'Učimo radeći, primamo plaću i ne mogu se zamisliti samo u učionici'

Kako bi bilo da ideš u školu u kojoj cijelu školsku godinu sjediš u klupi, uz stručne imaš i opće predmete koje uglavnom moraš naučiti napamet, na praksi zaposlenicima nosiš kavu neovisno o zanimanju za koje se školuješ, ne primaš plaću, a posao tražiš tek nakon završetka školovanja. Ako ga pronađeš...?! – pitam Markusa, 17-godišnjeg učenika.

Već neko vrijeme razgovaramo, opisuje austrijski model dualnog obrazovanja u kojem se školuje za zavarivača, pa se to pitanje nametnulo samo po sebi. Sjedimo u učionici njegove obrazovne ustanove Landesberufsschule Graz 8. Na prvi pogled taj se mladić ne razlikuje baš nimalo od tisuća naših srednjoškolaca. No kako razgovor, o prednostima koje mu omogućuje njegov obrazovni sustav, odmiče, razlike s hrvatskim učenicima strukovnih škola, nemjerljive su. Na štetu naših srednjoškolaca.

‘Odselio bih se’

Prije nego što je Markus odgovorio na postavljeno mu pitanje, podignuo je obrve i nekoliko sekundi u tišini razmišljao o onome što je čuo, što čini svakodnevicu naših učenika. Govorila je ta šutnja mnogo.

– Odselio bih se – naposljetku je odgovorio.

Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:

Nije to pitanje trebalo biti posljednje u našem razgovoru, ali je u sažetosti njegova odgovora. koji jasno ocrtava hrvatsku realnost, razgovor završen.

Markus o problemu iseljavanja iz Hrvatske, političkoj situaciji, obrazovnom sustavu kao ni obrazovnoj reformi koju planiramo već godinama ne zna ništa. Baš zato je njegov odgovor istovremeno i logičan i grub. Naime, Markus i njegov srednjoškolski prijatelj, 18-godišnji Ben, treća su godina, školu će uskoro završiti, a prosječna plaća koja ih nakon toga očekuje iznosit će 2500 eura. Sada, dok su još u školi, zarađuju nešto više od tisuću eura.

Sličan odgovor dala je i Rebeca Kolb, koja se školuje za ortopedsku tehničarku, a ni Alexandra Linhart, koja se obrazuje za strojarsku tehničarku, nije bila daleko od toga. Dapače, ona je uzvratila pitanjem: “Kako se u takvim školama stvaraju stručnjaci? Kako će znati raditi?”

Svi oni, Markus, Ben, Rebeca i Alxsandra, obrazuju se u dualnom sustavu. Onom koji se već nekoliko mjeseci najavljuje kao važan i u našim strukovnim školama.

Uvodimo dualni model obrazovanja, ali u Hrvatskoj je, kroz izmjene i dopune Zakona o strukovnom obrazovanju,koje smo proveli, od izvornog dualnog oblika obrazovanja kakav se primjenjuje u Austriji, kao i brojnim drugim zemljama, izostavljeno mnogo toga.

Dapače, termina “dualno obrazovanje” u zakonu nema, o njemu političari tek usmeno govore, a od cjelovitog koncepta takvog školovanja mi smo predvidjeli jedino izgradnju centara kompetencija prezentirajući ih kao najvažniji element dualnog obrazovanja. Naši bi se centri kompetencija, predviđa tako novi zakon, otvarali u svakoj županiji, i u njima bi učenici izučavali praktičan dio iz područja svog školovanja. Već sada je poznato da će u svakom centru biti minimalno troje zaposlenih.

Usporedbe radi, u austrijskom centru kompetencija namijenjenom primjerice za građevinska zanimanja, kojih je u cijeloj zemlji ukupno osam, zimi, kada je najviše učenika jer nema radova, radi sedam stručnjaka. Profesora, mentora, koji ne mogu predavati ako u svojoj karijeri nemaju višegodišnju radnu praksu. Mi primjerice takav “detalj” u svojim izmjenama Zakona nismo niti predvidjeli.

A kako je zapravo organiziran dualni obrazovni sustav koji smo jednostavno mogli uzeti od Austrijanaca?

Naglašavamo jednostavno, jer Austrijanci s podjelom iskustava kako uspostaviti i u praksi primijeniti dualni obrazovni sustav nemaju problema. Dapače spremni su nam pomoći, no do sada ni jedan od brojnih ministara obrazovanja nije ih posjetio, nije imao ni volje ni želje obići njihove škole, još manje su volje imali upitati ih kako su postavili svoj model.

A dualno obrazovanje u Austriji ne kroji politika, nego gospodarstvenici, točnije gospodarska komora. I tu je sva tajna.

Komora je centralna veza između poslodavaca i buduće radne snage, s jasnim ciljem i konceptom da se učenika oblikuje isključivo po potrebama tržišta rada. Odluka o odlasku u strukovne škole na učenicima je u 13. godini života. Do četrnaeste godine u devetom, na neki način “prijelaznom” razredu, odlučuju koje bi im zanimanje najviše odgovaralo. No ta odluka nije prepuštena samo učenicima. Naime, prije prelaska u strukovne škole učenici u svakoj osnovnoj školi imaju barem jednog zaposlenog koji se brine o njihovu profesionalnom usmjeravanju. Test profesionalnih sklonosti obvezan je za sve učenike. Dapače, uz nastavnika za profesionalnu orijentaciju učenici se najprije upoznaju sa svim zanimanja na tržištu, rješavaju testove po kojima se procjenjuju kako njihove kognitivne tako i sve ostale sposobnosti. Takav test za sve učenike provodi Centar karijera i poslova – BIWI (Berufsinformationszentrum), koji je pak sastavnica Gospodarske komore.

Prema rezultatu testiranja, učenik odlučuje što će upisati. No upis u škole nema nikakve veze s upisnim kvotama, a ni s prosjekom ocjena, kao što je to slučaj kod nas. Štoviše, učenici svoju upisnu dokumentaciju uopće ne dostavljaju školama. Još manje se opterećuju činjenicom da bi zbog premalog broja prijava, a da bi se zadovoljila kvota za formiranje razreda, određeni stručni smjer mogao biti ukinut, a učenici pred početak godine ostali neupisani ili pak raspoređeni na ona zanimanja koja uopće nisu željela učiti.

Tajna je u jednostavnosti – Austrijanci upisuju ona zanimanja koja tvrtkama i tržištu te upisne godine trebaju. Ništa više ni manje od toga. Prijavnicu, ocjene, motivacijsko pismo u kojem budući srednjoškolci objašnjavaju zašto to zanimanje žele dostavljaju nekoj od tvrtki koja je raspisala natječaj u području učenikova interesa, a natječaje pronalaze na specijaliziranim i dobro im poznatim internetskim stranicama. Dakle, školuje li se za ekonomsku, građevinsku, elektrotehničku struku, učenik traži takve tvrtke. I nema školske godine da nema natječaja ili da učenik nema izbor – kako malih, srednjih, tako i velikih korporacija. U prvom odgovoru, tvrtka učenika poziva da nekoliko dana provede kod njih, da vidi kako izgleda proces rada, a ako je učenik i dalje zainteresiran, mora proći još nekoliko razgovora i provjera. Primjerice, odabere li učenik tvrtku Evva, koje se bavi proizvodnjom mehaničkih i elektroničkih sustava zaključavanja, morat će na dodatnoj provjeri vještina pisati i matematički, ali i test kojim se provjerava njegovo logičko zaključivanje. Tvrtke nakon testiranja obavljaju selekciju, na godinu biraju točno onoliko učenika za koliko su procijenile da im treba i s učenikom sklapaju ugovor. Svaka tvrtka jasno naznači učeniku u koju će ga školu upisati i koji centar kompetencija mora proći jer se škole i centri dijele po djelatnostima, a tvrtke nakon toga u školu šalju upisnu dokumentaciju.

Divjak s Hrvatskim generalskim zborom o važnosti kurikularne reforme:

Povišica za odlikaše

U cijeloj godini strukovnog zanimanja učenici u školskim učionicama provedu ukupno devet tjedana – ostatak godine rade u tvrtki zajedno s drugim zaposlenicima i uče posao, svladavajući tako od mentora i ostalih zaposlenika educiranih za rad s mladim učenicima sve tajne svoje profesije. U tih devet tjedana, koliko sjede u školskim klupama, učenici nadoknađuju teorijska znanja, ali i traže pomoć nastavnika ako postoji gradivo ili proces proizvodnje koji nisu razumjeli ili ne mogu svladati na poslu.

U školi, uz stručne, uče i osnovne predmete među kojima je i predmet financija – kako raspolagati novcem, uče porezna i pravila poslovanja, ispostavljanja računa... Tako će primjerice u spomenutoj školi s početka teksta u Grazu strojarski tehničar, dok sjedi u školi, učiti sastavljati i rastavljati dijelove strojeva koji mu možda na poslu nisu bili neshvatljivi, sve dok se ne usavrši. Jer i učionice su opremljene strojevima i svim potrebnim alatima određene struke. Sve su to Austrijanci financirali iz fondova Europske unije.

Dio svog vremena, ovisno o zanimanju, osim u školi i u tvrtki, učenici provedu i u centru kompetencija. Centri se grade uz pomoć austrijske komore, a sve tvrtke određenog sektora i područja dužne su plaćati “naknadu za obrazovanje” u poseban fond pri gospodarskoj komori iz kojeg se podmiruju troškovi centra kao i svi troškovi za učenike kako bi im školovanje bilo besplatno. I centar i škola ocjene koje su učenici dobili dok su bili kod njih šalju tvrtki. Dok radi, učenik ima propisanu satnicu, nema prekovremenih, i prima plaću. U prvoj godini neovisno o zanimanju, ona iznosi 570 eura mjesečno, u višim godinama plaća raste. Pokažu li se izuzetnima ili imaju sve odlične ocjene, poslodavac ih nagradi povećanjem plaće. Za cijelog školovanja učenik ne može dobiti otkaz, a za tri ili četiri godine, ovisno o vremenu, potrebnom za zanimanje, toliko je involviran u rad tvrtke da nakon primitka svjedodžbe ima siguran posao. Ne svidi li mu se, može otići, želi li promijeniti profesiju, ponovno se školuje i cijeli proces se ponavlja. Njihovi učenici nisu problematični – ni u tvrtki ni na poslu, a ne prave probleme ni u centrima kompetencija, u kojima provedu tri tjedna.

U deset se ide u krevet

Znaju jako dobro, potuku li se, napiju ili učine bilo što što predstavlja kršenje pravila, ostaju i bez posla i bez škole. I sve moraju ispočetka.

– U tvrtki postoji odnos učenika i “profesora”, odnosno zaposlenika, ali nas se poštuje. Sve nam se objašnjava, praktičnim radom istovremeno svladavamo i teoriju, a ne izostavlja nas se ni iz važnih projekata. Pokušavam zamisliti kako je ići u školu i biti samo u učionici, ali jednostavno ne mogu. Teorija je važna, ali praksa je važnija – kazala je, dok smo razgovarali s učenicima u školi u Grazu, 18-godišnja Rebeca, koja je do sada sudjelovala na 60 velikih projekata izrade ortopedskih pomagala tvrtke u kojoj se školuje.

– Uz stručne, u školi učim i predmete kao što su njemački, engleski, matematika, financije. Naravno da sam zadovoljan što tijekom cijelog školovanja primam plaću, to mi je omogućilo da se potpuno osamostalim. Uostalom, plaća nam je motiv da napredujemo, kako i u poslu tako i u samostalnosti – rekao je Markus, učenik s početka naše priče. I dok mi u Hrvatskoj tek planiramo centre kompetencija koje bismo otvarali i koji bi bile svojevrsne praktične škole financirane iz fondova Europske unije, austrijski su centri i domovi za učenike u kojima, dok borave tri tjedna, imaju i besplatan smještaj i hranu.

– Centar je osnovala komora, odnosno udruženje građevinskih tvrtki pri gospodarskoj komori. Iste te tvrtke ovamo šalju svoje učenike, sav potreban materijal za rad i učenje nabavlja i kupuje centar, kao što financiramo i odvoz građevnog otpada. Učenici se ustaju u sedam, rade do pet, nakon toga imaju slobodno vrijeme. U deset se ide u krevet – opisuje način funkcioniranja centra kompetencija za građevinarstvo Michael Windisch iz Bau Akademie.

Austrijanci nude pomoć

I dok su Austrijanci strukovno obrazovanje prepustili gospodarstvu i svojoj komori, mi smo svojoj Gospodarskoj komori u izradi izmjena i dopuna Zakona o strukovnom obrazovanju okrenuli leđa – ni jedan njihov prijedlog nismo prihvatili. A u izmjene, umjesto u cjelovitu pripremu novog zakona, išli smo jer za novi zakon nismo imali vremena. Ili smo to tako interpretirali. Naime, u protekle četiri godine nismo povukli ni kune od 80 tisuća eura koliko nam je za strukovno obrazovanje na raspolaganju iz EU. Za taj iznos preostale su nam još dvije godine. I dok u 21. stoljeću slavimo uvođenje obvezne informatike kao naše najveće dostignuće u školama, pametnije bi bilo ispisati novi zakonski okvir strukovnog obrazovanja.

Onaj koji iz dualnog oblika ne izbacuje ni jedno slovo. Naravno, ako nam je obrazovanje prioritet. Austrijski gospodarstvenici spremni su pomoći, osim ako i ministrica obrazovanja Blaženka Divjak ne odluči primijeniti isti obrazac ponašanja kao i svi ministri do sada. Austrija joj ipak nije daleko, a cjelovito dualno obrazovanje, umjesto polovičnog, još stigne uvesti. Takav bi projekt bio njezin samostalni proces reforme obrazovanja, nešto što ipak nije naslijedila od prethodnika koji su za reformu obrazovanja postavili teorijske temelje.