Barem poslušajmo Tony Barbera. On je, nažalost – u pravu

Nesreća nikada ne dolazi sama. Tek što se nismo uspjeli kvalificirati za nogometni dvoboj s Nizozemcima, neki Tony Barber u Financial Timesu objavljuje članak u kojem Hrvatsku (ali politiku i ekonomiju, ne nogomet!) proglašava najtežim problemom u cijeloj EU. Svi mediji prenose Barberove crne dijagnoze i perspektive. Tuga i žalost - em ispali nogometaši, em nam globalno utjecajni FT radi anti-propagandu.

No, postoji ogromna razlika između hrvatske nogometne reprezentacije i hrvatske politike. Prva je, unatoč poraza od Meksika, službeno statistički osamnaesta reprezentacija svijeta. Ova druga je ispod stotog mjesta na istoj skali, a po Barberu posljednja u EU. Kad bi nam barem politika i ekonomija bile osamnaeste u svijetu ... Ali nisu. Barber je, nažalost, u pravu.

Kada bi istu dijagnozu umjesto Tony Barbera napisao neki Ante Britvica ili Antun Brijačko, većina bi Hrvata odmahnula rukom - što on zna... Ali Barber, pa još FT, e to je ozbiljna stvar. Utoliko je za sve nas silno korisno to što je Barber objavio. Možda netko od odgovornih konačno shvati barem dio stvarnih problema i stvarnih nacionalnih prioriteta. Nisu naš problem "neiskustvo" Nike Kovača i repozicioniranje Modrića ili Rakitića. Dapače, sva trojica rade odlično, na maksimumu svojih europskih vrijednosti. Bolje od Engleza, Talijana i Španjolaca, daleko bolje od Šveđana, Danaca, Škota, Poljaka, Čeha, Norvežana ... Naš problem su, pogađate, oni drugi, ili svi ostali, kako hoćete.

Barber nije napisao ništa novo. Ništa što se ne zna već godinama, o čemu se u Hrvatskoj ne piše godinama. Naravno, ne govore i ne pišu tako baš svi. Koliko ih tako misli, ne znam. Očito nedovoljno da bi se konačno sabrali, odlučili i pokrenuli, kao nacija. Samo tako možemo uspjeti. Samozavaravanje čekanjem nekih sljedećih izbora na kojima ćemo "kazniti" i smijeniti dosadašnje vlastodršce ostaje upravo to – zavaravanje. Treba nam puno, puno više. Odrastanje, sazrijevanje, generalno obrazovanje i informiranost o tome kako uistinu funkcionira svijet u kojem se moramo natjecati. Ponajviše, kolektivna volja da napredujemo do osamnaestog mjesta u svijetu i da smo spremni učiniti puno toga da bi taj cilj jednog dana realizirali. Ili barem do tridesetog mjesta po BDP-u ... Pa ako uistinu postoji dovoljno kolektivne motivacije, krenimo od neuljepšane slike Hrvatske kakvu objavljuje Financial Times. Početno stanje je takvo. Nema tu mjesta za naše demagoške brljotine o nekakvom "sukobu rada i kapitala", o neoliberalizmu nasuprot "prave" socijaldemokracije, o spasonosnim milijardama iz EU fondova, o spasonosnom šestomjesečnom "Blitzkriegu" nakon izbora, o hinjenom vlastitom poštenju i pravednosti, o domoljubima i (vele)izdajnicima. Naše početno stanje zahtijeva reformu svih reformi – reformu u našim glavama, ako ne i u srcima. To proizlazi iz Barberove kratke ali ubitačno točne analize stanja u Hrvatskoj. Sve tzv. strukturne reforme osuđene su na propast bez ove temeljne.

Svaka će propasti unaprijed ako se započinje u strahu od nekog besmislenog referenduma – bio to zakon o radu, famozni outsourcing, monetizacija autocesta, lokacije bolnica, termoelektrana, golf igrališta, odlagališta otpada ... Koja će to privatizacija uspjeti nakon dva desetljeća pranja mozgova i sotoniziranja svake privatizacije kao zločina i predmeta za USKOK, DORH ... Koji će to privatni poduzetnici ući u rizik ulaganja i zapošljavanja u takvom otvoreno neprijateljskom okruženju? Okruženju koje se kroz zakone mijenja svakih par mjeseci. Koji će to strani investitor doći u Hrvatsku kad čita što se sve dešava MOL-u, novim tele-operaterima, investicijskim fondovima ... Neće doći nitko! Još će nam otići oni najsposobniji i najpoduzetniji.

Predstoji nam stoga dug i trnovit put. Najprije trebamo sami sebi priznati i građanima objasniti da je Barber u pravu. Potom shvatiti da je protivljenje reformama rezultat naših prevladavajućih stavova, zabluda koje političari sasvim ispravno prepoznaju. Ako većina, primjerice, misli da je privatno poduzetništvo inferiorno i neprihvatljivo, političari, kojima je samo do broja glasova će to dominantno mišljenje artikulirati u svoje programe. Pa makar na taj način sjekli grane na kojima svi sjedimo. Stoga je reforma svih reformi ustanak protiv naših zabluda, koliko god glasova nosile.