Ante Marković: Nitko iz Hrvatske nije tražio moj savjet

U vremenima teške financijske krize mnogi se i danas na prostorima bivše Jugoslavije sa sjetom prisjete Ante Markovića. Prije dvadeset godina kao predsjednik vlade tadašnje države uveo je slavne reforme. Neko vrijeme živjelo se “ko u Americi”. Plaće od 3 do 5 tisuća maraka. Ubrzo se raspala država, a Marković je nestao iz javnog života. Oko sebe je navukao neprobojni zid za medije, ali ne i za bizins. Iako se zna da živi na relaciji Zagreb – Sarajevo, nije ga lako naći, a još je teže privoljeti ga da kaže nešto za medije.

I dok većina njegovih vršnjaka, bivših suradnika iz “onog sistema”, odavno krati umirovljeničke dane u radnoj sobi nekog državnog stana pisanjem memoara, Antu Markovića, zatekli smo u sarajevskoj četvrti Skenderija kako na ciči zimi među gomilom ciglenih blokova, energičnim pokretima svojstvenim kakvom mladiću, izdaje “zapovijedi” o tome na što u idućih nekoliko dana moraju obratiti posebnu pozornost.

Onizak, ali još uvijek uspravan i vitak 85-godišnjak, obučen u zimsko plavo “casual” odijelo, zaogrnut debelom jaknom i šalom, uz poneko potpitanje ili sugestiju pozorno je slušao najsvježije izvješće svojih inženjera. Nakon što je njegov dugogodišnji prijatelj Josip Pejaković, službeni glasnogovornik tvrtke “Tehel” (koju je Marković u BiH registrirao 2003. godine), diskretno izvijestio kako se tu “slučajno” nalaze “Večernjakovi” novinari, odmjerio nas je onim prepoznatljivim pogledom s napola zatvorenim desnim okom.



Relacija Sarajevo - Zagreb
– Može fotografija, ali ne i razgovor. Sve što je Josip kazao ja potpisujem, ili pola u vodu možete baciti – uz smiješak, pružajući ruku, prihvatio je neformalnu konverzaciju, onako usput, na razrovanoj Skenderpašinoj ulici. Potpuno sijeda kosa i staračke pjege odavale su kako je bivši predsjednik ušao u posljednju dekadu osmog desetljeća života, no glas, držanje i prodoran pogled ostali su isti.

– Hvala Bogu još sam dobro, i još imam što reći, ali neću da pričam jer sam ja tako odlučio. Radije se okrećem budućnosti, nego da nekom pričam o prošlosti – uvjeravao nas je posljednji predsjednik jugoslavenske vlade, koji je nakon neuspjelog feljtona u “Globusu” odlučio medijima proglasiti “silenzio stampa”.

– Ne da vas odbijam, nego jednostavno sam odlučio da ne želim davati intervjue – branio se diplomatski Marković pred našom novinarskom znatiželjom. Sa smijehom je dočekao naš komentar kako smo prije njegova dolaska, u razgovoru s Josipom Pejakovićem koji nam je u Markovićevo ime otkrivao neke detalje iz života kao i planove tvrtke “Tehel”, pisali svojevrsni hommage.

– Ja sam dobro kao što se da i vidjeti, još imam projekata koje treba završiti. Pa tek smo počeli! – dometnuo je vitalni Marković, koji trenutačno živi na relaciji Zagreb – Sarajevo. Zavjet šutnje na koji se odlučio bivši reformist razbijen je tek našim protupitanjem o trenutačnoj ekonomskoj krizi. Odapetu verbalnu strelicu nije mogao zaobići.



– Ekonomska situacija u kojoj se nalazi i ovaj dio Europe puno je ozbiljnija, dublja i kompleksnija nego što to sadašnji predstavnici vlasti misle – i oni u Hrvatskoj i oni u BiH ili Srbiji! – rekao je Marković i dodao: – Ovo što sad rade, to je čista kozmetika. Kozmetikom se ne mogu stvari rješavati, mogu se samo uljepšavati, a zna se što je ispod te kozmetike – nastavlja stari ekonomski lisac, čije su ekonomske mjere i započeta “evolucijska reforma cjelokupnog društvenog i državnog uređenja SFRJ” razbijene u praskozorju krvavog raspada bivše države.

Kriza kapitalizma
– Potreban je zaokret, potreban je drukčiji odnos prema ovakvoj vrsti ekonomskog poslovanja. Potrebno je bitno promijeniti stvari, pa one koje se tiču poimanja kapitalizma kako je on zaživio u ovim područjima. Ja sam ovu krizu predvidio još prije četiri godine. To znaju moji poslovni suradnici. Situacija je mnoga teža nego što to neki misle – nimalo optimistički zaključuje Ane Marković. Na upit je li ga zbog njegova “staža” ili znanja kontaktirao tko iz službene vlasti Hrvatske, odgovara da nije.

– U Hrvatskoj me nitko nije ništa pitao, niti je što od mene tražio. U BiH jesu, ali tko danas sluša ikoga, svi imaju svoj neki pravac. Kriza je toliko duboka i ozbiljna da traži puno više i savjeta i odgovora – zaključuje Marković.



Koncentriran na započeti biznis – gradnju stambeno-poslovnih kompleksa u Sarajevu i malih hidrocentrala po cijeloj BiH – tvrdi kako vrlo brzo zaboravlja prošlost i gleda na budućnost. Apokaliptička predviđanja razvoja ekonomske situacije na brdovitom Balkanu nisu ga pokolebala u naumu da njegova tvrtka “Tehel” nastavi s ambicioznim graditeljskim planovima.

Njegov intimus, nekadašnji stranački istomišljenik Josip Pejaković, tvrdi kako globalna financijska kriza nikog ne ostavlja ravnodušnim, ali da se njihov moto “izgradi što prije i prodaj što prije” pokazao dobrim.

To govore i rezultati na terenu: stambeno-poslovni kompleks u blizini Skenderije, gdje se cijena kvadrata stana kreće za bh. prilike oko enormno visokih 2000–2500 eura, izgrađen je i prodan u nepunu godinu dana. Ohrabreni uspjehom prvog posla, uz Tehel 1 niče i Tehel 2, novi stambeni kompleks, koji će biti na uglu Skenderpašine i Ulice Adila Grebe, za čije su se stanove i poslovne prostore već pribilježile određene tvrtke i fizičke osobe.

Čuvajući privatnost osoba koje kupuju skupe “Markovićeve stanove” u vrijeme kad ostali bh. graditelji najavljuju bankrot, Pejaković nam je kazao da se radi o dobro situiranim pojedincima iz BiH, ali i inozemstva, koji imaju dugoročni plan i ponajprije višak novca za ovakvu akviziciju.



Graditeljstvo je, tvrdi naš sugovornik, tercijarna djelatnost tvrtke “Tehel”, a primarna je gradnja termoelektrana i hidroelektrana, zbog čega su se na kraju i registrirali u BiH. Na nagovor preminulog premijera Federacije BiH Ahmeta Hadžipašića, predsjednik Marković, kaže Pejaković, tražio je prije nekoliko godina koncesiju za gradnju velikih i 40 malih hidroelektrana na Neretvi. To je bio posao, tvrdi on, vrijedan oko tri milijarde eura.

Milenijsku investiciju koja je obećavala veliku zaposlenost, gospodarski i energetski prosperitet, zaustavljaju određeni politički i gospodarski lobiji. Uz njih, protiv gradnje termoelektrana i hidroelektrana ustala su brojna ekološka udruženja, nevladine organizacije, pa se pod pritiskom odustalo od davanja koncesije.

Umjesto da od svega digne ruke, uporni Ante Marković djelatnost svoje tvrtke u Federaciji BiH usmjerio je na gradnju malih hidroelektrana, stambeno-poslovnog kompleksa u Sarajevu i apartmanskog naselja na planini Bjelašnici. Okrenuo se i Republici Srpskoj. Jedno vrijeme oko gradnje elektroenergetskih postrojenja koketirao je s premijerom RS Miloradom Dodigom, s kojim, tvrde, i danas ima dobre, prijateljske odnose.

Graditelj iz Konjica, unatoč odmakloj životnoj dobi, zahvaljujući dobrim poslovnim i političkim vezama, za investicije je našao ugledne investitore koje bi kreditima pratile jake banke, uključujući i Europsku banku za obnovu razvoj, u čijem je utemeljenju i sam sudjelovao. Inertna i glomazna administrativna hobotnica, zakvačena na određene poslovne lobije, razlog je zbog kojeg tri milijarde eura nikada nisu usisane u elektroenergetski sektor u BiH. Prisiljen da promijeni poslovni diskurs, Ante Marković s tvrtkom “Tehel” okreće se prema graditeljstvu.



20 godina poslije
– Predsjednik (tj. Ante Marković, op. a.) i menadžment u tvrtki imaju tezu da se u BiH sve mora dovršiti u roku od godinu dana. Takav je ambijent, koji ne dopušta dugoročnije planiranje, ili otezanje, jer bi se na kraju sve to moglo izjaloviti. Mi po tom načelu radimo i ide nam za sada dobro – otkriva nam Josip Pejaković, ekonomist i glumac, koji više vremena provodi u projektnim uredima nego na filmskom setu.

Nakon dovršetka projekta na Skenderiji tvrtka počinje s gradnjom apartmana u sarajevskom naselju Mejtaš. Za ovu investiciju, unatoč krizi i pooštrenim uvjetima za dobivanje bankarskih kredita, tvrde da imaju osigurane financije. Biznis, poslovni planovi od jedne, pet ili deset godina jedino je što zanima Antu Markovića, bivšeg predsjednika SIV-a, nekadašnjeg direktora “Končara”, u čijem otkupljenom zagrebačkom stanu trenutačno živi.

Premda svako malo netko baci kost kako će “sijedi reformist” sjesti u neku od savjetničkih fotelja blizu uha nekog od regionalnih premijera ili predsjednika, od toga, tvrdi Pejaković, nema ništa. Slična neuspjela misija koju je Marković prije nekoliko godina doživio na Vardaru, kao ekonomski stručnjak i savjetnik makedonske vlade, bila je dovoljna lekcija da se u sličnu rabotu više ne upušta.

– Ne, on nikad nije pružao šansu da se to dogodi. Političari iz BiH su takvi da im se treba uvijek nametati. On je zauzet, a za tu vrstu posla treba cijeli čovjek. Ipak, stalno ga pozivaju, on se s njima ponekad susreće, ali ti su susreti više svečarski. To je i za njega prošlost, a on ,koliko ga ja poznajem, nikad nije potencirao prošlost. U to sam se uvjerio sto puta – kaže Pejaković.

I dok smo praćeni bukom strojeva, udarcima čekića i vikom radnika odlazili s Markovićeva gradilišta kod Skenderije, nismo se mogli oteti dojmu da ekonomska kriza stiže točno nakon 20 godina od početka njegove famozne reforme, trenutak koji korespondira s početkom raspada ondašnje Jugoslavije i vremena kad su lokalni šverceri devizama “zaskakali” ljude ponavljajući famoznu rečenicu “maraka, maraka.”