Antiestablišment predsjednički kandidat Donald Trump (70) već je institucionaliziran. Naime, već od 9. studenoga Trump dobiva, prema praksi koja se provodi s novoizabranim američkim predsjednicima, izvješća svih tajnih službi koja se upućuju i u Bijelu kuću.
Sve dokumente namijenjene postojećem predsjedniku odmah dobiva i novoizabrani. Obama je svojedobno kazao da mu se život stubokom promijenio nakon što je izabran prije osam godina, otkad je počeo dobivati na uvid tajne dokumente.
Kakav će dojam na Trumpa ostaviti ti tajni dokumenti? To što je dan nakon izbora sa svoje web stranice izbacio prijedlog o uvođenju zabrane ulaska muslimanima u SAD već govori o nekoj promjeni.
Možda griješe razni europski populisti (Viktor Orbán, Marine Le Pen, Nigel Farage, Norbert Hofer, Matteo Salvini...) što Trumpovu slave kao svoju pobjedu. Jer, jedno je biti u oporbi, a drugo na vlasti. No, tek treba vidjeti kako će se Trump ponašati u Bijeloj kući.
Do sada su gotovo sve prognoze u vezi s njim bilo pogrešne, pa bi bilo bolje počekati njegove prve odluke prije negoli ga se sudi i osudi, što ne znači da ne treba kritizirati. Ipak, bez obzira na njegov daljnji politički hod, može se kazati da je dosadašnjim držanjem stvorio trampizam.
U Italiji se dolaskom na vlast Silvija Berlusconija govorilo o berluskonizmu, ali dva ‘izma’ nisu usporediva. Berlusconi je osnovao svoju stranku, birali su ga bogatiji, Talijanke u bundama i sl., dok je Trumpa, koji je bogataš, izabrala Amerika koja pati, koju je pregazila ekonomska kriza.
Angloamerički establišment sa svojom liberalističkom ekonomijom proizveo je i ljude u Velikoj Britaniji i SAD-u koji su glasovali za Brexit i za Trumpa. Preokrenuli su liberalističku paradigmu. Već ta činjenica kako su populistički glasovi u anglosaksonskim državama preokrenuli tijek politike dokaz je kako Brexit i trampizam nemaju ništa zajedničko s nacionalističkom politikom Marine Le Pen, koja je na čelu neofašističke stranke Nacionalne fronte (FN) osnovane 1972. i koja nikada nije uspjela doći na vlast u Francuskoj, ili onom Mattea Salvinija, čelnika Sjeverne lige koja je bila na vlasti u koaliciji s Berlusconijem.
Te su dvije već tradicionalne stranke i, osim galame, nemaju ništa zajedničko s trampizmom. Trump predstavlja ‘razljućenu generaciju’, onu koja je postala siromašna nakon ekonomske krize 2008., a Le Pen, Salvini itd., predstavljaju ksenofobične nacionaliste kojih je uvijek bilo.
Na kola pobjednika Trumpa sada se želi ukrcati i mađarski premijer Orbán nakon što je dva puta poražen (na referendumu i u parlamentu) na antieuropskoj politici smještaja migranata. Trump govori o podizanju zida prema Meksiku protiv tajne imigracije, ali taj zid već postoji tamo gdje su ga mogli sagraditi.
Sada će ga, eventualno, obojiti. Trump govori o izbacivanju 11 milijuna nelegalnih imigranata, ali bez njih, a i on se njima koristio u svome građevinskom poduzetništvu, mnogo bi toga stalo u proizvodnji. Vjerojatno će im pružiti priliku da reguliraju svoj status.
Istina, i u Europi ima osiromašenih građana, ali u SAD-u su prešli, očito, kritičnu točku. Čak 47 milijuna ili 15% stanovništva siromašno je u SAD-u. U državama Europske unije postotak siromašnih je 8%, odnosno 41 milijun (podaci Eurostata).
U Njemačkoj manje od 4 milijuna, odnosno 5% stanovništva, a u Francuskoj manje od tri milijuna, odnosno 4,5% stanovništva. Dakle, u odnosu na broj stanovnika ima puno više siromašnih u SAD-u nego u Europi.
Trump je postao nekom vrstom megafona za siromašne Amerikance, uglavnom bijelce, te da on predstavlja, kako je kazao redatelj Michael Moore, “njihov Molotovljev koktel koji treba baciti na one koji su ih doveli u takvo stanje”.
Trampizam je simbol pobjede protiv “power élite”, ali nema nikakve veze s onim što govori Orbán – da “proživljavamo dane u kojima ono što nazivamo liberalnom nedemokracijom, a u njoj smo živjeli proteklih 20 godina, završava i možemo se okrenuti stvarnoj demokraciji”.
Jer Trump neće preskakati Kongres i raspisivati referendume. On ne smatra, kao što ne smatraju ni njegovi birači, da živi u nedemokraciji. Oni, kao što su Orbán, turski premijer Erdoğan ili ruski predsjednik Putin, koji misle da je došao red na njihovu “demokraciju” u kojoj se guše slobode izražavanja, nemaju ništa zajedničko s Trumpom.
Da, “The Donald”, kako ga je nazvala supruga Ivana, ljutio se na novinare u predizbornoj kampanji, ali ih nikada neće zatvarati kao što to čine Erdoğan ili Putin. S Trumpom će, najvjerojatnije, biti više ulaganja, a manje štednje, pa ako takvu politiku preuzmu i u EU, populisti će opet pasti na grane na kojima su bili.
Trump i trampizam nekom su vrstom čudesnog svijeta, Le Fabuleux Destin d’Amélie Poulain (Čudesna sudbina Amélie Poulain).
>> Pet pitanja o ekonomiji na koja Trump mora uskoro odgovoriti
koje novinare je to dao zatvoriti putin? nešto mi je očito velikog promaklo u zadnjih 15 godina. ja sam sve do sada mislio da su amerikanci ti koji su pobili najviše novinara. nije stradao samo onaj nesretni talijan u iraku, kad ga je siroti neuki američki plaćenik sredio, jer je eto kameru uperio u njega, a on je mislio da je to oružje.. čudno kako nisu sredili mnoštvo usa novinara koji su sa američkom vojskom u hammerima vozikali po pustinji i direktno sudjelovali u akcijama. a trampizam, o čemu vi sad opet? čovjek je milijarder. to što je bankrotirao ne znači ništa. zaboravljate da je on otvorio hotel za milijardu dolara, da bi to propalo. i dalje je gradio, i povećavao imetak. on je te milijarde zaradio, ulagao, otvarao radna mjesta. on je predstavnik američkog sna. vi komentatori to ne kužite. amerika nije najveća sila zato što ima crnce i latinose, koji rade za sitniš.