Prošlo je gotovo desetljeće otkad se Zagrepčanka Petra Pajtak susrela s problemom transfuzije krvi za pse. Njezin 14-godišnji labrador Taro otrovan je u dvorištu obiteljske kuće, a veterinari su joj rekli da hitno treba transfuziju. Donora nije tada bilo jednostavno i lako pronaći, pomogla mu je Toya, njihova kujica koja je nedavno izgubila bitku za život. Upravo njih dvoje zaslužni su za to da danas postoji baza ljubimaca donora.
– Taro, nažalost, ipak nije preživio, a za Toyu smo kasnije utvrdili da je i ona bila otrovana. Ostavilo je to zdravstvene posljedice s kojima se borila cijeli život i nedavno nas je napustila. No oboje su zaslužni što je pokrenuta baza donora, a Toya je još nekoliko puta donirala krv. Postali smo tada svjesni činjenice da psima treba transfuzija i da postoji potreba za ovakvom bazom. Od prvotne tablice u koju su se ljudi sami upisivati, preko Facebook grupe došli smo i do današnje baze – priča nam P. Pajtak. Kaže, pomogla joj je organizacijski i Petra Puvača iz udruge Sedma od Devet, a za pokretanje web-stranice zaslužan je Marijan Ercegović. Sve je besplatno i dobrovoljno.
– U bazi je uvijek stotinjak upisanih donora, no ljudi još ne znaju da to postoji, a i kad otkriju, ne znaju je koristiti. Umjesto da nazovu telefon upisan u bazi, najčešće šalju nama poruke i gube vrijeme, a minute su nekad bitne – kaže Petra i dodaje da je donora uvijek premalo, posebno u situacijama kad puno pasa treba krv. No upravo baza spasila je jako puno života, potvrđuju im to i povratne informacije vlasnika koji se javljaju presretni jer su njihovi ljubimci preživjeli operacije, piroplazmoze i brojna druga oboljenja u kojima jedino krv spašava život. Neki vlasnici ne žele da njihov pas bude donor, a bili bi idealni zbog svoje veličine. Drugi pak ne mogu biti mirni pa samim time nisu dobri kandidati.
U Petrinoj obitelji još je jedan donor, no i on pomalo odlazi u “donorsku mirovinu”.
– Zolo sad ima devet i pol godina, a spasio je sigurno više od 20 pasa. U jednoj fazi dosta je često davao krv, ali sve u dogovoru s veterinarima. Pamtimo spašavanje rotvajlerice Lote na Veterinarskom fakultetu. Kad je sve prošlo, kad je prošao sav stres, onda smo se i družili, i mi vlasnici i psi – govori nam P. Pajtak.
A Petra Puvača potvrđuje kako je sve zapravo počelo slučajno, kad je Petra Pajtak k njoj došla kao udomitelj.
– Petra je došla gledati jednog mog psa nakon što su njezina otrovali. Pričale smo i shvatile da nema nikakve baze donora, banke krvi, ničega. Petra je ta koja sve drži, ja sam širila priču kroz udrugu, moja Anika je bila donor, kao i Čoksi. Baza je nastala sasvim slučajno, a pomaže da ne moraš zivkati frendove kad ti zatreba, da ti veterinar ne mora tražiti psa – govori P. Puvača. Ističe i ona da je najveći problem osvježavanje popisa jer isti psi ne mogu stalno davati krv, ne mogu kad ostare, a ako obole od piroplazmoze, onda više ne mogu biti donori. Postojala je ideja i za aplikaciju, za plakate koje bi stavili u veterinarske ambulante, no za to im nedostaju financijska sredstva, ali i donatori koji bi im pomogli u troškovima.
Ako imate psa, a zatreba mu donor krvi, najbrže ćete ga pronaći na stranici www.ljubimci-donori.com, no pomoći možete i tako da informaciju podijelite s drugim vlasnicima pasa. Jer nakon posljednjeg ažuriranja liste novi donori hitno trebaju, možda baš vi pronađete i potaknete nekog vlasnika psa da se upiše u bazu. A ona je posljednja nada za spas života, nada koja može postojati samo ako vlasnici pasa znaju da baza postoji.