Banke, Agrokor, Uljanik... Hrvatska, mala zemlja za velike lopove

Subota 30. ožujka

Ima što Kolinda od Orbana prenijeti i Plenkoviću

Neće se svidjeti ljevičarima što je Kolinda Grabar-Kitarović kao uspješan državnički primjer istaknula mađarskog premijera Viktora Orbana: “Prije nekoliko dana... razgovarala sam s... Orbanom. On je porezno opterećenje plaće... smanjio na 15 posto, i to je pokrenulo njihovo gospodarstvo.” No to je samo dio Orbanove politike kojom je preporodio gospodarstvo i poboljšao život u zemlji. Čim je došao na vlast, donio je 29 ekonomskih mjera, a Europska banka za razvoj Mađarsku je proglasila “gospodarskim motorom regije”. Gospodarstvo raste 4 posto godišnje, a to je jedna od najvećih stopa u Europi. Svi koji primaju socijalnu pomoć a zdravi su moraju nešto raditi, makar i na javnim poslovima, i tako je zaposleno pola milijuna ljudi. Nezaposlenost je tri puta niža nego u Hrvatskoj. Poslodavci dijele kartice i bonove za hranu koji se mogu koristiti samo u Mađarskoj. Strane je banke Orban upregnuo u nacionalne interese, prisilio ih da vrate lihvarski uzet novac od građana i dodatno ih oporezovao, kao i osiguravajuća društva, ali nitko nije otišao iz Mađarske. Strane su investicije goleme. Rodilje imaju tri godine dopusta, a za blizance šest. Ima dakle što Kolinda od Orbana koji je u stalnom sukobu s EU prenijeti Plenkoviću koji za EU ima samo sluganstvo.

Nedjelja 31. ožujka

Bernardić je kriv i zbog slike s vjeroučiteljem

Nesretni Davor Bernardić ispada krivac i kad učini nešto posve nedužno. Uoči predstavljanja SDP-ovih kandidata na izborima za Europski parlament, predsjednik SDP-a objavio je na Facebooku fotografiju iz Rijeke na kojoj je u društvu s osebujnim riječkim vjeroučiteljem Marinom Miletićem. Najpoznatijem po tome što mu je “Novi list”, u kojem je bio kolumnist, odbio objaviti tekst o Slobodanu Praljku, ali se pročuo i kao osoba širokih vidika, snošljiva i otvorena, pa takav na vjeronauk u Sušačkoj gimnaziji u Rijeci privlači i muslimanske učenike (koji dolaze s dopuštenjem riječkog imama), i učenike drugih vjera, i nekrštene, i radoznalce iz različitih svjetonazorskih miljea... Resi ga upravo ono što je tako nedostajalo komunistima, ali komentari o Bernardićevoj fotografiji i u stranci pokazuju da su mnogi SDP-ovci u komunizmu ostali. Napisat će o šefu SDP-a da je “potpuno pobenavio”, da se “ponizio”, da je “izdajica”, da je “izgubljen slučaj”... Ivica Račan dao se slikati u Bleiburgu, na misi u zagrebačkoj katedrali, dao se slikati s Hrvatskom posve drukčijom od komunističke kojoj je pripadao. Ne bi li pokazao da i negdašnji komunisti mogu biti uljuđeni, odbacio je najgore što je naslijedio, ali nisu rijetki oni koji su najgore zadržali.

Ponedjeljak 1. travnja

Starleta o Tesli otkrila ono o čemu znanstvenici šute

Naš je list svojedobno objavio tekst “Čiji je Nikola Tesla? Hrvati se olako odriču velikana” (nisam ustanovio tko je autor) u kojem piše: “Nekako se stječe dojam da se Hrvati olako odriču svojih velikana. Tesla nam nije dovoljno dobar jer je srpskog podrijetla. Ivu Andrića otpisujemo jer je bosanski Hrvat. Meštrović nam ide na živce jer je gradio velebne spomenike na Lovćenu i Avali... Srbija nema tih kompleksa! Oni su bez problema prisvojili naše – i Ruđera Boškovića, i Držića, i Gundulića iako za to nisu imali baš nikakvo uporište”. Sada je starleta Ava Karabatić “zapalila društvene mreže” ustvrdivši da je “Tesla Hrvat, pravoslavac iz Hrvatske” pozivajući se na već glasoviti Teslin tajni dnevnik, koji u Beogradu pošto-poto žele sakriti. U njemu slavni znanstvenik piše o svojim precima koji su Hrvati, hrvatski plemići i s majčine i s očeve strane. Pradjed mu je, oženivši pravoslavku, prešao na pravoslavlje, a imao je istaknute zube slične tesli (vrsti sjekire) pa otud nadimak i prezime. O tom dnevniku obavijestila je 1977. godine čak i TV Zagreb, ali do danas nitko se nije potrudio da ga otkrije i pođe njegovim tragom. Koja nebriga i političara i znanstvenika i povjesničara! U Teslinu domovinskom ratu oni su poraženi, nisu ni na razini – jedne starlete.

Utorak 2. travnja

Ne mogu Kostelić i Jukić u isti ‘bazen’ s političarima

Ante Kostelić nakon Janice i Ivice ne trenira više vrhunske sportaše pa je izgubio status vrhunskog trenera, s kojim je od Hrvatskog olimpijskog odbora dobivao najveću novčanu naknadu. Da bi mogao trenirati talentirane Eliasa i Samuela Kolegu uzeo je zajam. Svojedobno je otac plivačice Mirne Jukić, koja je otišla iz Hrvatske i u nastupima za Austriju osvojila hrpu medalja, u povodu obećanja predsjednika HOO-a Zlatka Mateše da će veliku sportašicu vratiti u Hrvatsku, izjavio kako to nije prvo Matešino obećanje nakon kojega se uopće nije javljao, kako će se Jukićevi vratiti samo ako Ante Kostelić postane predsjednik HOO-a a u Vukovaru se sagradi bazen kojim bi on upravljao. I naglasio je – kako Mateša može vratiti Mirnu kad ju je on potjerao, rekreirao se u bazenu u koji ona nije imala pristupa. Tako ni “bazenu” u kojem u novcu i povlasticama plivaju političari i drugi dužnosnici nema pristupa Ante Kostelić koji je sjajnim medaljama svoje djece pronio slavu Hrvatske svijetom. Jer što je on prema Račanima, Sanaderima, Milanovićima, Plenkovićima... koji u istom tom svijetu Hrvatsku sramote, srozavaju je na svim gospodarskim i drugim ljestvicama, protjeruju njezino stanovništvo i kao “vrhunski treneri” bijede imaju vrhunske plaće.

Srijeda 3. travnja

Bandić okrenuo leđa građaninu i – narodu

Gdje i kada običan građanin ima priliku reći što misli o stanju u zemlji a da mu riječi odjeknu. Uglavnom, nigdje i nikada. Tek možda kad se kakav političar spusti među običan svijet, ali tada ga čuvari ili policija brzo spriječe, ušutkaju, odvedu. Pred zaštićenom, bešćutnom vlasti čovjek je nemoćan, no najgore je što tu vlast ne štite zato što je dobra nego zato što ne valja. Mediji javljaju da je u Zagrebu na Trgu bana Jelačića gradonačelnika Bandića “verbalno napao” jedan čovjek, dovikivao mu je: “Kada ćeš doći govoriti o 300.000 Hrvata koji su pobjegli iz Hrvatske autobusom? Kad ćeš doći na autobusni kolodvor puštati balone za 300 tisuća Hrvata koji bježe busom? Koje ste popljačkali.” Najjednostavnije tumačenje kaže da je Bandić jedan od onih koji otimaju kruh tim ljudima i tjeraju ih u inozemstvo. Ali gnjevnom građaninu ništa nije odgovorio, ignorirao ga je, jer su mu Hrvati koji odlaze iz zemlje nevažni, višak koji treba opljačkati i poslati u inozemstvo gdje su korisniji – otamo šalju devize pa ih tako nastavljaju pljačkati. I kad je Bandić građaninu na Trgu okrenuo leđa rekao mu je upravo to, na simboličan je način izrazio odnos hrvatske politike prema narodu. Kao kad tko pokrade nečiju kuću i, primijećen, nastoji što prije umaknuti.

Četvrtak 4. travnja

Fantastičan odljev milijardi narodnog novca

Neovisni saborski zastupnik Marin Škibola ponavlja ono što su novinari već komentirali – pokretanje istrage i uhićenja zbog sumnje u gospodarske malverzacije u Uljaniku i 3. maju pokazuju da se radilo o dogovorima visokopozicioniranih pojedinaca u brodogradilištima s političkim vlastima. Mora se otkriti tko je odobravao i kontrolirao državne subvencije brodogradilištima i zašto se nije reagiralo još prije deset godina. Nije moguće da su uprave brodogradilišta same izvele ovakve manevre i izvlačile novac bez blagoslova i pomoći ljudi u sustavu i institucijama, rekao je Škibola. Što su ili nisu znali Sanader, Milanović, Plenković i njihovi mjerodavni ministri i drugi dužnosnici? No vjerojatno nikome iz političkih hijerarhija neće biti stavljene lisičine na ruke, pa fantastičnoj svoti od 35 milijardi kuna danih brodogradilištima možemo pribrajati slično rasipanje narodnog novca. Još je fantastičnije od subvencija brodogradilištima gotovo devedeset milijardi kuna potrošenih za sanaciju banaka koje su potom za šest milijardi prodane strancima, koji su iz njih dosad, od Račana do Plenkovića, izvukli 150 milijardi kuna!!! I mnogo veće i moćnije države pokleknule bi pod teretom tih milijardi, ali one nisu kao mi – mala zemlja za velike lopove.

Petak 5. travnja

Nezavršena priča o Predragu Oreškoviću

Ima ljudi koji vam uđu u život i u njemu ostanu zauvijek. U 57. godini u Irskoj je umro Predrag Orešković, sjajan novinar, ratni reporter, kojemu sam u “Večernjem listu” bio prvi lektor i redaktor, što je bio užitak, jer su mu već prvi tekstovi bili savršeno pismeni. Bio sam mu i – učitelj u ribolovu. Nekoliko smo godina prijateljevali, lovili na Kupi, Odri i zagrebačkim jezerima... A onda je iz “Večernjaka” otišao u drugu redakciju, pa u još jednu, i nestao je iz mog života u koji se bio uselio kao u kuću. Bilo je u njemu neke djetinje težnje za herojstvom, za junaštvom u pisanju, u ratnom izvještavanju, ali i u hobijima. Družeći se sa mnom u ribolovu vrlo se brzo iz učenika prometnuo u takmaca, ali je nestao i iz tog druženja. Sada ga se kolege sjećaju i kao strastvenog ribiča, pa me zacijelo i nadmašio. Ostao mi je u uspomeni kao nezavršena priča iz mog života, kao da je netko potrgao stranice te priče i ostavio je bez njezina prirodnog nastavka. Objašnjenje bi moglo biti jednostavno, Predrag i ja otišli smo svaki svojim putem, sa svojim poslovima i obiteljima. Ali tako se čini na površini. U dubokim, tamnim tijekovima života postoji nasilje koje prijatelja odvaja od prijatelja, no najstrašnije je što me sada s Predragom ponovo spojila – smrt. Počivaj u miru.