Bandić i SDP već petnaest godina u Zagrebu sramote i ponižavaju Tuđmana

NEDJELJA, 31. SVIBNJA

Odluka da se prostor kraj Trga Francuske Republike, ledina bez ijedne zgrade, imenuje Trgom dr. Franje Tuđmana, izglasovana je u zagrebačkoj Skupštini grada prije nešto manje od devet godina. Odluku su zapravo donijeli SDP i Milan Bandić, kojemu je on u Zagrebu tada bio na čelu, a vijećnici HDZ-a napustili su sjednicu. Teško razočaranje tom odlukom izrazila je i Tuđmanova obitelj, a izbor mjesta za Tuđmanov trg mnogi su doživjeli i kao Bandićev i SDP-ov odnos prema hrvatskoj državi kao prema praznoj ledini. Isti onaj odnos koji su imali kad su oružje Teritorijalne obrane predali zločinačkoj JNA ili kad su napustili Sabor prije glasovanja o hrvatskoj samostalnosti. Na rubu te ledine uz Ilicu ispod bolnice "Sestre milosrdnice" stoji nakrivljeni stup s pločom na kojoj piše "Trg dr. Franje Tuđmana". Ta sramota je jedina počast koju glavni grad u petnaest godina poslije Tuđmanove smrti, u vremenu u kojemu su u njemu na vlasti SDP i Milan Bandić, odaje prvom hrvatskom predsjedniku. Godinama se priča o nekakvom projektu Nenada Fabijanića, ali psi i dalje zapišavaju stabla, jedine "kućne brojeve". I dok nema ni na vidiku uređenja toga parka i Tuđmanova spomenika u njemu, Bandić je svojoj seljačkoj taštini sagradio nekoliko spomenika, od Bundeka do fontana u Aveniji Većeslava Holjevca. Obmanjujući kao što je obmanjivao svih ovih petnaest godina, sada je, uz Dan grada Zagreba, prije jedne glazbene priredbe u tom parku, nakon što su on i SDP petnaest godina ponižavali i vrijeđali prvog hrvatskog predsjednika, obećao kako će tu "napraviti najljepši trg u Zagrebu s najvećim spomenikom dr. Franji Tuđmanu". To obećanje sliči obećanju onoga primitivca Vučurevića da će nakon što ga sruše "sagraditi još lepši i još stariji Dubrovnik". Lijepi stari trgovi nuđeni su Bandiću i SDP-u – i Rooseveltov trg, i Britanski trg, i Zrinjevac... Ali zadrti komunist iz vremena Jugoslavije i jednako zadrti esdepeovac iz vremena demokracije, koji se sve ove godine i rukama i nogama borio da se ne promijeni naziv Trga maršala Tita, dao je Tuđmanu pseći trg na kojemu nema doslovce ništa ni od zagrebačke i hrvatske starine, ni od arhitekture, ni od slika koje asociraju na povijest, prošlost i veličinu nacije i glavnoga grada. Bandić je znao pridobiti dio Kaptola novcem i dobrohotnošću, golemim svijećama koje pali u prigodama, znao je kojekakvim ustupcima i sitnim podmićivanjem pridobiti zagrebačku sirotinju, znao je, afektirajući, ostaviti dojam na branitelje, veličati Tuđmana i Gotovinu, ali sve je to činio prefrigani komunist koji je u sebi spojio hercegovačko siromaštvo i ambicioznost s internacionalnim crvenim poklikom – bio sam ništa, bit ću sve! Kako nema moralnih, domoljubnih i bilo kakvih drugih ljudskih prepreka, zacijelo pod ucjenom jake protutuđmanovske grupe u svojoj blizini, s Ljuštinom na čelu i sa Šerbedžijom u prijetećoj pozadini, i pod pritiskom vrha SDP-a, 2006. godine donio je odluku kojom je osramotio Tuđmana, ali je mislio da je njome sačuvao svoju stražnjicu.

SUBOTA, 30. SVIBNJA

Kad su Hrvati zanijekani, odnosi sa Srbijom su dobri

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, čovjek koji je u Beogradu bio tužen za ratne zločine, koji je kao agresorski vojnik bio na ratištu u Hrvatskoj, u čijoj se zemlji rehabilitiraju četnici, i službeno je, u susretu s kardinalom Kurtom Kochom, zatražio od Vatikana – uglas sa Srpskom pravoslavnom crkvom – da odustane od proglašenja svecem Alojzija Stepinca. Logika je četničkog vojvode i SPC-a ova: nešto za što je gotovo sto posto hrvatskog pučanstva pogoršalo bi odnose Srbije i Hrvatske, a da se od toga odustane, da se, dakle, cijeli hrvatski narod iznevjeri, to bi odnose poboljšalo! Takva je bila i logika Miloševića, Kadijevića i drugih koji su vodili agresiju na Hrvatsku – hrvatski narod bio je kriv zato što se masovno branio. Takav, bio je kriv u obje Jugoslavije, i uvijek su odnosi bili dobri kad je taj narod bio zanijekan. Nikolić tako nastavlja tradiciju: s Hrvatskom odnosi mogu biti dobri samo kad se iz njih isključe interesi i želje hrvatskog naroda. Jednom četnički vojvoda – uvijek četnički vojvoda.

PONEDJELJAK, 1. LIPNJA

Ne može se Milanović ograđivati od sebe i Stazića

"Skupina militanata", "vojno krilo HDZ-a" – tako branitelje sa Savske ceste u Zagrebu časti SDP-ov boljševički jurišnik Nenad Stazić. Za Stjepana su Mesića – opasni pučisti. "Barbari", "teroristi" i "fašisti" – tako ih nazivaju drugi miljenici vlasti i izabranici Ministarstva kulture, poput Olivera Frljića, koji su i izabranici Zorana Milanovića. Sam pak Milanović kaže da "prvi put imamo ljude koji žele doći na vlast utjerivanjem straha u kosti", a HDZ za tu svrhu iskorištava branitelje. Sad smo pak vidjeli i čuli kako ti braniteljski zlotvori uljuđeno, racionalno i argumentirano razgovaraju u Vladi s premijerom i ministrima Matićem i Kotromanovićem. Molili su Milanovića da se ogradi od Stazića i sličnih, ali to premijer nije učinio, jer je i sam kao Stazić, pa se ne može ograđivati od sebe. Eto još jednog dokaza kako na isti način kao i prethodnici im partizani i komunisti, kukurikavci znaju navući na lice antifašističke maske ispod kojih za svoje protivnike imaju likvidatorski rječnik iz blajburškog scenarija.

UTORAK, 2. LIPNJA

Izvještačenost novih televizija i prirodnost stare

Malo što tako zorno pokazuje razliku između izvještačenosti novih hrvatskih televizija i prirodnosti stare, dobre Hrvatske televizije, kao jedna "sitnica". Usporedite, dakle, negdašnjeg voditelja Kola sreće (i drugih kvizova) Olivera Mlakara i sadašnjeg voditelja istoimene emisije na RTL-u, glumca Borisa Mirkovića. Dok je Mlakar bio sav običan, Mirković je sav izvještačen, dok se Mlakar normalno, elegantno kretao, Mirković trči i poskakuje, dok se Mlakar oduševljavao kad je imao razloga, Mirković je u stalnom oduševljenju, dok je Mlakar s natjecateljima uživao u igri, Mirković igru dramatizira kao da je u kazalištu, dok je Mlakar pojačavao glas prema napetosti natjecanja, Mirković tu napetost nameće stalno pojačanim glasom, dok je Mlakar puštao emisiju da bude dobra sama po sebi, Mirković je nastoji učiniti dobrom po – Mirkoviću.

SRIJEDA, 3. LIPNJA

Hrvati toliko vole svoju zemlju dok je napuštaju

U tekstu "Bit ćemo zemlja staraca, koje neće imati tko hraniti" objavljena je alarmantna procjena Europske komisije po kojoj bi Hrvatsku u prvih sedam godina članstva u Europskoj uniji moglo napustiti između 166.000 i 217.000 radnika. To je razveselilo ministra rada i socijalne skrbi Miranda Mrsića koji reče da je "sloboda kretanja radne snage i kapitala jedna od europskih tekovina". A zbog čega smo mi ušli u EU nego da budemo sretni dionici tih tekovina!? Ali tom nas srećom ne obdaruje samo crvena vlast. I prije i danas vani se išlo i ide i iz poslovično najdomoljubnijih krajeva, iz Dalmatinske zagore, Hercegovine, Like... i to ne uvijek zato što se baš moralo, što drugog izlaza nije bilo, što bi se u protivnom umrlo od gladi. Ima li naroda u svijetu koji toliko voli svoju zemlju dok je istodobno napušta!?

ČETVRTAK, 4. LIPNJA

Aplauz za prebacivanje nevina iz zatvora u zatvor

Ne znam jesam li čuo, vidio i pročitao u hrvatskim medijima baš sve o izručenju Veljka Marića Hrvatskoj, ali mi se čini da su baš svi prešutjeli najvažniji podatak. Zamislite, cijela nacija je vesela što će Marić nastavak kazne od 12 godina zatvora služiti u Hrvatskoj, a njegovi beogradski odvjetnici su ne jednom izjavili – i ne jednom uzaludno nastojali dobiti pomoć hrvatske vlasti – da je beogradski sud odbio saslušati svjedoke koji bi pouzdano potvrdili da on uopće nije bio na mjestu zločina za koji je dobio tako tešku kaznu. Koji paradoks, koja ironija, koje ruganje pravdi i domoljublju – hrvatska vlast od cijele zemlje traži pljesak i priznanje za uspjeh zato što je nevina čovjeka uspjela prebaciti iz zatvora u zatvor!

PETAK, 5. LIPNJA

Proričem da će izbori 
biti u posljednji trenutak

Upitana kada će izbori, ministrica Milanka Opačić je odgovorila – čut ćete na vrijeme. Po mom proricateljskom osjećaju, i ta izjava pokazuje da će izbori biti u posljednji trenutak. Premda glume optimiste, kukurikavci s Milanovićem na čelu iz dana se u dan mogu uvjeriti da će biti gubitnici. Ne pokazuju to samo ankete. HDZ je pobijedio na mjesnim izborima u Varaždinu, gdje je postigao najbolji rezultat od 1990. godine, ali najveći šok izazvala je pobjeda te stranke tamo gdje to nitko nije očekivao – u Delnicama! Znajući da će izgubiti, ljevičari će čekati posljednji trenutak s razloga koji je upravo izrekao Slavko Linić: "Zoran Milanović je taj koji inače voli svaki dan na teret poreznih obveznika pojesti." Zašto se išlo u partizane? Iz straha od gladi i iz gladi za vlašću, a glad mori – svaki dan.

>> Bruxelles: Hrvatska je najgora; Milanović: Grčić i ja smo pet kopalja iznad EU!

>> Kad se i ministar pravosuđa Miljenić uprljao, vlast se više nema čime oprati