Asim Kurjak: Medicina je nadmašila Boga, stiže vrijeme liječenja fetusa od paralize i autizma

Prošlost. Sadašnjost. Budućnost. Takav se koncizan i zapravo drzak reklamni apel nalazi na naslovnici nečega što uobičajeno završi u formatu i nakladi luksuzne brošure, a ovdje je naraslo do podebljeg izdanja: “Ian Donald, Inter-University School of Medical Ultrasound”. Knjiga opsega 402 stranice podijeljena je na devet poglavlja, najvažnije se nalazi od 33. pa sve do 355. stranice gdje se abecednim redom nižu zemlje i gradovi u kojima se nalaze škole Iana Donalda, britanskog liječnika, inovatora i pionira upotrebe ultrazvuka u medicini. Od Argentine do Vijetnama, tih škola ima 126 u 89 zemalja svijeta, uključujući praktički sve europske zemlje i Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i Kanadu, Japan i Koreju, Rusiju i Kinu, Izrael i Palestinu, Nigeriju i Čad, Brazil i Čile, Indiju i Australiju… A kakve veze taj najveći svjetski privatni lanac medicinskih škola, edukacijskih centara i ginekoloških ordinacija ima veze s prof. dr. Asimom Kurjakom? Pa, sve! To je on smislio i izveo. To je sve njegovo.

Ostvario je, dakle, snove većine pripadnika svejedno koje akademske zajednice, a posebno iz ovdašnje, lokalne medicinske struke, tako da ne čudi da su ga se u nekoliko prilika htjeli ozbiljno i zauvijek riješiti. Kurjak je premjestio igru na međunarodnu scenu, a ona mu je uvijek uzvraćala najvrednijom monetom (13.275 citata), čime je preostala zadnja kazna, ni on nije primljen za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Redoviti je član osam akademija, uključujući Rusku akademiju znanosti i umjetnosti. Dodijeljeno mu je 13 počasnih doktorata na stranim sveučilištima. Autor je 121 knjige, od kojih su najvažnije, pojednostavnjeno rečeno, globalni “udžbenici” za korištenje ultrazvuka u porodništvu i ginekologiji, „Donald School Textbook of Ultrasound in Obstetrics and Gynecology“ i „Textbook of Perinatal Medicine“.

Privatno, Kurjak je ozbiljan kolekcionar hrvatskih slikara, zbirka mu je izlagana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. U posjedu je više kuća, Lufthansine Senator kartice koju, koliko je poznato autoru ovog teksta, u Hrvatskoj ima još samo Ratko Knežević, treba natući 500.000 milja godišnje čak i kad si stalno u prvoj klasi. Žena, dva sina, četvero unučadi. Okolinu toliki uspjeh stvarno može svjesno ili nesvjesno jako iritirati.

Dodajmo na kraju, mjesto rođenja i ini fakti: Kotor Varoš kod Banje Luke, Bosna i Hercegovina, u Zagreb došao 1968., musliman, sve to Asimu Kurjaku nije olakotna okolnost pred hrvatskom javnosti. Ima 77 godina. S naslovnice izdanja iz 2020. poručuje: “Ja sam budućnost.”

– Kako sam? Ne osjećam ama baš nikakav teret godina pri kretanju ili produktivnosti. Još na fakultetu smo učili da je čovjek mlad onoliko koliko mu je mlad lokomotorni sustav, a on me dobro služi, normalno se krećem, zadovoljan sam. Posebno mi je važan moj kognitivni sustav, moć pamćenja i rasuđivanja, koji je i dalje izuzetno razvijen, funkcionalan. U ovoj životnoj dobi, koja je počela prije dvanaest godina i nazivam je administrativnom mirovinom, jednako sam aktivan kao prije. Svoju dob ne osjećam kao opterećenje niti kao napor, čak ni kao poziv da reduciram svoje svakodnevne aktivnosti. Dapače, izrazito se trudim da ne dođe ni do kakvih restrikcija, nisam u prilici zakazati ni u jednom segmentu. Imam izdavače u SAD-u, Japanu i Italiji prema kojima sam obvezan, vodim tri međunarodne asocijacije, od kojih je možda najvažnija Svjetska akademija perinatalne medicine, koja ima 28.000 članova. Čine je ginekolozi, pedijatri i suradne discipline, a to vrlo moderno, dinamično područje koje se brine o majci, njezinoj nerođenoj i novorođenoj djeci. Predsjednik se ne dogovara i postavlja dekretom, već se na petogodišnji mandat bira na općim izborima anonimnim glasanjem. Za mene je to priznanje struke, kolega iz cijelog svijeta, od velike važnosti.

Kako se rađa znanstvena misao, gdje počinje znanost?

Svojim studentima uvijek govorim: Morate uočiti problem. Tako počinje. A, moj stari profesor Nikša Alegretti na zagrebačkom Medicinskom fakultetu znao je reći: “Ak’ ja nešto mogu uzet, pa stavit na vagu i izvagat, tu počinje znanost”, za razliku od religije, gdje se ništa ne mora stavljati na vagu i izvagati, gdje se vjeruje u dogmu, metaforu… Danas je ključni izazov kako otkriti mlade kreativne znanstvenike, buduće lidere, a taj proces počinje već u školskim klupama, čak i u ranom djetinjstvu. Poznata je korelacija s djecom kojoj su roditelji posvećivali veću pažnju i koja su već u predškolskoj dobi odskakala od ostale djece, takvi kasnije postaju veliki znanstvenici i nobelovci. U školi bi se morala učiti metodologija znanstvenog rada i strategija, već i učitelj u osnovnoj školi trebao bi zračiti šarmom jer će njime svoje učenike, a poslije studente vezati uz svoj intelektualni kapital i učiniti od njih saveznike. Učitelji, profesori i mentori nikad ne smiju biti arogantni ni bahati, oni bi se čak, ponekad, trebali umjetnički razulareno ponašati, širiti svoj šarm i intelektualnu energiju na svoje učenike, bili oni djeca u školskim klupama bili doktorandi na sveučilištu. Zahtjev koji može ići na svu našu populaciju i obrazovne institucije jest da se uvede znanstveni način razmišljanja. Ne morate biti znanstvenik da biste znanstveno mislili. Znanstveno misliti znači, pojednostavnjeno rečeno, pokazivati radoznalost.

Kad biste ovu svoju tezu izmjerili, koliki bi vam bio osobni rezultat kao profesora, koliko ste “dobili na šarm”?

Točno 22 sveučilišna profesora koja su kod mene upisala i završila, a sad rade od Švedske do Sjedinjenih Američkih Država. Recimo, u Liverpoolu je Žarko Alfirević, jedini Hrvat šef neke engleske klinike. Formiranje bioloških tragova u ljudima smatram ključnim. Kao znanstvenik i sveučilišni nastavnik široj se javnosti možeš predstaviti svojim knjigama, nastavom, akademskim radom. To sve mora ostaviti tragove. Svaki sveučilišni profesor iza sebe mora ostaviti jedan udžbenik i dva, najmanje jednog, svog učenika u istom akademskom statusu kakav je on imao u trenutku odlaska u mirovinu. Mnogi veliki ljudi to nisu učinili. Nisu veliki.

Govorili ste o nužnosti prepoznavanja posebno darovitih u što ranijoj dobi. Kad, zapravo, prvi put možemo doznati je li neko dijete doista inteligentno?

Još dok je u majčinu trbuhu. Time se intenzivno bavim zajedno sa svojim timom, mi proučavamo inteligenciju nerođene djece, zanima nas kad počinje proces pamćenja i zapamćivanja. Radili smo brojne eksperimente, među ostalim, s glazbom; trudnici bismo za pregleda puštali djela Vivaldija, Mozarta, Bacha, Beethovena i pop-glazbu. Potom bismo četverodimenzionalnim ultrazvukom koji je u stanju pratiti sve pokrete i zbivanja u maternici majke pratili reakcije nerođenog djeteta. Nevjerojatno nešto! Prvo smo zapazili da fetusi vole Vivaldija, vole i Mozarta, a ne vole Bacha, ni Beethovena, ni pop-glazbu. Kako to znamo? Kad bismo puštali Vivaldijeva “Četiri godišnja doba”, fetus bi se tako radosno počeo meškoljiti, tako lijepo plivati. Kad bismo nakon petnaest dana ponovili eksperiment, on bi na isti način reagirao. Iz toga smo postavili tezu da to nerođeno čedo, taj fetus, iznenađujućom suptilnošću pamti glazbu i reagira kao što je reagirao i u prvom slučaju. Znači da je inteligentan.

Govorite o fetusu koje dobi?

Od 28 tjedna, koji je granica između pobačaja i donesenog djeteta koje je sposobno za daljnji samostalan život.

Golemo je moralno pitanje “28. tjedan”, kakva su vaša posljednja saznanja, je li granica do koje je moguće učiniti pobačaj dobro izmjerena? I još ona sitnica od pitanja: kad, zapravo, počinje život?

Što se tehnologija više razvija, to više znamo. I onda paradoksalno, što više znamo, to život ranije počinje. Početak života je jako kompleksno pitanje. Sve do koje desetljeće unazad, devet mjeseci nošenja je bilo obavijeno popriličnim velom tajne sve dok nije došao ultrazvuk, neštetna i neinvazivna metoda koja nije dio magnetskog spektra kao što je rendgen ili magnetska rezonancija. Mehanička je to energija, govorimo o zvuku. Kad bi taj zvuk imao frekvenciju veću od 16.000, bio bi ultrazvuk. Adekvatnom elektroničkom obradom mi taj zvuk, taj odjek koji nastaje od snopa ultrazvuka odbijenog od fetusa, gledamo na ekranu kao dvodimenzionalnu, trodimenzionalnu ili četverodimenzionalnu pokretnu sliku. I tu je nastala prava revolucija. Čak i u vrijeme mog studija i specijalizacije, bilo je to na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, liječnik je samo po pogledu na trbuh i opipu pokreta mogao zaključiti što u tom trbuhu trudnice ima, koliko ima beba, ima li beba sve dijelove tijela... Ginekolog je samo čekao porođaj, nipošto se nije smio uplitati u te takozvane prirodne sile, čekao je ishod tog poroda i samo ga registrirao.

Nekadašnji ginekolog bio je – povjesničar. Suvremeni ginekolog je nešto sasvim drugo, postao je prorok, na raspolaganju ima takve metode pretrage, najmoćnije ultrazvuke, nazivamo ih “prozor u maternicu”. A, ja ga nazivam i “prozor u jajnike”, danas pratimo i sve one procese koji prethode trudnoći. Znanstveno smo utvrdili da 95% kroničnih bolesti od kojih danas najviše umire čovječanstvo, krvnožilne bolesti, dijabetes i maligne bolesti, prije svega počinju u maternici majke. Dobro vođena trudnoća i dobro vođen porođaj preveniraju nastanak tih bolesti, zato je moja struka postala iznimno važna i odgovorna jer tjelesna i intelektualna budućnost nadolazećih generacija ovisi o znanjima i stručnosti današnjih ginekologa. Moja generacija pamti visoku smrtnost novorođenčadi i male djece, nekad je bilo normalno da od šestero rođenih preživi dvoje ili troje. Danas to zbog razvoja znanosti više nije slučaj.

Podsjetite nas na okolnosti otprije pedeset godina, kako ste dobili tu životnu priliku da se specijalizirate za UZV koji se krajem šezdesetih tek razvijao i eksperimentalno ulazio u svjetsku medicinu?

Bio sam sretniji nego pametniji. Mene je moj tadašnji šef Klinike u Petrovoj dr. Branko Rajhvajn poslao na jednu englesku stipendiju za koju nikad nisam saznao kolika je bila, ali koja je pokrivala sve moje troškove. Jednostavno sam donosio račune, a oni bi ih plaćali. Trebao sam specijalizirati ginekologiju dječje i adolescentne dobi, toga je bilo malo u Jugoslaviji, pa kad se vratiš da nikome ne smetaš. A, počeo sam smetati čim sam se vratio, i to s ultrazvukom, novotarijom. O svemu je odlučila jedna slučajnost. Bilo nas je 35 iz 35 zemalja svijeta i nas je British Office, na početku jednoipolgodišnjeg staža odveo na dvotjedno upoznavanje s vodećim britanskim zdravstvenim institucijama. Tako sam dospio u Glasgow, gdje sam upoznao prof. Iana Donalda, čovjeka koji je u to vrijeme eksperimentirao zajedno s inženjerom Tomom Brownom. Došla im je žena s golemim trbuhom, kao trudničkim, jer što vidiš, vidiš trbuh, nemaš nikakvih drugih dijagnostičkih informacija. Odveli su je na taj eksperimentalni UZV aparat koji je pokazao prazan echo, nije bilo odjeka, sama tekućina koja je bila posljedica bolesti jetre. Oni su tu tekućinu ispumpali itd. I tu se, zapravo, rodila konačna ideja o primjeni UZV-a u trudnoći. Odatle je sve krenulo.

Ian Donald me je kasnije zavolio kao sina, surađivali smo do kraja njegova života, razvio se očinski odnos prema meni. Ian Donald je bio Škot i nije odveć volio Engleze, ali je silno volio Hrvatsku. Zajedno smo radili na projektu razvoja ultrazvuka cijelo jedno desetljeće, svako je ljeto boravio kod mene u Dubrovniku. Oporučno mi je ostavio obveze i sva prava da publiciram njegove radove, brinem se o ostavštini tog izumitelja i pionira primjene UZV-a u ginekologiji i porodništvu i dozvolu da školu nazovem po njemu. Danas je Škola Iana Donalda prisutna u 89 zemalja svijeta. Svaku diplomu likovno uokviruje hrvatski pleter, to je hrvatska diploma, godišnje je steknu tisuće liječnika, ginekologa. Ta bi prava više nego išta htjeli imati Englezi, mene je to oduševilo, ali i donijelo protivnike među Englezima, s razlogom su jalni i ljubomorni jer sam danas predsjednik nekih moćnih globalnih asocijacija. Da ne biste pomislili, nije prava mržnja i pravi rat u pitanju. Više neko natjecanje na akademskoj razini. Slučajnost je, dakle, odlučila da sam odabrao ovu tehniku. Druga okolnost koja mi je pomogla je ta da sam se obučavao na japanskoj tehnologiji. Danas u Japanu imam 15 škola i devet udžbenika na japanskom jeziku. Bio sam član konzilija tadašnje princeze, a današnje japanske carice Masako, koja je na koncu rodila dvoje zdrave djece. Ona je među 22 šefa države ili vlade kojima sam pružio zdravstvene usluge. Lijepo se poklopilo, ultrazvuk sam izučio na japanskoj tehnologiji, a japanski studenti uče iz mojih udžbenika.

Što biste danas rekli o sutrašnjoj tehnologiji, što nas čeka?

U medicinskom smislu kontinuirani rast, strahovito nas ubrzava i unapređuje visoka tehnologija. Dugo smo željeli sliku fetusa u tri dimenzije jer je svaki organ u ljudskom tijelu naravno trodimenzionalan. I samo što smo ozbiljnije počeli uživati u tim trodimenzionalnim slikama, a ja upravo objavio novu knjigu o 3-D ultrazvuku, već je ta slika i oživljena. Oživili su je briljantni elektroničari, nastao je 4-D i sad vidimo i sve pokrete. Zahvaljujući toj 4-D slici uveli smo test koji se danas naziva KANET, a koji otkriva moždanu funkciju fetusa, pa i paralizu kojoj se učestalost nije promijenila još od 1952., ima je od dvoje do četvero djece na tisuću novorođenih. To je neizlječiva bolest, nema lijeka, abilitacije ili rehabilitacije, to su invalidi do kraja života. Sad smo ih u stanju otkriti antenatalno, čak smo dokazali da je fetalna neurologija, odnosno detektiranje stupnja neurološkog razvoja nerođenog čeda, puno lakša za dijagnostiku nego kod novorođenčadi i malo većeg djeteta.

Kako to?

Zato što je fetus astronaut, on u maternici pliva, on lebdi, nema tiranije gravitacije, ne zanosi ga lijevo ili desno. Zato smo razvili teoriju o ljudskom biću i dvije različite faze njegova života, kao fetusu u maternici i kao novorođenče. Mi smo saznali da neurološke bolesti kao što je autizam, moždana paraliza, Parkinsonova i mnoge druge bolesti počinju već u maternici majke, do toga je došla moja ekipa, za to smo dobili pet, šest tisuća citata. Za dijagnosticiranje moždane paralize već smo riješili problem, razvili smo test koji su pet godina multicentrično ispitivali stručnjaci u Osaki, a zatim i dodatnih pet godina, da bismo ga na kraju preporučili kao pretragu pri svakoj trudnoći. Danas je to standard u cijelom svijetu. Taj su test nazvali KANET, “Kurjak Antenatal Neurobehavioral Test”.

Čemu služi, zašto se provodi?

Uložili smo dvadeset godina da otkrijemo ovaj test. U suvremenoj medicini, kad predlažete novi test, pogotovo za jednu vulnerabilnu populaciju kao što su trudnice, mora se proći niz znanstvenih provjera. Ne možete nazvati test po sebi. Ne možete test sami proglasiti genijalnim. Morate ga objaviti u respektabilnim časopisima gdje će proći sve recenzije i kojeg čitaju kompetentne kolege koji samo čekaju grešku, očekivati stopu reproducibilnosti, zatim hoće li se i kod drugih, uglavnom ljute konkurencije, potvrditi rezultati. U slučaju KANET-a, sveukupno dvadeset godina razvoja, deset godina znanstvenog dokazivanja. Postaviti dijagnostiku na temelju izraza lica fetusa, to je, rekao bih, bila naša velika ideja. Sad to zvuči jednostavno, logično, ne? Izraz lica fetusa je dugih desetljeća u UZV dijagnostici bio totalno zanemarivan. Dvodimenzionalnim ultrazvukom nismo mogli očitati izraze, pratiti mimiku lica nerođenog čeda. A, lice je ogledalo mozga, lice je prediktor mozga, lice i mozak počnu se razvijati od iste embrionalne osnove. Proučavajući pokrete lica, dinamiku promjene, facijalnu ekspresiju, danas uz pomoć 4-D ultrazvuka možete zaključiti o funkcijama mozga.

Što se može zaključiti a da nije pokriveno dosadašnjim rutinskim testovima?

Alternativa je da vas život neugodno i bolno iznenadi. Kad je sve u trudnoći u redu, kad svi ostali testovi pokazuju da je s plodom sve ok, kad svi parametri upućuju na to da je sve normalno, rodi vam se dijete teški invalid za cijeli život. Najčešće kratak, bolan život.

Naši pro-life čitatelji i dobar broj vjernika neovisno o konfesiji sigurno se neće složiti s opcijom pobačaja ma kakav bio rezultat Kurjakove dijagnostike. Usto, njime se dobiva informacija na temelju koje se odlučuje o pobačaju. Je li taj test moralno dvojben? Imate li vi moralnih dvojbi u tom smislu?

Hvala vam što ste mi postavili pitanje na ovako otvoren način. Taj način razmišljanja donio mi je brojne neprijatelje, tako govore protivnici ultrazvuka i napretka u znanosti, tvrdili su, sad više ne toliko, da ultrazvuk ubija djecu, da je legalizacija pobačaja, da gledaš ima li dijete ruku ili nogu, ako nema, prekidaš trudnoću. Ako dijete nema ruku ili nogu nikad nećemo prekinuti trudnoću. Nismo mi pozvani da čistimo populaciju od ploda s malformacijom, može se živjeti i bez ruke i bez noge. Ali život ne može biti kvalitetan bez mozga, bez funkcije mozga. Osoba je živa, diše, ali nije svjesna sebe i okoline. Je li to život? Alternativa je da bude kao što je dosad bilo, neotkrivanjem tih bolesti imali bismo velik broj djece koja su opterećenje sama sebi, obitelji, društvu… Amerika ima milijun takvih ljudi. Kao što sam rekao, učestalost se nije promijenila otkako je mjerenja, od 1952., a uzroci su u maternici majke.

Koliko je medicina danas sposobna liječiti plod u maternici?

Poznato kritična međunarodna znanstvena zajednica traži, i to je jedan moralni zadatak, da oni koji su otkrili test daju prijedlog kako liječiti. Mi danas otkrivamo moždanu paralizu, ali što ako je otkrijemo u 28. ili 30. tjednu, prekasno za pobačaj? A, i kad se rodi, nema lijeka. Naša je pretpostavka, vrlo blizu istini i dokazu, da je najbolje intrauterino liječenje, liječenje u maternici majke. Fetalna terapija, pa čak i fetalna kirurgija, već postoji kao praksa u brojnim medicinskim centrima, operacijama u maternici majke danas se rješavaju brojne malformacije. Imamo i sredstva koja smiruju našeg najvećeg protivnika, aktivni uterus, dovode ga u stanje da može podnijeti cijeli postupak, od kirurškog reza do šivanja. Danas se uredno operira rascjep kralježnice, spina bifida, pa i proširene moždane komore u fetusa. Mi u većim centrima već sad dnevno iglom uz pomoć ultrazvuka ulazimo u krvotok nerođenog čeda, u pupčanu vrpcu koja ima dvije arterije i jednu venu, vadimo krv da bismo postavili krvnu sliku i grupu. A, kad smo već tamo, u krvotoku ploda koji će se vrlo brzo spojiti s krvotokom majke, možemo unijeti i bilo koji znanstveno dokazani siguran lijek koji će liječiti neku od bolesti koju taj fetus ima. Postoje etička povjerenstva koja osiguravaju utjecaj društva na medicinsku praksu, njima se mora podastrijeti ideja o liječenju, a oni je moraju odobriti. Bez njihova odobrenja liječnik ne može samostalno odlučiti o liječenju fetusa.

Vratit ću se na gornje pitanje, što s KANET-om, što dobiva nerođeno dijete, majka, društvo?

Prvo je pravilo u medicini da bez dijagnoze nema terapije. Na tržištu postoje takozvane neurotropne tvari, znanost zna za dvadeset jednu, one štite mozak, sprečavaju umiranje moždanih stanica, liječe mozak od specifičnih bolesti koje će imati teške posljedice u kasnijem životu. Imamo ideju, naša je hipoteza da tu 21 supstanciju koja je dohvatljiva na tržištu farmaceutskih proizvoda, možemo elegantno, pod kontrolom ultrazvuka, metodom koja se zove kordocenteza, uvesti u krvotok ploda. Pretpostavka je da će te neurotropne tvari mozak koji ne funkcionira i koji će završiti moždanom paralizom moći liječiti i izliječiti. Ovdje možete povući paralelu s RH bolešću, donedavna velik bauk, sve su se trudnice, i to s pravom bojale dijagnosticiranja tog faktora. On više nije nerješiv problem, danas se rade transfuzije, u krv ploda se unose oni elementi koji nedostaju.

Takve metode postaju rutinske i za mnoge druge bolesti fetusa. Ali, lijeka za antenatalnu moždanu paralizu nema, i to zato što ga još nitko nije otkrio. Imamo hipotezu. U našem je znanstvenom timu, među ostalima, psihijatar s KBC-a Rebro prof. Miro Jakovljević, neurofiziologinja prof. Aida Salihagić Kadić i neurologinja doc. dr. Sanja Tomasović, dr. sc. Helena Dukić, zatim pedijatar prof. Milan Stanojević, odvjetnik Silvije Degen… i još niz suradnika. Imamo ogranke širom svijeta, prava smo globalna istraživačka grupa. Mi ćemo vrlo brzo uvesti terapiju neurotropnim tvarima tehnikom kordocenteze u čedo kod kojeg smo znanstveno nepobitno dokazali moždanu paralizu. Jednog dana i za autizam ili neku drugu bolest; bit će to krupan korak.

Video: Večernji TV

Je li ovaj projekt razlog što ste se svojedobno odselili u Katar?

Proveo sam ondje pet godina i bio jako zadovoljan. Angažirali su me na prijedlog prof. Franka Chervenaka s obzirom na to da su Katarci ušli u ozbiljnu investiciju i otvorili branch Cornell Universityja u Dohi. Na svoj 65. rođendan u kadrovskoj službi Bolnice Sv. Duh tražio sam rješenje o umirovljenju. Doista, u Kataru sam ušao u ovu fazu fokusa na bolesti mozga u fetusa. Oni su mala zemlja, u moje vrijeme bilo ih je oko 350.000, a radnika iz cijelog svijeta, uključujući mene, tri milijuna. Katarci su jedno pleme, često se žene među sobom, mnogo je slučajeva konsangviniteta, miješanja krvi, što ima brojne posljedice, od visokog postotka malformirane djece do dijabetesa, koji ima 26 posto trudnica. Za usporedbu, u Hrvatskoj, dva posto. Tako da je postojala stvarna potreba razviti novu dijagnostiku, a nakon nje upustiti se u avanturu traženja metode liječenja. Ne trebam naglašavati da su me dočekali kako samo oni znaju kad nekoga trebaju – vozač, vila sa sedam soba, odlični radni uvjeti, najviši američki standardi. Tražio sam vrhunski dijagnostički stroj, stigla su dva. Tražio sam tajnicu, stigla je već nakon dva tjedna iz Zagreba moja divna Jadranka Cerovec, sa mnom je 28 godina, i ostala dvije godine dulje od mene. Ugrabio sam priliku. Imao sam vremena, poziciju, najnoviju opremu i vrhunsku tajnicu. Tako je nastao KANET.

Imate li podataka o tome u koliko ste trudnoća imali svoje prste?

To su moji suradnici izračunali za potrebe nekog kongresa, više od 60.000 rodilja od mene ili mog tima, gradić veličine Karlovca. To se uglavnom odnosi na Bolnicu Sv. Duh, uvijek smo bili popularni među trudnicama, davali smo bolji standard, imali smo protokol koji je, među ostalim, propisivao da babica između trudova mora obrisati čelo trudnici, pazilo se na kulturu ophođenja s rodiljama i njihovim obiteljima, pokrenuli smo edukativne tečaje za trudnice...

Jedna vaša kolegica rekla mi je da je registrirano pomanjkanje živih spermija u zdravih muškaraca. Što se događa, je i to istina?

Broj spermija se prepolovio točno 50 posto, razlog ne znamo. Vjerojatno je razlog okoliš, nema što drugo biti, samo se okoliš promijenio. Međutim, medicina je tome doskočila, dovoljan je jedan spermij pa to više ne predstavlja nepremostiv problem, tisuće je djece tako rođeno. Ima još nešto alarmantnije – kad mladi bračni par želi imati djecu, u samo 25 slučajeva prirodno uspijevaju. Danas razvijeni centri, kao što je Repromed dr. Erdena Radončića, on ima 42% take-home-babies. To znači da su medicina i znanost nadmašili Boga jer se i danas smatra da je život dar Božji. A, Bog daruje 25%, dok suvremena medicina mladom paru daje 42% uspješnih začeća. U tom je segmentu Hrvatska među vodećima u svijetu, naše žene ne moraju putovati u inozemne klinike.

Vratimo se na tren u Bolnicu Sv. Duh. Sjećamo se da ste uz public awareness i fund raising kampanju, kako se to danas kaže, osamdesetih podignuli novo krilo bolnice, s apartmanima i umjetničkim slikama na zidovima Klinike; bio je to novum.

Inspirirala me Amerika, na ulazu u Cornell nalazi se mramorna ploča s imenima svih koji su dali deset i više tisuća dolara za razvoj te privatne bolnice i sveučilišta. To sam poželio prenijeti i u Zagreb, Hrvatsku, bez obzira na to što je bio socijalizam, razviti akademsko poduzetništvo. Možete biti profesor, akademik, nobelovac, ali morate imati i nešto poduzetničko u sebi. Ne da bi se osobno bogatili, i to dođe s vremenom, nego da biste poboljšavali uvjete, odgovorili na zahtjeve bolnice i znanstvenog rada, financirali istraživanja... Kad sam konačno shvatio što mi prijatelji govore, da sam veliki igrač na malom terenu, vodim kliniku u maloj bolnici staroj 150 godina i koja od izgradnje nije napravila ni jedan novi objekt, jednostavno mi je postalo pretijesno. Imao sam tad visok rejting u javnosti, okupio sam u Odbor za izgradnju zgrade Zavoda za perinatalnu medicinu dvanaest svojih prijatelja, od kojih ističem Vladu Pezu, tadašnjeg ravnatelja Leksikografskog zavoda, tadašnjeg biskupa Pozaića, pa čak i Štefu Špiljak, ona je u ovom slučaju odigrala bitnu i pozitivnu ulogu. Tako gradnju Klinike nije financirala samo država, odnosno RSIZ za zdravstvo i Grad, koji su na kraju dali samo 25%, već brojne tvrtke i pojedinci, radili smo i aukcije slika kojima smo financirali gradnju i opremanje.

Moja je kći rođena na Sv. Duhu, sjećam se da je bilo čak i vrijednih slika po zidovima. Jesu li još sve na broju?

Tad smo od hrvatskih umjetnika dobili točno 123 slike, nitko nas nije odbio. Koliko ih je sad? Ne znam točno. Navodno da su negdje nestale slike Mujadžića, Ljerke Njerš, jedan Murtić, ali to... Ne bih o tome.

Organizirali ste svjetsku mrežu škola Ian Donald, prisutnu u cijelom svijetu. Kako vam je to uspjelo, koji je poslovni model? Doima se da ste uspostavili monopol na upotrebu UZV-a u ginekologiji i porodništvu.

Sve sam osobno unovačio. To je moj životni projekt, ta grupa talentiranih i čestitih ljudi. Ja nemam sklonosti za dijalog s onima koji muljaju, neiskrenima, ljubomornima... Strogo biram svoje suradnike, zato su svi napravili karijere. Sad, u ovoj životnoj dobi, baš u ovoj prostoriji dva puta tjedno sjedim sa znanstvenim novakom iz antropologije Vjekom Vacekom, neonatologom prof. Milanom Stanojevićem i dr. Larom Spalldi Barišić; nas četvero imamo privatni think-tank, sjedimo, pijemo kavu ili čaj, razmišljamo, diskutiramo, rađamo nove ideje. Znam da sam rekao svojim asistentima na Klinici: Ja sam najkorisniji kad ništa ne radim, kad dva tri sata sjedim i razmišljam.

Kako je poslovno ustrojena Škola Iana Donalda?. Vi ste vlasnik, dobivate li naknadu za franšizu, kakva je financijska konstrukcija?

Ne, mi smo neprofitna organizacija. Iako je operativno vodim, osobno nemam ništa od toga, ne dobivam nikakvu naknadu. Ono što naplaćujem su predavanja. U Americi sam postigao cijenu kao Kissinger, vi sigurno nećete biti nepristojni i pitati me koliki je to iznos. Kvaka sa Školama Iana Donalda je ta da su potpuno samostalne, svaka ima svoj Upravni odbor, mogu dalje educirati s ili bez naknade, uglavnom se školovanje plaća. Student, u stvarnosti liječnik koji se tamo usavršava, dobro zna tko će mu biti mentor i koliko će imati individualne, praktične nastave. Ultrazvuk ne možete savladati za stolom, već za strojem i s pacijentom. I zna da je ušao u svjetsku mrežu znanstvenika i praktikanata. Koronapandemija nas nije omela, dosad smo održali sedam webinara.

Ipak, nije do kraja jasno, gdje je tu novac?

To je stvar svake škole pojedinačno, trude se da budu na pozitivnoj nuli jer nema financiranja ili sufinanciranja iz drugog izvora. Škole se same financiraju iz kotizacija. U Italiji imamo tri škole, jednom mi je talijanski kolega rekao: “Profesore, kad vas najavimo, dobijemo 300 novih sudionika.” I nakon svake takve škole dobiješ nove pozive. U Hrvatskoj smo registrirani kao Udruga, imamo svoj statut, pečat i račun, ali mi smo ozbiljna globalna edukacijska sila.

A, gdje ste tu vi?

Rekao sam, da bih zaradio, ja moram nekamo otići i održati predavanje, ne primam nikakve postotke ni od čega. Postotak mi nije potreban, pa imam 121 knjiga u distribuciji, i danas primam honorare za jednu knjigu objavljenu prije devet godina, primjerice. Znate koliko dobiva autor od prodanog primjerka u Japanu, 23 posto od maloprodajne cijene! Imam dogovor s partnerom u projektu, prof. Chervenakom: No money, no politics. Vjerojatno je to razlog zašto je tako uspjela, pravi fenomen, svake godine osniva se nekoliko novih škola, osnivali smo ih prošle, osnivat ćemo i ove godine.

Uz to što ste bili predstojnik Klinike bolnice Sv. Duh, vodili projekte, imali znanstvene novake svake godine, bili profesor na Medicinskom fakultetu, devedesetih ste osnovali jednu od prvih privatnih ginekoloških poliklinika. Što je tu bio motiv?

Smatram da nikad nisam bio bogat, ali nikad nisam bio ni siromašan. Iz trgovačke sam obitelj, otac je bio rasni trgovac, brat i sestra su također poslovni ljudi, samo sam ja zalutao u znanost. Kad dođeš iz Kotor Varoša u Zagreb i pet si godina u studentskom domu u Šarengradskoj, pa pišeš epigrame za Studentski list da popuniš budžet, ovaj sam kasnije napisao za svoju suprugu: „Naš se život dijeli na dvoje, na naše i tvoje.“ Morao sam si osigurati egzistenciju. Fanatik sam koji čita i piše, nemam drugih hobija osim što volim otići na nogometnu utakmicu. Nakon što sam bolnici podignuo i opremio jednu zgradu, htio sam nešto učiniti i za sebe, naravno, ne tako velebno.

Bio sam poslovno znatiželjan. U to je doba ministar zdravstva bio, za mene najbolji od svih, Andrija Hebrang i on je zakonski dopustio akademsko poduzetništvo. Otvorio je mogućnost da šefovi klinika i profesori mogu tri sata od svog radnog vremena raditi u privatnoj poliklinici, i to na tri načina: da otvore svoju, da rade u tuđoj, da tu djelomičnu privatnu praksu imaju u sklopu bolničke klinike. Riječ je o svjetskoj praksi, tako se radi u ozbiljnim sveučilišnim bolnicama. Usto, moja je žena ginekologinja, radila je u Petrovoj, pa u Klaićevoj, profesorica je, i danas ima poremećaj spavanja zbog noćnih smjena i dežurstava, čest slučaj kod liječnika. Bila je to prilika i da ona nađe svoje mirnije mjesto pred mirovinu, a vrhunsku praksu. Kupili smo ordinaciju u Šubićevoj, podignuli kredite, kupili opremu i krenuli u posao, sad je tamo laboratorij moje snahe. Tri je godine to bio puni uspjeh, uključujući ekonomski, zaradili smo dovoljno da kupimo vikendicu, nije više bio problem kad ćemo i koliko ljudi pozvati na objed. Nije dugo trajalo. Onda je došao za ministra jedan drugi, koji je kasnio postao predmetom u brojnim sudskim sporovima, jedan čudan čovjek...

I gradonačelnik Dubrovnika, dr. Andro Vlahušić, HNS, kad već okolišate...

Dobro. On je promijenio Hebrangovu odluku i odredio da profesori i djelatnici bolnica moraju odlučiti hoće li raditi privatno ili u društvenom sustavu. U tom sam trenutku bio predsjednikom Medicinske akademije Hrvatske, što ima neko značenje i utjecaj, i bili smo na jednom okruglom stolu na kojem sam mu javno sve to oštro zamjerio, upozorio ga da radi nelegalnu stvar, čak i po Zakonu o investicijama. Ja sam u polikliniku uložio mnogo novca, imao sam najbolju opremu od svih klinika i računao sam da ću otplatiti kredite i imati povrat investicije u razumnom roku, ali to nikako nisu tri godine. Bio je silno tvrdoglav, svi su se profesori vratili na puno radno vrijeme u bolnice. Srećom, on je rano odletio, pa je to opet promijenjeno, ali ja se više nisam htio vraćati, već sam stavio ključ u bravu.

Poduzetnički duh vas je uvalio u nevolju, niste jedini.

Moj poduzetnički duh nikad nije imao izraženu profitnu komponentu. Najviše sam zaradio na svojim knjigama, recimo, jedini svjetski udžbenik iz perinatalne medicine u dva toma, dvije tisuće stranica na engleskom jeziku, je moj. Već se tiska šesto izdanje, naklada svakog izdanja je 10.000, pa vi računajte. Moja žena zna reći da bismo propali da nije bilo honorara od mojih knjiga. To će me, doduše, kasnije dovesti i u jedan ne tako bezazlen sukob s njom jer sam, kao što znate, kupovao slike. Jednostavno sam se zaljubio u umjetnost i u slike. Bilo je u redu kad sam doma donosio dvije ili četiri slike, dvadeset, sto, ‘ajde. Ali kad je to počelo rasti na dvjesto, petsto, sedamsto, meni je moja žena u jednom razgovoru koji ću pamtiti cijeli život, rekla: „Čuj, ja cijenim tu tvoju emotivnu sklonost slikarstvu, ali naši susjedi su kupili već drugi novi auto, ljetuju na Havajima, imaju ovo ili ono, moja sestrična putuje svuda, a mi? Ti kupuješ platna. Trošiš na slike, pretjeruješ s umjetnosti.“ Tu sam na trenutak stao, razmislio, rekao: „Dobro, ti imaš donekle pravo, imamo djecu, u redu. Imam plaću redovitog profesora na Medicinskom fakultetu i plaću ravnatelja Klinike u bolnici, evo tebi ove moje dvije plaće, radi s njima što hoćeš, a meni ostavi moje honorare da od njih mogu kupovati umjetnost koju volim, koja mi se sviđa.“ Taj dogovor vrijedi i danas.

Koliko slika danas imate i gdje ih držite?

Premašio sam sedamsto, držim ih na pet lokacija, osmišljena je to kolekcija, imam tri ciklusa, profilirana motiva: lik žene, konj i konjanici te primorske i dalmatinske krajolike.

Kako kupujete slike? Nude li vam ih, donose ili tragate za njima? Kupujete li slike u galerijama?

Prije no što sam postao kolekcionar prijateljevao sam s brojnim slikarima, Berberom, Murtićem, Mujadžićem... Kupujem na razne načine, praktički nikad u galerijama. Međutim, trgovci jako dobro znaju koju sliku mogu kome ponuditi, u Hrvatskoj nas je samo četvero, petero s ovakvim volumenom zbirki. Surađujem s Igorom Zidićem, ne kupujem bez njegova mišljenja. Ali, slika me mora osvojiti, prožeti, onda može ući u moju kolekciju.

Posljednja u koju ste se zaljubili i koja je postala dio vaše kolekcije?

Rubens.

Šalite se. Ne. Grafika?

Ne, ulje. Dođite, pokazat ću vam.

Priče kolekcionara o tome kako su nabavili neku sliku često su lovačke. Možemo li dobiti što istinitiju verziju?

S tim stvarno nemam problema, mogu vam prepričati sve do u detalj. Jedan mi dan prošlog ljeta u Dubrovniku zvoni telefon, s druge strane stariji ženski glas, predstavi se i kaže iz koje je obitelji, kaže da zna za moj interes i da ima za mene jednu ponudu, šok. I ponudi mi Rubensa. Kao vi mene, ja pitam nju: “Grafika?” “A ne, ne, veli. Ulje”, odgovori. Zamalo se nisam onesvijestio. “Koliko vi za nju tražite”, pitam. Kaže, 120.000 eura. Ja joj odvratim: “Gospođo, ta slika vrijedi dvostruko više, tamo gdje ima tržišta, ali u Hrvatskoj vam nitko neće dati taj novac, čak ni za Rubensa, ni jedan kolekcionar, a ja ih sve znam, jer je to pretjerano za naše uvjete.” “Koliko biste vi dali”, pita me ona. “Ne bih vas htio uvrijediti, nije u skladu s mojim materijalnim mogućnostima da kupim tako skupu sliku, ali bih je vrlo rado imao. Dao bih vam 30.000.” Ona kaže: “A ne, nema šanse.” I pozdravimo se mi, bila je to subota poslijepodne. U ponedjeljak zvoni telefon, kaže da je razgovarala sa svojom kćeri, da ima 92 godine i da pristaje. Dobio sam fotografiju i proslijedio Zidiću, on je potvrdio autentičnost, otišao sam u banku i sljedeći dan kupio Rubensa. Sad ta slika ponajprije, htio ili ne htio, izaziva ljubomoru ostalih kolekcionara, među nama vlada natjecateljski duh.

Znači da niste sakupljač ekskluzivno ovdašnjih slikara. Tko je još zastupljen od inozemnih majstora u vašoj zbirci?

Imam jednu minijaturu Picassa, Dalíja..., ali na tome ne gradim nikakav kapital. Koncentriran sam na hrvatske i bosanske slikare.

Nekoliko puta tijekom ovog razgovora spomenuli ste ljubomoru kolega, konkurenata...

Ljubomora nije normalno stanje, to je čista patologija. Oni koji osjećaju gramzivost i ljubomoru trebali bi poraditi na tome, to je psihički devijantno stanje. Međutim, ja sam se naučio više cijeniti one koji znaju nego one koji imaju. Želio bih živjeti u takvoj zemlji. Meni nitko nikada ništa nije poklonio. Ništa. Ne volim krađu, otimačinu. Ne volim jal zasnovan na neradu. Navikao sam se, registriram, ali ignoriram, treba izdržati. Moje je geslo: Ako si u okruženju, ne odstupaj, ako ti je teško, znaj, neprijatelju je još teže. Napadali su me zbog znanosti, zbog postignuća, sve sam dobio. Sve. Ni jedan spor nisam izgubio. Možete tužiti nekog zbog znanstvenih novosti, zato što ih ne razumijete, imate predrasude, ali ona se na kraju obrani sama od sebe. Znanost je znanost, egzaktna, mjerljiva. Parafrazirao bih Krležu, najsmješnije mi je kad me napadaju ćorcima.