Barbieri: Glavni urednik ne razumije što je to javna televizija

Emisija koja je naraštaje držala prikovanima uz male ekrane i koja je otkrivala davno zaboravljene recepte skinuta je s programa Hrvatske radiotelevizije nakon 10 godina. Njen autor i urednik Veljko Barbieri govori zašto se Jelovnici izgubljenog vremena prikazuju u zemljama regije, ali ne i u Hrvatskoj, i što misli o novom glavnom uredniku HRT-a Bruni Kovačeviću.

Što se dogodilo s emisijom "Jelovnici izgubljenog vremena"?

Nakon vrlo uspješnog razdoblja u kojem je emisija postala svojevrsni brend HTV-a, jer je prvi put u našem medijskom prostoru prikazala gastronomiju kao dio naše i europske nematerijalne baštine, za što su stigla međunarodna priznanja, odjednom je nestala s javne TV. Ne pomaže što im se gledanost od početka kretala od 2,5 posto u najgorim terminima do gotovo 11 posto, Jelovnici su skinuti nasilno. Ne mogu reći da je na djelu bila samo nova negativna selekcija upravljačke, produkcijske i uredničke hijerarhije, koja je bez kreativne prošlosti na našoj javnoj TV, no takvi se odnosi izravno zrcale na cijelu strukturu programa pa tako, među mnogim ugašenim emisijama, i na Jelovnike koji su zamišljeni samo za HRT. Poštujem mišljenje današnjeg glavnog urednika Brune Kovačevića jer to je njegovo diskrecijsko pravo. Ali on, po svemu sudeći, ne razlučuje, kao ni njemu izravno nadređeni, što je to javna televizija i već usklađeni i prihvaćeni programi, pa ne prepoznaje ni značenje Jelovnika, u sklopu drugih kulturnih, dokumentarnih i obrazovnih programa, donedavno ponos HRT-a, kao njezin sastavni dio. Ne iznenađuje što je zbog svog shvaćanja javne TV i njene funkcije zajedno s ljudima koji vladaju HTV-om odlučio ukloniti tu emisiju s programa.

Koje ste objašnjenje kao autor i voditelj dobili?

– Objašnjenje je bilo vrlo izravno, ali bez analitičke uredničke utemeljenosti, bazirano samo na osobnom afinitetu, što si glavni urednik koji je, iako u svojoj užoj sportskoj domeni iskusan, ne bi nikako smio dopustiti, jer govori o stvarima koje ne razumije, budući da nijedan glavni urednik ne smije težiti da bude svjetski prvak u svim disciplinama. Rečeno mi je da su Jelovnici zastarjela emisija, koja podsjeća na sedamdesete godine, a da se sada stvara program Hrvatske televizije okrenut 21. stoljeću. To je po meni hvalevrijedan napor, ali nisam vidio novu produkciju koja bi bila toga vrijedna, štoviše, nove emisije, s časnim iznimkama, zaostaju za prethodnim. Stoga držim da su Jelovnici mogli ostati dio HTV-a kamo pripadaju, pa kvalitetom i gledanošću nadmašuju neke od trenutačnih novotarija, kako u autorskom tako i u medijskom i produkcijskom smislu. Glavni urednik Kovačević uvijek je dosljedno negativno i iskreno odgovarao na sva pitanja u vezi s novom serijom Jelovnika, i nije mijenjao mišljenje. Doista se u jednom trenutku moglo dogoditi da se emisija vrati na program, ali tada sam pogrešno reagirao. Dogodi se, svakome pa i meni, ali Jelovnici su skinuti prije toga, nije bilo iskrene želje da ih se vrati, novac je preusmjeren u nove projekte, a ta je intervencija bez razloga shvaćena kao prijetnja, bez obzira na to od koga dolazila. Ne žalim, nisu oni koji su tražili da se spase Jelovnici skinuli serijal, već Bruno Kovačević i oni koji s njim odlučuju o novoj viziji HTV-a za 21. stoljeće.

Reprize su im dobre

– Kako su gledatelji reagirali? Jesu li zvali uredništvo i tražili da se emisija vrati?

Ljudi su me upoznali i prepoznaju me upravo zbog te emisije. Ne samo u Hrvatskoj već i u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji. Jelovnici su i obiteljska emisija, oko njih se okupljaju intelektualci, ali i ljudi iz urbanih i ruralnih sredina raznih profila i doživljavaju ih kao svoje. Oni su mali primjer kako javna televizija djeluje kroz opći medijski prostor. Zato i jesam tako emotivan zbog skidanja emisije, jer ne shvaćam, a to je i mišljenje mnogih gledatelja koji su svakog tjedna čekali Jelovnike, da se tako široko profilirana emisija skida s programa. Ali kad je u tom trenu obećano da će se emisija vratiti, to je bila obmana, jer za Jelovnike kao i druge skinute emisije nije više bilo sredstava u rebalansu iz siječnja, bez obzira na ozbiljna traženja i dobronamjerne intervencije.

– Koji su urednici od Kovačevića tražili da se vrati vaša emisija?

Kad je odlučeno o skidanju Jelovnika, odgovorni urednici, ali i drugi iz drugih programa, vraćali su ih u svoju programsku shemu prije rebalansa, ispitivali odgovorne zašto skidaju tu emisiju, a onda je Kovačević navodno rekao da ne voli gastronomiju. Njemu izravno nadređeni šutjeli su. Posrijedi je ipak lažna borba za gledanost koja nije bolja od prethodne – naime, možda je gledanost narasla za nekih sitnih neprovjerenih dva posto – i prikrivena borba za opstanak, a ne za istinsku javnu televiziju.

– S vama je sada raskinut ugovor, a istovremeno se emitiraju reprize. Kakav je vaš daljnji plan?

– Prodao sam svoja prava televiziji i tu nemam nikakvih prava. Slične ugovore sklopio sam sa slovenskom TVLJ, njemačkima ZDF-om i BRF-om, austrijskim ORF-om. To poštujem jer moje emisije od mojih prvih drama do dokumentaraca i Jelovnika pripadaju i smislom i načinom HTV-u.

Zbunjuje me samo što ih stalo repriziraju i u redovnim terminu i na HTV-u plus. Ako su te puste reprize koje pune program po mišljenju urednika koji ih uređuju dobre, onda ne znam zbog čega Jelovnici više ne zadovoljavaju kriterije za emitiranje.

Profitabilni s malo novca

– Emisija se počela prikazivati prije 10 godina, koliko je to recepata i restorana?

Jelovnici izgubljenog vremena kao samostalna emisija snimljeni su u više od 300 epizoda, prikazano je više od 1500 recepata. Neki su ušli i u registar Ministarstva kulture RH, kao naša autohtona jela, naša baština, a u emitiranju su uživali svi koji su pronalazili ponekad i utjehu od ne uvijek lijepe svakodnevice.

– Koliki je bio proračun emisije?

Ne mogu reći jer se on mijenjao, i to od maloga prema manjem. Međutim, pomoglo je što je Podravka ušla u posljednji ciklus Jelovnika sa svojom novom ekopaletom, što je Jelovnike učinilo profitabilnim serijalom. Ponavljam, bila je to jedina emisija koja je promovirala gastronomiju kao ravnopravan dio naše umjetničke baštine. Naime, kad govorimo o gastronomiji, ona je jedina umjetnost iza koje nema materijalnih ostataka, a koja ujedno kroz recepte postaje i svojevrsna literatura.

– Kako ste pronalazili i prikupljali sve te recepte?

Kao književnik, koji je i po svojoj profesiji vezan uz povijest i arheologiju, istraživao sam izvorne zapisane recepture kroz povijest. To je ta povijesna gastronomija koja samo naizgled nema veze sa svakodnevnim, međutim ona je najvažniji dio našeg života. Mi to ne osjećamo, ali i dalje u nama odzvanja život naših predaka, točnije, što se gastronomije tiče, još živimo onako kako su živjeli naši preci, i to u istinskom, unutarnjem smislu.

– Od svih mjesta u kojima se snimala emisija, koja izdvajate kao gastronomski najzanimljivija?

Teško je to reći jer sam ja živio s vrlo strogom nonom u Dalmaciji i kasnije isto tako strogom bakom u Zagrebu, koje su me naučile cijeniti hranu. U ona vremena, kada nije bilo moguće birati, naučio sam jesti sve. Te dvije čarobnice nježnih ruku naučile su me da je hrana svetinja bez obzira na namirnice. Ne smije se dopustiti da se baci ono što je na tanjuru dok drugi gladuju. U mom je životu tako i hrana i njezino naslijeđe izrazito socijalno osjetljiva kategorija, vezana uz moj unutarnji pogled na svijet.

– Što je najneobičnije i najčudnije što ste kušali?

Jela su se crijeva od šljuke s malim govancima u unutrašnjosti začinjena octom, paprom i limunom, nekad delicija slavonskih lovaca. Zvuči neprivlačno, ali to je isto kao što se danas jedu dropčići – janjeće tripice s usirenom krvlju pa sinjske i skradinske koprtlje od crijeva i suhog mesa ili brački vitalac, iznutrice janjeta ili kozleta koje još nije kušalo travu, pa se nabiju na ražanj i oblože neopranim crijevima u kojima još ima ostataka.