Ljudi gotovo ni ne primijete kada se netko svet sa zemlje preselili na nebo. Tako je pater Antun Cvek preksinoć u svoju torbu stavio kruh, po kilogram šećera i brašna, kavu, dva para kobasica i nešto slatkiša, u drugu alat, prebacio ih preko guvernala svoga bicikla i odvezao se u raj. Agencijska vijest da je prešao granicu između života i smrti stigla je ujutro, a u to se vrijeme p. Cvek već naveliko vozio nebeskim prostranstvima i susretao sa svima onima koje je posljednjih četrdesetak godina posjećivao tim istim biciklom, s tim istim torbama, a koji su otišli prije njega.
Život p. Cveka najbolji je primjer da čovjek ne bira svetost, nego svetost bira čovjeka. On je u životu odlučio biti autolimar, čak se i zaposlio u toj struci u ZET-u, ali je u jednom trenutku osjetio nešto što je bilo “jače i od Isusa”. To ga je tako snažno privuklo da je odlučio postati svećenik. Primili su ga u isusovački novicijat na dvije godine, završio je teologiju i filozofiju, kako to isusovci čine te je s 40 godina zaređen za svećenika. I već u prvi svećeničkim koracima odlučio se za “apostolat ljubavi” ili nesebičnog darivanja siromašnima i bolesnima, starima i osamljenima.
Nije morao putovati u Afriku da ih pronađe. Pronašao je ih je svega nekoliko ulica dalje od svoga samostana u Palmotićevoj. Živjeli su tik do njega, bilo u derutnim stanovima i često ispod higijenskih uvjeta ili pak u stotinjak četvornih metara stana, ali sami među tim “kvadratima” poput kakvih duhova. Većina od njih nije imala nikoga u životu osim p. Cveka. A isto tako bilo je i s njegove strane. On je iz njihovih pogleda znao da ga gleda upravo sam Krist, kojemu je odlučio predati svoj život i u njegovo ime ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Čak i više kad je to bilo potrebno.
Nije tu bilo nikakve patetike ili sladunjavosti, hinjenog dobročinstva i razvikane humanitarnosti. Upravo suprotno, u tišini i skromnosti svoga sitnoga lika, p. Cvek je svakodnevno i neumorno obilazio one kojima je njegov stisak ruke bio sve toga dana. Kad ne bi bio na biciklu, prebačene je torbice preko lijeva ramena i tipične poze da desnom rukom pridržava remen torbe preko leđa, osobito posljednjih godina već izdaleka izgledao na nekoga tko nosi veliki nevidljivi križ. Šutke, zamišljeno i predano. Bez ikakva gunđanja.
A onda mu je jednom i nadošla inspiracija pa je i napisao “Socijalni križni put”, jedinstveni takav molitvenik. No rijetki znaju da je nekome s crkvena vrha zasmetala njegova izravnost u toj knjižici, pa ju je malo ublažio da udovolji i onima gore. Bez gorčine, bez gunđanja. U apsolutnoj poniznosti, kakvu mogu živjeti samo doista sveti ljudi, koji nikome oko sebe ništa ne zamjeraju, sa svime su se pomirili i sve su prihvatili i prigrlili. Osobito one na koje smo zaboravili, a koji žive u našem susjedstvu, tik do nas. Ili su se već preselili na nebo, pa se od jučer zajedno raduju s p. Cvekom i njegovu biciklu, vadeći iz njegovih torbi golemo blago Kristove ljubavi za koju je ovaj sveti svećenik živio.
Takve bi trebalo proglasiti svetima, a ne crkvene političare i politikante. Ali našim su ljudima puna usta Stepinca, a za ovakve ne mare.