Ključnu ulogu u najnovijoj NASA-inoj misiji na Mars ima i jedna hrvatska znanstvenica. Prof. dr. sc. Tanja Bosak s prestižnog MIT-a iz Bostona dio je znanstvenog tima kojemu je zadatak otkriti ima li na Marsu tragova života. Konkretno, upravo će dr. Bosak, čija je specijalnost geobiologija, čega je profesorica a na odjelu je Zemaljskih, atmosferskih i planetarnih znanosti ,odrediti odakle će rover Perseverance uzimati uzorke. I onda, za nekoliko godina kada oni stignu na Zemlju, istražiti ima li u njima doista takvih tragova. Dr. Bosak iznimno je uspješna znanstvenica, rođena i odrasla u Kumrovcu od roditelja iz Osijeka, školovana na Sveučilištu u Zagrebu. Živi u Americi, u Hrvatsku dolazi redovito.
– Roditelji su u Osijeku pa dođemo jednom godišnje, odemo i na more. U Hrvatskoj sam najbitniju podlogu dobila u MIOC-u, sjećam se odande puno profesora matematike i fizike i svih ostalih kojima sam i dalje zahvalna. U Hrvatskoj je dobro što je obrazovanje i dalje javno. Uvijek sam htjela raditi nešto sa Zemljom. Završila sam fiziku, ali sam uvijek željela raditi nešto s većim sustavima i biologijom, tada nije bilo nekih velikih poveznica između različitih disciplina, sada se to možda promijenilo. Zato me zanimalo da odem van na postdiplomski – kaže dr. Bosak, s kojom smo razgovarali dan nakon slijetanja Perserverancea na Mars.
Jeste li umorni, vjerojatno vam je bio dug dan?
Nisam preumorna, nismo predugo ostali budni. Ova će misija biti dugačka, tako da se ne treba previše osvrtati na vrijeme. Jučer smo sletjeli iz Los Angelesa, bilo je nekih sastanaka, a onda još znanstvenih diskusija oko različitih stvari, koje su počele oko 11 po SE vremenu jer je naš tim raštrkan od Europe do Australije. Tako se sve svodi na vremensku zonu Los Angelesa, pa njima nije prekasno, ali otišla sam spavati jer bi čovjek mogao cijeli dan provesti gledajući kada je sljedeći sastanak i o čemu se sljedećem diskutira. A ima vremena, bit će godina za sve.
VIDEO: NASA-in rover uspješno je sletio na Mars
Što je točno vaš zadatak u misiji Mars 2020.?
Moja misija povezana je s roverom Perseverance, odnosno misijom Mars 2020., a moj zadatak je da, uz još jednog kolegu, vodim devet znanstvenika iz Amerike, jednog iz Kanade te još pet iz Europe koji su dodani nešto kasnije, a svi smo zaduženi za odabir uzoraka. Ja sam jedna od onih koja vodi tu grupu, stručno vodstvo. Mi smo posebna grupa koja nije vezana ni za jedan instrument jer uvijek postoji grupa koja ja vezana za kameru ili nešto drugo, a nama kamera treba da vidimo čega tamo ima. Mi smo grupa zadužena baš za uzorke, mi ćemo biti ti koji će odlučiti koji točno uzorak treba uzeti i koji su razlozi zbog kojih se uzorak uzima s ove stijene, a ne s neke druge. Ili prema kojoj se sekvenci treba ići, koliko uzoraka treba uzeti da bi misija bila uspješna u nekom vremenskom prostoru. Vrijeme je određeno sljedećim korakom u misiji koja se zove Mars Sample Return. Sljedeći stupanj ove kampanje tek je u razvoju riječ je o roveru koji će doći pokupiti te uzorke. Ako mi ne uspijemo, onda taj sljedeći rover nema što raditi. Kao ni letjelica koja bi to sve trebala donijeti na Zemlju. Iako je sve to još u razvoju. Sada smo koncentrirani na uspjeh ove misije. Razgovor je vođen upravo dan nakon što je Perseverance sletio na Mars.
Jeste li umorni, vjerojatno je bio dug dan?
Nisam preumorna, nismo predugo ostali budni. Ova će misija biti dugačka tako da se ne treba previše osvrtati na vrijeme. Jučer smo sletjeli iz Los Angelesa, bilo je nekih sastanaka, moj je zadnji bio od 8 pa do 9, a onda je bilo i još znanstvenih diskusija oko različitih stvari, koje su počele oko 11 po našem vremenu jer je naš tim raštrkan od Europe do Australije. Tako se sve svodi na vremensku zonu Los Angelesa, pa njima nije prekasno ali otišla sam spavati, jer čovjek bi mogao cijeli dan provesti gledajući kada je sljedeći sastanak i o čemu se sljedećem diskutira. A ima vremena, bit će godina za sve.
Što točno je vaš zadatak u misiji Mars 2020?
Moj glavni posao nije vezan za taj povratak jer je on tek za deset godina, to nije dio naše misije. Moja misija povezana je s roverom Perseverance, odnosno misijom Mars 2020, a moj zadatak je da, uz jos jednog kolegu, vodim devet znanstvenika iz Amerike, jedan iz Kanade te još pet iz Europe koji su dodani nešto kasnije a svi smo zaduženi za odabir uzoraka. Ja sam jedna od onih koja vodi tu grupu, stručno vodstvo te grupe. Mi smo posebna grupa koja nije vezana za nijedan instrument, jer uvijek je tako, uvijek postoji grupa koja ja vezana za kameru ili nešto drugo, iako nama kamera treba da vidimo čega tamo ima. Mi smo grupa baš zadužena za uzorke, mi ćemo biti ti koji će odlučiti koji točno uzorak treba uzeti, i koji su razlozi zbog kojih se uzorak uzima s ove stijene a ne neke druge. Ili prema kojoj se sekvenci treba ići, koliko uzoraka treba uzeti da bi misija bila uspješna u nekom vremenskom prostoru. Vrijeme je određeno sljedećim korakom u misiji koji se zove Mars Sample Return. Sljedeći stupanj ove kampanje tek je u razvoju, riječ je o roveru koji će doći pokupiti te uzorke. Ako mi ne uspijemo, onda taj sljedeći rover nema što raditi. Kao ni letjelica koja bi to sve trebala donijeti na Zemlju. Iako je sve to još i razvoju. Sada smo koncentrirani na uspjeh ove misije.
Jeste li vidjeli rover Perseverance uživo?
Nisam ga vidjela uživo. Svi ovi ljudi s kojima uže surađujem dodani su kasnije jer je proces odabira projekata za skupljanje uzoraka išao tek kasnije. Misije često idu u hodu, predloži se misija za rover koji ide na Mars a ne zna se točno gdje. I onda se pišu prijedlozi za instrumente koje bi rover trebao imati. I to je pisano prije 7-8 godina, kada se još nije znalo ići i što će se raditi. Onda se tek odlučuje kamo će se zapravo slijetati. Ovo je prva misija koja uzorkovanje uopće ima u planu pa su onda i odlučili da tu treba biti i netko tko će se baviti uzorcima, a ne samo mjerenjima na površini. Pa je išao natječaj za projekt gdje smo bili odabrani. A to je da netko naprosto zna prepoznati bazalt ili karbonate, što ja znam jer sam bila na terenu, proučavala stromatolite, pa sam netko tko zna što s time uopće treba raditi. Tako smo mi dodani tek prije nekih godinu i pol. Muž je vidio rover, imali su taj jedan sastanak kada su imali priliku vidjeti ga uživo. Ne samo da nisam vidjela rover, niti većinu svojeg tima zbog pandemije. Ovo je doista jedinstvena misija, nevjerojatno da je sve to uspjelo.
Na koji će se način tražiti tragovi života na Marsu?
Ne vjerujem da će tragove života Perseverance naći sam po sebi, odnosno ne vjerujem da će nam mjerenja koja će napraviti Perseverance reći da su to mikrobi ili nešto drugo. Mi ćemo pronaći uzorke koji bi, kada se donesu na Zemlju, trebali biti dovoljno dobri da si postavimo to pitanje. Kada razmišljamo o životu, pri čemu, ako ga je bilo na Marsu, onda je to bilo nešto jako slično životu na Zemlji jer se jako puno materijala razmjenjuje između naših planeta, meteoriti stalno padaju na jedan i na drugi. Tako da, ako razmišljamo kakav je život na Zemlji bio prije tri i pol milijarde godina, a ne znamo kakav je život iz tog razdoblja bio, tragovi života mogli bi biti jedino nekakvi mikrobi. A da bismo prepoznali tragove mikrobijalnog života iz tog doba, moramo biti jako sretni pa pronaći stijenu koja ima odličan oblik ili računati na pronalaženje nekih sedimenata i stijena koje na Zemlji znamo kao jako dobre čuvare tih tragova. Ali to su tek tragovi, trebamo druge instrumente, mikroskope kako bismo uočili mikrobe. A to možemo napraviti jedino na Zemlji. Tako da sam sigurna da ćemo prikupiti najbolje uzorke iz jezera koje ima jako stare sedimente, što će sigurno izazvati puno uzbuđenja u trenutku kada počnemo tražiti te tragove. Ali ne vjerujem da ćemo pronaći kost na površini Marsa i reći – evo dokaza o životu! Ako i instrumenti pokažu prisutnost organskih spojeva, svejedno nećemo moći dokazati je li to nešto biološko ili nešto s asteroida, što je meteorit donio. Jer organskih spojeva ima na asteroidima. A organske tvari, same po sebi, nisu znak života.
Doista je slijetanje Perseverancea izgledalo kao da nije bilo ni najmanje pogreške.
Točno. Sve počinje od slijetanja. Jučer smo znali unutar 5-10 minuta gdje je rover, a u prethodnim je misijama doznavanje točne lokacije trajalo danima. Počelo se od sistema slijetanja s Curiosityja, a onda su još dodatno unaprijedili komponente. Sam taj rover kamerama snima teren na koji slijeće i uspoređuje ih s različitim kartama, uspoređuje gdje su dijelovi koji su lošiji za slijetanje te autonomno korigira putanju. A onda su tu orbiteri, Mars Reconnaissance je mogao jako brzo prenijeti podatke o tome gdje je rover. Sami instrumenti izabrani su i prije nego što se znalo kamo će misija. Te kamere funkcioniraju kao naše oči jer sve informacije koje dobijemo počinju od vizualnog, gdje smo, koje su stijene oko nas. Sve su te kamere slične onima na Curiosityju, to je robotska geologija. Kamera ima puno, različitih rezolucija, mogu prići blizu stijeni, zumirati detalje. A onda je tu bušilica koja može uzeti uzorke iz unutrašnjosti stijene.
Je li ipak bilo nekog trenutka koji je izazvao strah?
Znate kada nas je uhvatio strah? Imamo veliko povjerenje u NASA-u, ima jako uspješnih misija na Mars, a ima i onih koje nisu zapravo ni počele ili su neslavno završile. Nas je uhvatio strah kada smo gledali prijenos, a glavni je inženjer počeo pričati, odgovarajući na pitanje, što može poći po zlu pa je postao jako nervozan. Naravno, morao je odgovoriti na pitanje i vidjelo se da mu nije lako. Tada smo se počeli pitati ima li u tome nečega što mi ne znamo. No, vidjevši sve te ljude u sali u koje su sve kamere bile uprte, pa su se počele brzo paliti sve one zelene kvačice, znali smo da je sve u redu. Tako, nikada nemojte pitati ljude što može poći po zlu taman prije spuštanja. Inženjeri u JPL-u su zaista ljudi koji su izvrsni, takvi koji bi bilo gdje u industriji mogli zarađivati veći novac, ali ovo je svima njima izazov. Pa, tko još šalje letjelice na Mars!? To je takav izazov, i profesionalni i svaki drugi, nevjerojatni testovi koje svi moraju proći, bezbroj stvari koje mogu poći po zlu, a oni znaju kako odgovoriti na svaku moguću situaciju.
Perseverance nosi i letjelicu koja treba obaviti prvi let na Marsu.
Ingenuity je više demonstracija principa. S naše strane ne znamo previše o tome. Znamo samo da je to helikopter koji bi trebao letjeti na Marsu. Jedna je od prvih stvari o kojima se treba odlučiti određivanje mjesta gdje rover može ostaviti taj helikopter da bi poletio, jer u cilju nam je da rover što kraće nosi helikopter jer ga to usporava. Taj će let biti obavljen unutar prvih 90 dana. Neće biti korišten za neku veliku znanost, mislim da će biti nekih slika, ali nemamo nekih velikih planova. No, ako to uspije, tada će se u budućnosti moći planirati misije, što će se sve moći s helikopterima koji mogu letjeti na Marsu i snimati. Riječ je zapravo o spravi poput drona.
Hoćemo li doista otići na Mars kao vrsta do 2030-ih kao što neki najavljuju?
NASA ima taj dio za ljudsko istraživanje, a jedan je od instrumenata na našem roveru MOXIE koji će praviti kisik od ugljikova dioksida, ali to neće biti kisik za disanje nego zapravo za gorivo. Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi NASA slala ljude na Mars a da ih ne može vratiti. A za to treba jako puno goriva koje koristi kisik. U ovom je trenutku to nemoguće napraviti, osim ako ne postoji neki mehanizam kojim bi se kisik proizvodio na Marsu, odnosno barem jedan njegov dio. Jer, problem je uvijek težina, nositi dovoljno goriva za dolazak na Mars, a onda još da se čovjek otisne s Marsa, nešto je za što ne znam da postoje planovi. Ono što se pokušava jest testiranje da se vidi može li se na Marsu proizvoditi kisik. Neke privatne kompanije imaju velike planove za ljude na Marsu, znam i ljude koji su mi rekli kako bi išli tamo i da se ne vrate, no to su obično jako mladi studenti. Ali što se tiče NASA-e, ne vjerujem da će biti ljudi na Marsu do 2031. godine, kad mislimo da će se najranije na Zemlju vratiti prvi uzorci koje mi tamo prikupimo. Za ova današnja istraživanja puno su smislenije robotizirane misije kojima se prikupljaju uzorci, a koje onda možemo istraživati na Zemlji u laboratorijima. To i slanje ljudi na Mars paralelni su svjetovi.
Što mislite, ima li života u svemiru?
Ne bi me čudilo. Trenutačno nemamo nikakve dokaze za bilo što, čak ni razloge da mislimo da negdje ima života, osim toga što ima puno planeta i puno zvijezda sličnih Suncu, puno mjesta gdje se život možda mogao razviti. Što se čisto brojeva tiče, nije toliko nevjerojatno, ali nemamo dokaze, čak ni signale da bismo možda trebali gledati baš na konkretno mjesto. Osim tog generalnog okvira da neki planet sliči na Zemlju. I zato je Mars zanimljiv jer je u istom Sunčevu sustavu, definitivno je nekada neka stijena sa životom sa Zemlje bila prenesena na Mars, rano u povijesti. Tako mi je fascinantno, ako je na Marsu bilo života, misliti o tome koliko je bio sličan životu na Zemlji, a ako ga nema i uopće nije bilo, onda zašto nije, jer smo toliko blizu
Evo, ova mlada zena u samom vrhu svjetske tehnologije i znanosti, a komentara nijednog. Ne zanima to Hrvate, ali zanima Amerikance, zato je gdje je. Ako hoce biti popularna doma, morat ce kupiti nekovu skupu tasku ili cizme, to ce uzbuditi narod.