000 potpisa za raspisivanje referenduma protiv tog “harača”, prvi ministar Andrej i njegov financijski pobočnik Zdravko privremeno su se povukli na pričuvne reformske položaje.
Shvatili su da teško mogu izvojevati marketinšku pobjedu nad argumentom koji je protiv tog poreza javnosti-narodu ponudio lukavi i odrešiti “lipar” Huić: “To je oblik poreza na štednju naših roditelja koji su gradili nekretnine. Uvođenjem tog poreza kaznit će se ljudi koji su bili marljivi te svojedobno štedjeli i gradili. Porez će vlasnika nekretnine pretvoriti u najamnika u vlastitoj kući.”
Kako ta parcijalna ili dopunska porezna reforma nije prva ni zadnja koja je doživjela sudbinu Titanica ili rijeke ponornice, pitanje na koje ću pokušati odgovoriti – doduše površno, jer je to svojstveno novinskim osvrtima – glasi: Zašto je zapravo većina sistemskih, sektorskih i političkih reformi u Lijepoj Našoj osuđena na spektakularni slom ili polagano umiranje?
Najkraći odgovor na to pitanje ovako ću formulirati: zato što predsjednici hrvatskih vlada i njihovi ministri – koji sanjaju i osmišljavaju reforme – znaju vrlo malo ili ništa o tome kako se sistemske, sektorske i reforme javnih politika osmišljavaju, planiraju, ozakonjuju i primjenjuju.
Da stvar bude još i gora, u Hrvatskoj praktički ne postoji nijedna znanstvena skupina koja se sistematično bavi istraživanjima i analizama “životnog ciklusa” reformi. U takvoj situaciji caruje ono što sam poprilično davno nazvao pornoreformizmom: natjecanjem znanstvenika i političara u traženju “radikalnih”, “cjelovitih”, “hitnih”, “nužnih”, pa i “bolnih” reformi.
Da je tome doista tako, ilustrirat ću pričom o tome kako trenutačno najambicioznija reformatorica, ministrica znanosti i obrazovanja dr. Blaženka Divjak, pokušava osmisliti i ostvariti školsku reformu, donedavno brendiranu kao: “cjelovita kurikularna reforma”.
Avangardnu ulogu u zagovaranju takvih pornoreformi – do njihova protjerivanja iz vlastodržačkog raja, iz kojih ih je “uličarskom” gestom protjerao Andrej Plenković – imao je Most, ljuta i gnjevna gusarska sljedba iz doline Neretve koja je sljedbenike pronašla diljem zemlje ojađene zbog lijenosti, nesposobnosti i pokvarenosti starih stranačkih elita: HDZ, SDP, HSLS, HNS, HSS, HSP. Njihovo poslanje reformske avangarde danas pokušava zagovarati HNS.
Osokoljena reformskim entuzijazmom HNS-a, ali i javnim zahtjevima za provođenje “cjelovite kurikularne reforme”, održanim pod sloganima “Hrvatska može bolje!” (1. lipnja 2016.) i “Čekajući tramvaj zvan obrazovna reforma!” (1. lipnja 2017.), vječno nasmijana ministrica isposničkog izgleda dr. Blaženka Divjak odlučila je reformu školstva početkom jeseni uzeti u vlastite ruke: sasvim i potpuno. Nakon što je obznanila “Moj manifest” (u Jutarnjem listu 26. kolovoza 2017.), 2. rujna 2017. uputila je javno pismo svima onima kojih se reforma školstva tiče i dotiče.
Pismo je započela ovako: “Dragi učenici, poštovani učitelji i nastavnici, odgojitelji, odgajatelji, stručni suradnici, pomoćnici u nastavi i ravnatelji i, naravno, dragi roditelji!”
Pod geslom “Hrvatska više nema vremena za čekanje, već je vrijeme za entuzijazam, optimizam, kreativnost, ali i težak zajednički rad”, ministrica je imenovala i reformatore-zamjenika-pobočnike koje čine: pomoćnice i pomoćnici ministrice dr. Tome Antičić, dr. Vlado Prskalo i dr. Lidija Kralj te državna tajnica dr. Branka Ramljak. Leđa joj stranačko-politički čuvaju veliki obrazovno-odgojni ”znalci”, vrhovnici HNS-a: Ivan Vrdoljak Mudonja, Predrag Štromar i Srećko Ferenčak.
Četiri desetljeća nakon glasovite “Šuvarove reforme” koja je zapamćena po ukidanju gimnazija i usmjeravanju obrazovanja “prema potrebama udruženog rada” započinje “Divjakina reforma”, nadajmo se ne i divlja, za koju se još uvijek ne zna kuda će i kamo voditi.
Umjesto “cjelovite kurikularne reforme” koja je zamišljena i osmišljena kao metaforički veliki prasak, ministrica Divjak odlučila se za parcijalnu pilot-reformu koja se svela na nakanu uvođenja informatike kao obveznog školskog predmeta u 5. i 6. (2018.) te 7. i 8. (2018.) razred osnovne škole.
Kako je ministrica “vjestoslovka”, ekspertica za informatiku, ona će uvođenjem informatike zadovoljiti ključni profesionalni prioritet, a zadovoljit će i očekivanja kolega koji imaju opipljive financijske interese u opremanju pilot-škola potrebnom informatičkom opremom.
Kako se radi o parcijalnoj izmjeni nastavnog programa, moglo bi se čak dogoditi “čudo” pa da ministrica Divjak uspije u toj “reformi”.
Uspjeh njene parcijalne, zapravo minorne reforme, potvrdio bi ciničnu izreku poznatog zagrebačkog marksističkog filozofa dr. Vanje Sutlića koji je u mojoj generaciji ostao upamćen po rečenici: ”Ako ne možemo promijeniti svijet, promijenimo krčmu.”
Međutim, eksperimentalne i parcijalne izmjene nastavnog plana i programa osnovnih škola miljama su i kilometrima daleke od ideje cjelovite kurikularne reforme koju je javnosti zavodnički, uspješno, uspio prodati dr. Boris Jokić.
Da bi se osmislila i ostvarila cjelovita školska reforma (tako bih je osobno zvao), trebalo bi puno toga znati o stanju u hrvatskom školstvu, o sadašnjosti i budućnosti odgoja i obrazovanja, ali i o pristupima i metodama provođenja reformi.
Naime, brojna istraživanja, analize, ali i priručnici uglednih i utjecajnih međunarodnih organizacija kao što su OECD, MMF, SB i druge, pokazuju da se svaka reforma susreće s nizom problema i prepreka koji izviru iz same njene biti.
Uspjeh “mrak” legalizacije
Prvi problem: svaka promjena javnih politika, kao i sve sektorske i sistemske reforme, povezane su s troškovima i koristima koje se javljaju u obliku “J-krivulje”: to znači da su na početku reformskog procesa troškovi znatno veći od koristi.
Ili, kako kaže jedan od najpoznatijih svjetskih eksperata za postkomunističke reforme, zarobljavanje države i korupciju Joel S. Hellman: “Od reforme se očekuje da pogorša stvari prije nego što ih učini boljima.”
Drugi problem: svaka reforma stvara gubitnike i dobitnike o kojima svaki reformator i reformatorska vlada-uprava naprosto moraju voditi računa.
U autoritarnim, despotskim i totalitarnim režimima reforme je moguće nametati silom, ne uzimajući u obzir odnos i interese gubitnika i dobitnika, ali to nije moguće u demokratskim i slobodarskim porecima.
Upravo tom činjenicom moguće je objasniti znatno veći reformski potencijal i reformsku učinkovitost hrvatskih vlada u doba kad je postojao polupredsjednički (dodao bih: i poluprosvijećeni) sustav s vrhovnikom i predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom na čelu, od onog koji postoji od njegove smrti do danas. Reforme je i danas moguće nametati voljom (kržljave) većine, ali one nisu duga vijeka.
Uspjeh nekih hrvatskih reformi, primjerice, uspjeh “mrak” projekta legalizacije bespravno sagrađenih nekretnina, može se objasniti činjenicom da je broj “pobjednika” te reforme bio stostruko veći od broja “gubitnika”.
Obrnut je primjer slom mini porezne reforme, pokušaj uvođenja poreza na nekretnine: tu su “gubitnici” bili u ogromnom nerazmjeru s, praktički, jedinim “pobjednikom”: državnim proračunom.
Kad su u pitanju reforme sustava, sektora i politika koje se, praktično i doslovce govoreći, tiču i dotiču svih – školstva, zdravstvenog osiguranja i zdravstva, socijalne zaštite, useljavanja i iseljavanja, spolne i demografske politike itd. – reformatori bi naprosto morali shvatiti da je istraživački-statistički-činjenično poznavanje gubitnika i dobitnika, ali i troškova i koristi (kratkoročnih i dugoročnih) nužna pretpostavka i preduvjet njihova uspjeha.
Hrvatske su reforme propadale i bile osuđene na propast ili sporo umiranje između ostalog i zbog toga što vrlim “stručnjacima” za određene društvene djelatnosti ni na kraj pameti nije bilo i nije razmišljanje o teorijama i praksama provođenja reformi, o koristima i troškovima koje one stvaraju te o broju, interesima, društvenoj moći i interesima reformskih gubitnika i dobitnika.
Većina nesporazuma, sukoba, svađa i zle krvi koju je dosad donijela ili će tek donijeti parcijalna nastavno-programska reforma školstva rezultat su tužne i opasne činjenice što nesuđeni školski reformatori dr. Željko Jovanović i dr. Pavo Barišić nisu čitali opsežnu literaturu o pripremama, preprekama, šansama, koristima, štetama i troškovima koje reforme sa sobom donose.
Novi i veči porezi kod nas prolazi kao reforma,jeb... takva reforma.