Iz proračuna i Smjernica ekonomske i fiskalne politike, može se izvući nekoliko zaključaka. Prije svega, suprotno prijašnjoj praksi, ministarstvo financija pod sadašnjim ministrom donosi proračunske planove koji su zasnovani na realnim makroekonomskim projekcijama rasta BDP-a i sukladnom tome kretanja proračunskih prihoda i rashoda. Ministarstvo je prilično konzervativno u svojim procjenama te je već drugu godinu za redom slučaj da se ostvaruju rezultati bolji od planiranih.
Ova nova praksa ostavlja dojam profesionalnost i ozbiljnosti, što je izuzetno važno kada se traže investitori u 290 milijardi kuna visok javni dug. Drugo, uzme li se u obzir da je Vlada ipak udovoljila financijskim zahtjevima pojedinih interesnih skupina, projekcije su relativno dobre. Razlog tome je što Hrvatska plaćala izrazito visoke iznose kamata na javni dug, koje su u određenim trenucima iznosile gotovo 12 milijardi kuna godišnje. Svođenjem javnih financija u realne gabarite s malim deficitom ili suficitom, dolazi do značajnog pada javnog duga i troška refinanciranja javnog duga, što će i umanjiti rashode za kamate, a vjerojatno i dovesti do poboljšanja kreditnog rejtinga.
Primjerice, plan je za kamate u 2020. izdvojiti manje od 8 mlrd. kuna, za gotovo 2,7 mlrd. manje u odnosu na 2016. godinu. To na najbolji način ilustrira značenje razborite fiskalne politike. Milijarde kuna koje se oslobode na stavci rashoda za kamate iskoristit će se za financiranje drugih stavki, a da pritom nema značajnog ukupnog rasta rashoda. Za rashode koji stvarno utječu na razinu deficita, odnosno one financirane općim prihodima i primicima, planiran je rast od 1,5 milijardi kuna, a u 2019. od svega 850 milijuna kuna. Projekcije da ćemo u 2020. godini imati višak u proračunu realne su, a ne treba iznenaditi u slučaju da do prvog suficita nakon 1998. dođe i ranije, ako se zauzdaju daljnji apetiti korisnika proračuna. Treće, postavlja se i nekoliko pitanja, poglavito imajući na umu nadolazeće razdoblje viših kamatnih stopa. Prije svega, koliko je pad kamatnih rashoda mogao biti iskorišten za smanjenje deficita, a ne povećanje određenih kategorija rashoda, odnosno koliko je smanjivanje deficita moglo biti ambicioznije. No, usporedbi s prijašnjom praksom, ne može se poreći znatan pomak nabolje. Nadalje, još uvijek postoji potreba poduzimanja strukturnih reformi koje bi pomogle i u rješavanju proračunskih problema dugoročne naravi. Prvenstveno se to odnosi na zdravstvo, čiji troškovi i dalje predstavljaju značajan uteg po proračun. Problem zdravstva neće se riješiti daljnjim transferom sredstava u sustav, već njegovim racionaliziranjem i kontroliranjem troškova.
Konačno, suštinsko je pitanje kako ove pozitivne privremene trendove u javnim financijama pretvoriti u trajno stanje. U tom smislu, prvi korak može biti značajno jačanje fiskalnih pravila koja će otežati proračunski populizam nalik onome u prijašnjim godinama te spriječiti da Hrvatska ponovno dođe na rub krize javnih financija.