Armenka Alina: Organizirala sam prosvjede u Hrvatskoj, a u svojoj keramici koristim glagoljicu

Umjetnost pere prašinu svakodnevnog života s duše", slavni je citat legendarnog Pabla Picassa koji podsjeća koliku snagu umjetnost može imati u čovjekovom životu.  Armenku Alinu Gishyan u Hrvatsku je dovela ljubav, a njezino umijeće s keramikom i vješto korištenje motiva Hrvatske i Armenije nadišlo je granice, a kako je sve to započelo otkrila nam je u intervjuu u sklopu serijala 'Stranci u Hrvatskoj' Večernjeg lista. 

- Cijelog sam života živjela u Armeniji i jako, jako kratko u Rusiji. Nikad nisam mislila da neću živjeti u Armeniji jer Armenci su tradicionalni i svi mislimo da ćemo ostati tamo - započinje svoju priču mlada umjetnica. 

Video: Tomislav Miletić / PIXSELL

- Oduvijek sam voljela japanski jezik i odlučila sam da ću ga sama naučiti. Kako bi ga mogla pričati, našla sam neki program preko Interneta. Kad ono, jedan dan sam vidjela da imam poruku nekoga iz Hrvatske koji je želio pričati o Artsakhu. Hrvatima je to poznatije kao Gorski Karabah. Sad je bio rat tamo - dodaje i nastavlja: -  Vidjela sam da mi se javlja netko iz Hrvatske, a nikad u životu nisam imala prijatelje iz Hrvatske - kaže i objašnjava šaljivo kako je znala gdje je Hrvatska jer se u Armeniji dobro predaje zemljopis. 

- Mojeg muža je uvijek zanimala povijest. On me pitao za Artsakh, ja kao Armenka nikad ne pričam sa strancima, ali kako me ovaj pitao za Artsakh pa kako ja mogu ne odgovoriti. I tako smo počeli. Bilo mi je jako zanimljivo jer je on jako puno toga znao. Međutim, ja nisam imala drugih namjera. Kad sam shvatila da on ima, počela sam se stopirati. Potom sam ga blokirala, no opet me našao i eto, tako smo bili u kontaktu - ispričala je kako je sve počelo s čovjekom za kojeg će se na kraju udati. 

Otišla je u Amalfi na projekt i rekla mu je da će tamo biti: - On iz Duge Rese je sjeo u auto i došao sve do Amalfija. Tad sam ga prvi puta vidjela u Italiji i to mi je bio prvi kulturni šok - govori i smije se. 

Kaže da su nakon toga nastavili komunikaciju, no shvatili su da tako ne ide, pa je ona onda došla u Hrvatsku, a on je išao u Armeniju i tako su se izmjenjivali. Problem je bio u tome što nije tako lako dobiti vizu za Hrvatsku, jer Armeniji najbliže hrvatsko veleposlanstvo je u Grčkoj i onda se tamo moraju slati papiri. 

- Onda smo odlučili vjenčati se i sad smo tu zajedno već četiri godine. Meni je tu super - navodi zadovoljno. 

Poveznice Hrvatske i Armenije

Armenija je poznata po prvoj katoličkoj crkvi, znatnoj dijaspori, ali i po genocidu koji se dogodio početkom 20. stoljeća. 

- Mi Armenci jako se držimo tradicije i povijesti i to mene privlači, tako smo bili u Dubrovniku gdje je sveti Vlaho zaštitnik. Inače, sveti Vlaho je Armenac, ako nisi znala. Poveznice Armenije i Hrvatske postale su mi sve više zanimljive. 

Na pitanje koje su upravo te neke poveznice, odgovara: - Osim toga da je sveti Vlaho Armenac, čula sam da su i zaštitnik Splita sv. Duje i zaštitnik Siska sv. Kvirin bili Armenci. To mi je rekao čovjek koji se s time bavi. E, to je jedna poveznica. Prvi kafić u Osijeku je otvorio Armenac Havanes Manuk početkom 19. stoljeću i to u starom gradu. Vrlo zanimljivo mi je to jer se prvi kafić u Zagrebu otvorio tek kasnije. 

Objašnjava kako postoje i određene sličnosti između armenskog pisma te glagoljice. 

- Kad postoje poveznice, ja se bolje osjećam. Kao umjetnica znam u kojem smjeru mogu ići jer Hrvatska je moja zemlja, ali želim da bude još više moja. Odlučila sam zato da idem više preko glagoljice. U Armeniji imamo puno manuskripta i detaljnih ornamenta, a kad sam vidjela glagoljicu ona je uvijek napisana crno na bijeloj pozadini. Mi pak imamo slova s pticama i životinjama i što sad ja radim? Pišem glagoljicu s pticama i životinjama. Eto, to je moj projekt - priča nam uzbuđeno mlada Armenka i pokazuje primjere svojih djela. 

Jedna od njezinih mušterija je  i umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo, a uskoro kreće u projekt s grupom 'U potrazi za frankopanskim posjedima'. 

Alina ističe da Armenija i Hrvatska imaju sličnu povijest jer su obje nedavno prošle rat te je puno ljudi poginulo, ali i to da se sličnost vidi i u karakteru građana: - Dalmatinci su najviše slični Armencima. To mene sve više povlači da ovdje ostanem. 

Organizirala sam prosvjede

Iako polako njezina umjetnost postaje sve prepoznatljivija u javnosti, početak Aline Gishyan nije bio u umjetničkom vodama. Naime, ona je magistrirala radiofiziku i elektroniku pa je njezin put do keramike i više nego zanimljiv i dokaz da život ima najzanimljivije priče. 

- Uvijek sam htjela dizajn ili nešto tako. Ali kad završavaš školu, kako da kažeš svojima da želiš crtati. Nisam imala sve pet, ali bila sam dobra u matematici i fizici pa sam odabrala ono najzanimljivije. Nakon završenog fakulteta nisam našla posao, ali imala sam sreću jer se moja starija sestra udala u obitelj u kojoj je njezin svekar keramičar, a svekrva crta. Tako je i moja obitelj počela raditi keramiku, a stil kojim se koristim je njihov i dolazi iz 1970-ih godina - govori, te objašnjava kako koristi i svoj osobni stil kad radi keramiku. 

Umjetnost joj je bila na prvom mjestu, kaže te dodaje kako čovjek ipak treba novac. 

- A kako ne volim raditi za druge, onda sam krenula s keramikom. Radila sam u nekim NGO-ima i išla sam na međunarodne projekte...- objašnjava. 

Jedna od najprepoznatljivijih dijaspora na svijetu upravo je armenska. Znatno više Armenaca živi izvan Armenije, nego što živi u njoj. 

- U Hrvatskoj uopće nema puno Armenaca. Imamo jako veliku dijasporu, ali u Hrvatskoj uopće nisam mogla naći niti jednog Armenca. Takvi smo, dođemo i tražimo Armence. Osnovala sam grupu na Facebooku i kako bi ih našla tako bi ih dodala - kaže Alina Gishyan . 

- Ima tu negdje oko 50 Armenaca. Imamo veleposlanstvo, a sjedište veleposlanstva Republike Armenije u Hrvatskoj u Češkoj, u Prazi.  Naš veleposlanik tamo voli reći da ja povezujem ljude i znam tko je gdje. Malo nas je, ali imamo interesantnu zajednicu jer imamo puno glazbenika i umjetnika - govori ne sakrivajući ponos u svom glasu. 

Tvrdi kako puno ljudi iz Hrvatske zna dosta o glazbi i kulturi, te kad rade neki događaj da im se često Hrvati pridruže. 

- Prošle godine smo imali rat u Artsakhu, a ja koja nikad nisam u životu bila u prosvjedu organizirala sam ih nekoliko u Hrvatskoj. I dolazilo je puno i Hrvata. Svi koji su vidjeli i pitali govorili su nam da oni znaju što se događa. 

Razlike i sličnosti

Alina objašnjava kako je način života posve drugačiji u Hrvatskoj, nego u Armeniji. 

-  Mi tamo imamo drugu situaciju, a vi drugačiju. Ono što je tamo, to je ono kako je bilo tu prije trideset godina. Vi ste sada ipak bliže Europi. Armenija je prva uzela kršćanstvo i mi smo apostolski kršćani. Tamo nema puno stranaca. Tu je ipak malo drugačije. 

Na pitanje postoje li neke razlike, napominje kako ne zna i kao primjer uzima kuhanje. 

- Moj muž je Hrvat. U Armeniji nisam kuhala, sve o kuhanju naučila sam u Hrvatskoj. Radim sarmu, grah, kelj...U Armeniji mi imamo male sarmice, ali ne s juhom kako Hrvati rade. U Armeniji ne jedemo baš juhu. Sarmice imamo, ali ne s kiselim zeljem. Već radimo s običnim zeljem ili s lišćem grožđa. Najobičniji kelj sve do prije nekoliko godina nismo imali u trgovinama .Ovdje ima puno više povrća nego u Armeniji, ali voće osim hrvatske mandarine je tamo ukusnije jer je tamo više sunca. Volim jednostavna jela, grah mi je bio super kad sam ga prvi puta probala jer mi tamo tako ne radimo - dodaje.

Baviti se umjetnošću nije lako, ponajmanje ne u drugoj zemlji, ali Alina ima riječi hvale za hrvatsku umjetničku scenu. 

- Kad sam došla, hrvatski umjetnici su me zvali na simpozije i pronašla sam tu i Međunarodni klub žena. Sami smo radili izložbe i sastajala sam se s hrvatskim umjetnicima. Našla sam sebe u tom klubu. Nisam znala nikoga kad sam došla i trebalo mi je druženje. Tamo sam bila newsletter editor prošle godine i sjedila sam u odboru.

Jedan od najpopularnijih događaja u Zagrebu u prosincu je upravo Božićni sajam Međunarodnog kluba žena koji posljednje dvije godine zbog pandemije nije održan. 

- I nama je žao. U klubu imamo nekoliko događaja koje svi čekamo: jedan je taj sajam, drugi je 'Artistic Hands Exbihiton'. Sljedeće godine će biti šesti puta. To je postalo jedno od najdražih izložba u Zagrebu - tvrdi mlada umjetnica. 

Kako ona i muž često putuju, imala je priliku vidjeti znatan dio Hrvatske. 

- Vidjela sam cijelu Hrvatsku i divno je. U dosta mjesta još uvijek osjećaš miris rata. Neke šume su još uvijek minirane. Ali ovo je zemlja u kojoj možeš naći sve, osim visokih planina koje zato imamo mi u Armeniji. Imate sve osim visokih planina: priroda, ukusnu hranu, ukusna vina. Ne treba uopće odlaziti, samo treba naći dobar posao i to je to. Kad bi svi radili svoj posao kako treba, svima bi bilo bolje. U Hrvatskoj je sve lijepo, a turista ćete uvijek imati jer je zemlja lijepa - smatra Alina. 

A kao primjer prepričava vlastito iskustvo. 

- Ja sam bila u Njemačkoj, bježala sam od nje. Mi smo bili tamo kad je muž poželio grah s kiselim zeljem. Stavila sam limun da bi to bilo kiselo. U Hrvatskoj kiselog zelja ima, a vani ne - objašnjava. 

Ona je jedna od rijetkih sugovornica čiji je intervju bio na hrvatskom, pa nas je zanimalo gdje je i kako tako dobro naučila jezik. 

- Kad sam došla u Hrvatsku, nisam išla učiti jezik u školu. Nisam imala vremena, ali kako znam ruski jezik koji je samo malo sličan hrvatskom imala sam potrebnu osnovu. Kako sam putovala po Hrvatskoj, malo po malo sam učila. Ne znam gramatiku, ali bez problema mogu objasniti i mogu sve razumjeti - kazala je i otkrila kako je rekla i mužu da mora s njom pričati na hrvatskom, a ne na engleskom jer "nikad neću naučiti".

- Tu mi je lakše živjeti nego u Armeniji, jer Armenci žele sve znati. Meni je zbog toga lakše živjeti. Tu sam puno naučila i za svoj posao. U četiri godine sam razvila svoj posao i brend i to je bila inspiracija. Ovdje sam toliko toga dobila - govori nadahnuto keramičarka.