Nedjelja 17. siječnja
Gostovanje Zorana Milanovića u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” izazvalo je obilje reakcija. I lijevi i desni portali uglavnom se slažu u ocrnjivanju predsjednika SDP-a, među ostalim i zato što su mu bitne teme poput gospodarstva manje važne od marginalnih, među kojima se osobito ističu ustaše i partizani. Nije baš državnički optuživati političke suparnike za fašizam, ustaštvo ili nacionalizam dok si sam kriv za sve lošije gospodarstvo, sve manju zaposlenost, sve veći državni dug, sve punije pučke kuhinje i sve brojnije iseljavanje iz zemlje. Ipak, budući da kurve najviše vole upirati prstom u kurve, upitajmo se – kad toliko pojedince i stranke optužuje zbog navodnog ustaštva, bi li i sam Milanović mogao biti ustaša?
U jednom trenutku pregovora o sastavljanju nove vlasti bio je pristao na suradnju s Domoljubnom koalicijom, a kasnije će neke stranke iz te koalicije (HSP AS, HČSP...) ozloglašavati jer slave 10. travnja i jer u svojim prostorijama drže slike Ante Pavelića. Dakle, ako je potrebno da bi se održao na vlasti, on može i s proustaškim strankama i političarima, a optužuje ih kad se nađu na suprotnim stranama. Tako je bilo mnoštvo onih koji su bili i ustaše i komunisti ili uz njih pristajali ne zbog uvjerenja nego zbog vlasti – baš kao i Milanović.
Zatim, poput nacista i ustaša koji su to činili sa Židovima i Srbima, i Milanović se rasistički sprdao s Robertom Podolnjakom koji je na početku devedesetih promijenio prezime, rasistički je u Saboru napao Stiera, zatim se rasistički izrugivao “povjesničaru iz Špičkovine” koji ga je uhvatio u neznanju, rasistički je žigosao Slavonce i Dalmatince jer su lijenčine i inatljivci za razliku od radišnih međimurskih “arijevaca”, a svoje protivnike marginalizirao je ili izbacivao iz stranke baš poput Pavelića. Poput Pavelića se okruživao odanim ljudima spremnim da mu čiste cipele kako bi dobili ili zadržali pozicije i povlastice.
I dok nekome prigovara zbog 10. travnja i Pavelićeve slike, sam je mnogo puta isticao partizanstvo svojih djedova, premda su po zločinima partizani bili dostojni takmaci ustašama. Ako su mu dobri jedni, dobri su mu i drugi, samo što je slučajno potomak crvenih a ne crnih. Zakonom lex Perković nastojao je zaštititi komunističke zlikovce, kao što su ustaše štitili svoje glavešine (Luburića itd.) i kad bi napravili zločine, i protiv Hrvata, očite cijeloj NDH. Kakva je razlika između Pavelićeve zaštite svojih i Milanovićeve zaštite svojih? Nikakva! Pretpostavka da bi Milanović bio dobar ustaša proizlazi iz njegove vlastohlepne prilagodljivosti, iz despotske prirode njegove osobe karakteristične i za komunističkog i za ustaškog vođu, iz težnje za vlašću radi vlasti i iz načina na koji vlada naslijeđenog i od ustaša i od komunista. Otud i njegovo ovisništvo o tim temama, jer za njega vlast, kako se sam izrazio, i nije ništa drugo nego – ili oni ili mi. A u toj likvidatorskoj isključivosti možeš biti i “mi” i “oni”, jer likvidacija političkog protivnika kao načelo podrazumijeva i mogućnost likvidacije i tebe samoga. Ishod je uvijek, stvarno ili metaforički govoreći, smrt i ništavilo. Smrt i ništavilo kao svoje naslijeđe ostavili su nam i komunisti i ustaše.
Subota 16. siječnja
Čestita afrička sirotinja ohrabruje bijedne moćnike
Ne znam baš točno, ali čini mi se da sam to upamtio iz sjajne knjige “Smrt Zapada” Patricka Buchanana. Dakle, jednom sveučilišnom profesoru indijanskog podrijetla bila je dozlogrdila utrka u opterećivanju savjesti današnjih Amerikanaca zlima – ropstvom, rasizmom... – što su ih činili njihovii preci, pa je vrisnuo: “Prestanite već jednom!” A i podosta drugih koji su se pobunili protiv tog terora pokajništva polazili su od jednostavne istine – Amerika jest imala ropstvo, ali ona ga je i ukinula. Na sličan način, kako danas čitamo, Njemačku “oslobađa” sputanosti grijesima iz prošlosti jedna muslimanka iz Tunisa, njemačka državljanka, kći gastarbajtera, koja se osjeća Europejkom, te, zgranuta “kelnskom sramotom”, u pismu jednom listu od “svoje demokratske Njemačke” traži jasan zakon o useljavanju koji bi zaustavio opasni migracijski val te protjerivanje migrantskih kriminalaca i silovatelja. Kako su bijedne i moćna Njemačka i velika Europa kad ih treba ohrabrivati čestita afrička sirotinja!
Ponedjeljak 18. siječnja
Konzervativizam nam je prijeko potreban
Zvijer se zove “konzervativna revolucija”. Strah od nje šire ljevičari, dok umjereni tješe javnost tvrdeći da su argumenti za tu opasnost “vrlo tanki i zasad iskonstruirani”. Negativno značenje riječi “konzervativan” preneseno je iz komunizma, a “konzervativnom revolucijom” plaše isti ljudi koji gaje lijepe uspomene na anđeosku komunističku vlast i anđeoskog diktatora Tita, što znači da je povratak konzervativizma prijeko potreban. Njime se čuvaju obiteljske i druge tradicionalne vrijednosti na kojima se hrvatska nacija i održala dok je lijevo-liberalni svjetonazor razara. A genocidnost toga svjetonazora u fašistoidnom tekstu izrazio je podoficir JNA Ante Tomić napisavši kako “na svijetu uskoro neće biti više nijedne Hrvatice i nijednog Hrvata”, a “bolje nismo ni zaslužili”. No možda se raduje vremenu kad neće biti više nikoga tko bi ga zalio kantom komplimenata.
Utorak 19. siječnja
U logici rektora očito nema korektora
Govoreći u Vukovaru o ćirilici predsjednica države rekla je – nije riječ samo o zakonu nego i o osjećajima građana, potrebno je sjesti i razgovarati. Dodao bih – u taj razgovor treba uključiti i žene koje u Vukovaru sreću ljude koji su ih u ratu silovali, istražiti koliko je vukovarskih Srba osudilo pokolj, razaranja i protjerivanje, zaštitilo susjede Hrvate i pomoglo u traženju nestalih, koliko ih je suđeno za zla... Ali danas čitamo kako rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras predlaže da se u škole vrati ćirilica radi “smanjenja tenzija, posebno u Vukovaru”, što zapravo znači smanjenje odgovornosti za zločin i amnestiju. A kako bi se tenzije smanjile vidjelo se u reakcijama na dvojezične ploče u Vukovaru i u anketama u kojima je 70 do 80 posto građana protiv ćirilice. U logici rektora očito nema korektora.
Srijeda 20. siječnja
Praznili bi nam novčanik i držali nas za jaja
Mostova zastupnika u Saboru zgrozilo je što “drugorazredni činovnik jedne strane banke u udarnim terminima HRT-a dobiva priliku da se izravno miješa u našu unutrašnju politiku i monetarni sustav”. Riječ je o Eriku Nielsenu, ekonomistu banke Unicredit koji je mandataru Oreškoviću poručio da Hrvatska “mora pokazati nepokolebljivu predanost EU” te ne smije slijediti “nacionalističke i populističke politike” kakve su u Poljskoj i Mađarskoj. To jest, i dalje mora rasprodavati svoja nacionalna bogatstva grabežljivcima iz EU, ostati predana Unicreditu i drugim bankama koje visokim kamatama i na druge načine pljačkaju hrvatske građane i gospodarstvo te iznose milijarde eura profita iz Hrvatske. I nipošto ne smije biti poput Mađarske koja je, s Orbanom na čelu, obuzdala profiterstvo stranih banaka, “pomađarila” Narodnu banku, zaštitila stotine tisuća ljudi konverzijom stranih valuta u svim zajmovima u forinte, podigla svoje gospodarstvo do jednog od najuspješnijih u Europi... A nama bi Nielsen i EU i dalje istodobno praznili novčanik i držali nas za jaja.
Četvrtak 21. siječnja
Sramotno je gaziti po hrvatskim zakonima
“Telegram” piše kako je tajnik HDZ-ova Odbora za branitelje Josip Vidović na HRT-u dao “sramotnu izjavu” da je Ranko Ostojić bio napravio plan kako uhititi Gotovinu ili ga likvidirati. U “Večernjakovoj” biografiji odlazećeg ministra piše kako je na “tajnom sastanku u Vladi, na kojem je uz druge, bio i operativni šef britanske obavještajne službe MI6, Boyd, 5. veljače 2003. kao ravnatelj policije potpisao pokretanje akcije Cash (...) čija je svrha bila uhićenje generala Ante Gotovine”. Uhićenje u nekim okolnostima podrazumijeva i likvidaciju, pa Vidovićeva izjava nije ni netočna ni sramotna. Sramotno je, kriminalno i izdajnički kad Račan i Ostojić gaze po hrvatskim zakonima, Ustavu i suverenitetu sastajući se u Vladi s britanskim špijunskim zlikovcem radi uhićenja Gotovine.
Petak 22. siječnja
Zašto je kritika svetaca koljača nepoželjna
Zbog “govora mržnje” na televiziji Z1 napada se voditelja i urednika Marka Juriča. Njega i neke sudionike ovotjedne emisije Markov trg naziva se “govnima koja dižu glavu” (Jutarnji list, Igor Mirković) među ostalim i zbog “kontroverznog” navoda da je Srpska pravoslavna crkva svetim proglasila četničke koljače Milorada Vukojičića Macu i Slobodana Šiljka (koji se onda slave i u pravoslavnoj crkvi na Cvjetnom trgu u Zagrebu). O tome se naveliko pisalo i u srpskom i crnogorskom tisku (npr. “Večernje novosti” 30. kolovoza 2005., “Crnogorska pitanja” 9. studenoga 2012.), a javljale su se i još žive osobe kojima su ti “sveci” ubijali rodbinu. Dakle, ne treba li zapravo pustiti vodu da odnese Igora Mirkovića i dobro isprati školjku!?•