Uoči ovogodišnjega Uskrsa po julijanskom kalendaru, koji je ove nedjelje, razgovarali smo s protojerejom stavroforom Srpske pravoslavne crkve o. Predragom Azapom, vinkovačkim parohom, koji je vinkovačku parohiju doslovce podigao iz pepela, a važna je bila i njegova uloga u reintegraciji Podunavlja. „Sva imovina naše crkve bila je uništena 1991. Doslovno sam došao na dva gradska parkinga, nasuta kamenom, ali slava Bogu, sve je ponovo podignuto i novosagrađena crkva Silaska svetog Duha ponovo uljepšava baroknu jezgru grada“, prisjeća se o. Azap.
Vaš angažman bio je ključan?
Mnogo sam truda uložio u upravljanje zajednicom i stvaranje dobrih odnosa među ljudima, da bi to onda i rezultiralo i izgradnjom infrastrukture. Hrvatska je država mnogo sredstava uložila u obnovu.
Što ste najprije obnovili?
Prvo smo sagradili parohijski dom, kuću za svećenika s pripadajućim prostorijama i ured parohije. S izgradnjom crkve završili smo 2009. Prilikom posvećenja crkve nagrađen sam tada od nadležnog episkopa Lukijana najvećim odlikovanjem Srpske pravoslavne crkve, činom protojereja stavrofora, a od Vukovarsko-srijemske županije Županijskom poveljom. Moja svećenička služba u Vinkovcima je dar. Bog me pozvao i ja sam se odazvao, ali nije me zvao samo na jedan trenutak, već me odabrao za nešto veliko i značajno. Kada čovjek ima Isusa uskrsloga kao pobjednika, onda i svoj križ i teškoće nosi na drugačiji način, tj. bori se na drugačiji način, jer zna da borba nije uzaludna.
Kako su se lokalne vlasti odnosile prema pravoslavnoj zajednici?
Dok se nismo dovoljno upoznali, bilo je manjih trzavica. Pravoslavna crkva kao institucija bila je privremeno odsutna više od devet godina u ovoj sredini. No poslije smo zajednički radili na izgradnji života i suživota s onima koji žive oko nas. I taj trend je danas prisutan i vrlo korektan.
A odnos s Katoličkom crkvom i ostalim zajednicama?
Dijalog s Rimokatoličkom crkvom je intenzivan. Naše dugogodišnje, vjekovno življenje zajedno sa sestrinskom Katoličkom crkvom činjenica je koju ne može nitko poreći i nama tu nije ništa nepoznato. Mi smo najbolje odnose ostvarili s katoličkim redom palotincima, oni imaju jednu župu u Vinkovcima. Pozivamo se i odlazimo jedni drugima.
Kako danas živi vaša parohija?
Održavaju su redovno bogoslužja i crkvene slave. Mi nemamo mnogo vjernika, svi se dobro poznajemo. Živimo kao obitelj. Od jesenas u našoj crkvi traju radovi na freskoslikarstvu. Freske ili ikone su obavezni detalj u iskazivanju pobožnosti pravoslavnih vjernika. Svaka kuća ima ikonu krsne slave, a i crkve se oslikavaju ikonama svetaca. Danas u Vinkovcima imamo, zaista, jako lijepu crkvu, koja može biti na ponos i diku kako pravoslavnima, ali tako i svim stanovnicima Vinkovaca. Želimo je staviti i na turističku kartu grada jer se zaista ima što vidjeti, pogotovo sada ljepota slikarstava te svaki posjetitelj može doživjeti terapiju bojama i osjećaj opuštenosti i blagoslovljenog mira.
Za vas se može se reći da ste praktičar ekumenizma?
Mi uvijek kasnimo u shvaćanju da smo braća i sestre. Mnogo godina povijesne odvojenosti i različitih običaja nas razdvaja. Vrijeme je da zaboravimo nostalgiju te da postavimo stvari prema evanđelju i da živimo evanđelje. Tema ekumenskog približavanja katolika i pravoslavaca uvijek je aktualna. I ja je podržavam. Svaka lijepa, dobra, blaga riječ izgrađuje naše odnose, to nas oživljuje i ozdravljuje. A imamo, nažalost, iskustvo da nas svaka ružna riječ ranjava, razgrađuje, razbolijeva i rastužuje. Gospodin nam je zapovjedio da volimo i pazimo jedan drugoga, da svoje odnose izgrađujemo riječima punim ljubavi.
No prigovara vam se i da se previše “prohrvatski” orijentirani?
Čovjek se često bori protiv neistina i lažnih optužbi drugih. Ima tih situacija u životu svakog čovjeka, ima tih situacija, naravno, i u svećeničkoj službi, neki te kude, neki te hvale. Pogotovo ljudi neće podržati tvoj uspjeh, rađa se u ljudima ljubomora i sujeta, tada se provlače laži i neistine, želeći tako omalovažiti tvoj uspjeh i plodove tvoga rada.
Zapravo ste pravi Slavonac?
Rođen sam u Osijeku, volim slavonsku ravnicu, tu sam odrastao, Hrvatska je moja domovina. Tamo gdje je narod kojem služim – tu je i moj dom i moja obitelj. Vjerujem da se samo onaj koji pokaže svoj dom, svoju obitelj i sposobnost da živi s drugima, u zajednici – može i zvati rodoljubom i domoljubom. Zbog onoga što radim miran sam pred Gospodinom i znam da je to njegova volja, a to je moj pastirski rad svih ovih 15 godina u Vinkovcima, koji je plodonosan i uspješan.
VIDEO Milorad Dodik kod pape Franje:
ne moramo biti braća,samo dobri susjedi,bit će dovoljno