Biden mora graditi nove temelje i sa saveznicima

Odlazak Donalda Trumpa s vlasti neće imati posebne posljedice za Hrvatsku: SAD će ostati hrvatski strateški partner, tko god bio u Bijeloj kući. Dosadašnji je stanar nešto promijenio boje na bračkom kamenu pa izdaleka izgleda kao da obzidava crnu kuću: na primopredaji vlasti moglo bi biti više čuvara nego gardista.

Bude li se i dingač točio, kao što pišu naši mediji, i Hrvatska će biti zastupljena. Druga je stvar koliko će u novoj diplomatskoj konstelaciji Hrvatska biti važna za Ameriku. Sigurno će Joe Biden na regiju gledati iz drugog, pa i vlastita kuta, budući da je pohodio centar i rubove Balkana u vrijeme posljednjega rata, susretao glavne aktere da znade dobro iz osobnoga iskustva tko je bio tko u tome ratu. Svima su poznata njegova mišljenja; može li ispravljati posljednje „krive Drine“, napose u BiH, da učvrsti tamošnju državu i od ratnih i od mirnodopskih nepravdi, ubraja se više u domaća očekivanja.

Najprije bi za to trebao imati interesa, ne samo afiniteta; Trump nije imao ni jedno ni drugo. A ni stanje nije više što je bilo: države bivše Jugoslavije trećinom su u EU, trećinom pred njezinim vratima, a trećinom još u zarobljeništvu pokojnoga Slobodana Miloševića. Može li se Amerika uplesti ponovno da s novim ličnostima stabilizira područje na kojem glavni rivali, Rusija otvorenije a Kina mnogo diskretnije, pletu svoje mreže?

Moguće je da Trump za regiju ne bi ni znao da mu žena nije Slovenka; ostalo ga je zanimalo samo ako je mogao koristiti neku državu da s njom stavi klip u kotače Europske unije koju je prezirao a da je nije ni pokušavao razumjeti. Jedno je sigurno i s njim i bez njega: Amerika nije jača bez Europe nego s njom.

Njemu je sve bilo strano što nije bilo američko ili pod američkom – a zapravo, njegovom – dominacijom. Utoliko Trumpov odlazak može biti dobra činjenica za Europu, ne razumiju li u Bruxellesu krivo da će SAD s Bidenom postati 28. članica Unije ili da će EU s Ursulom von der Leyen postati 51. država Amerike. Može to biti i povoljna činjenica za Hrvatsku, ne računa li se pogrešno u Zagrebu da će se američka vanjska politika odsad vrtjeti oko male zemlje koja je još jednom nogom na Balkanu, iako bi s obje trebala biti u Europi. Široka je paleta pitanja na kojima će novi dirigent trebati uštimavati zapadni orkestar da opet počne funkcionirati skladno i djelovati saveznički.

S Trumpom su glavne međunarodne veze pokidane, svima na štetu; za njim, poslije svega, ne žali ni Boris Johnson, iako je Brexit uživao iskrenu Trumpovu podršku. Neće Joe Biden trošiti vrijeme samo na to da raščišćava međunarodne ruševine iza svoga prethodnika; kako bi se stigao posvetiti teškim unutrašnjim problemima podijeljene Amerike koju prima u ruke u punoj samoizolaciji od svijeta: s protivnicima je njegov prethodnik pojačao sukobe a sa saveznicima prekinuo savezništvo.

Za sve može biti dobro to što novi američki predsjednik nije tabula rasa u vanjskoj politici, da može ispravljati Trumpove pogreške a da ne stvara nove. Bivši je predsjednik dobro vidio da globalizacija pogoduje više Kini nego Americi, ali je loše procijenio da neravnotežu može otklanjati metodama trgovinskog rata; točno je procjenjivao da Rusija obnavlja vojnu moć te postaje strateški konkurentna Americi i da joj se mora suprotstaviti američkom snagom; još će trebati provjeravati hoće li gospodarske kazne natjerati Vladimira Putina da se poludiktatorski udaljava od demokratskoga svijeta.

Neće novi predsjednik krenuti u redizajn američke vanjske politike ni od Kine ni od Rusije, koliko god mu one bile pri vrhu agende; može se očekivati da neće juriti u nove sukobe, ako prije toga ne učvrsti pokidane veze s međunarodnim institucijama i zapadnim saveznicima. U igri za stolom svjetske politike, Trump nije trpio trećega. Zato je ostao sam.

Na globalnom tržištu, Amerika i Europa su konkurenti; u svjetskoj politici, one su saveznici. Dosadašnji predsjednik nije uvažavao tu logiku. Odlaskom Donalda Trumpa iz Bijele kuće mogao bi ostati zakinut dio Hrvata koji je manifestirao oduševljenje za njegovu voluntarističku politiku s kojom je sebi dopuštao sve što nije zabranjeno, pa i nešto više od toga, na račun svoga položaja. Kad se u jednoj osobi sukobe površnost i ambicioznost, svašta se može očekivati; u Napoleonovo vrijeme, on bi se proglasio carem, u Firenci bi bio princ, a nije sigurno što bi bio u zemlji svojih predaka, da se ondje zatekao u krivo vrijeme.

Surova je Schwarzeneggerova usporedba juriša na Kongres s Kristalnom noći u Austriji, čak i da u njoj nema velike (s)ličnosti. Trump je sam sebe stavio na optuženičku klupu. Kad pitanje njegove odgovornosti potežu i republikanci, onda to može značiti dvoje – ili da je njihov predsjednik stvarno otišao predaleko u poticanju desničarskog nasilja prema državi, ili da ga se hoće riješiti, da im dalje ne kvari račune.

Provede li se do kraja egzorcizam, koji bi mnogi vračevi radije proveli nad njim u nekoliko dana nego da prepuštaju sudovima da godinama traže je li američki predsjednik prekršio zakone vlastite države, onda bi konzervativna internacionala dobila u njemu žrtvu na kojoj bi se mogla dalje napajati. Sve govori o tome da je poraženi predsjednik na kraju porazio sam sebe, čak i da ga institucije ostave na miru; može li ga zbog toga kažnjavati kako se tko sjeti, čak i oni koji su ga stvarali? Točno je da društvene mreže zaslužuju bolju regulaciju da uklone govor mržnje; ali, ni u Trumpovu slučaju ne bi (samo) regulacija smjela ići nauštrb slobode nego u korist odgovornosti.

Nije Trump začet po Duhu Svetome: što bi rekao Samuel Daniel, dok je „plašljivo znanje“ razmišljalo oko njega, njegovo „smiono neznanje“ gotovo je dovršilo djelo! Ako Trump nije bio sklon dubljoj analizi, morali bi biti njegovi protivnici. Točno je da su mnogi flertovali s američkim predsjednikom, i sad i oni moraju vaditi kestenje iz vatre, da se ne opeku više.

Dok je Trump bio na vlasti, njegovi su emisari kružili Europom, jedan krak vodio je i do Hrvatske, i prozelitski uvjeravali konzervativne mase da prijeđu na njegovu populističku vjeroispovijest. Imao je i u nas odvjetnike koji su njegove moralne pozicije smatrali manje problematičnima od Bidenova zauzimanja za kontrolirani prekid trudnoće. Konzervativcima je to posvuda crvena krpa. Trump je zbog toga bio moralno prihvatljiviji! Može li strogim katolicima prihvatljiviji biti političar kojemu Vatikan ne bi nikad prihvatio vjerodajnice iz moralnih razloga?

Ovako ili onako, Trump politički nije mrtav, čak ni poslije samoubojstva koje je izveo tako da sam ne pogine. Da je – zauzet društvenim mrežama – imao vremena čitati kako je George Orwell zamišljao što znači „pametno živjeti“, razumio bi što znači „kršiti pravila, a ostati živ“! I u drugom životu imat će slovenski zet pristalica po svijetu, i u Hrvatskoj, među onima koji bi htjeli da netko i Hrvatskom upravlja na njegov način, i među onima koji brane Trumpa, braneći opravdano neke demokratske vrijednosti (koje je on ugrozio).

Amerika znade biti čudna zemlja i čudo od zemlje, nerazumljiva Europljanima; zaljubljena je u demokraciju, kako je to detektirao Alexis de Tocqueville, a u stanju je varati svoju dragu za šaku dolara. Treba li skrivati da je Trump imponirao dijelu političke populacije i u Hrvatskoj koja se nije prepoznavala u tradicionalnim strankama koje su dosad vodile zemlju.

U Francuskoj je Emmanuel Macron neutralizirao i ljevicu i desnicu, i od njihovih ostataka formirao stranku koja je i lijeva i desna, kad to treba, a nije bila ni lijeva ni desna, kad je to korisno. U SAD-u je Donald Trump isključio demokrate jer oni predstavljaju ozloglašeni establišment, a priključio republikance na svoju domoljubnu politiku, kao da Lincoln ili Roosevelt nisu bili domoljubi i kao da nisu nikad postojali.

Amerikanac je nevjerojatno spretno kamuflirao slabosti personalne vlasti, protiv kojih su se njegovi pristaše bunili i u nas i u Europi, a privlačio obećanjima o bliskosti s narodom, kojih se sam nije držao. Nije Trump vladao diktatorski, on je samo terorizirao svoje kritičare i protivnike, a suradnike mijenjao kao odijela, da bude što nedodirljiviji. Davao je sebi pravo da o svemu sudi, pa je ugrozio frazu slavnoga republikanca Abrahama Lincolna: „Možete varati sve ljude neko vrijeme ili neke ljude sve vrijeme. Ali, ne možete sve ljude varati sve vrijeme“.

Njegove su laži obilazile svijet brže od istine. Ne može se poreći da je Trump imao jak magnetizam, zasnovan više na osobnom šarmu i medijskoj vještini nego na privlačnosti njegove politike; bivša hrvatska predsjednica gledala ga je kao šiparica kroz rešetke Bijele kuće, a sadašnji predsjednik kao pravi macho tip istresao mu je više nego što bi dobre diplomatske regule mogle opravdati. Prema Trumpu su se i obični ljudi postavljali navijački: može li i u jednoj računici biti nevažno da je u porazu skupio više glasova nego republikanski predsjednici u pobjedama?

Da nije krivo baratao tim kapitalom, to bi bila njegova snaga, ako misli nastavljati s politikom; ovako će biti problem Joea Bidena da ujedini Amerikance bez Trumpa koje je dosadašnji predsjednik gurnuo jedne na druge. Amerika bi morala doći u veću krizu ako bi joj Donald Trump opet bio rješenje! Vrijedno je pohvale što on nije otvarao nove ratove; po tome je bolji od svojih prethodnika: nije trošio američko oružje, nego ga je izvozio da ga drugi troše.

U borbi za državu, Hrvatska je ovisila više o Americi nego o Europi. Takva je bila međunarodna konstelacija na kraju hladnoga rata: Europa je bila podijeljena, a Amerika kolebljiva. Nakon Zaljevskoga rata, George Bush stariji nije htio uvlačiti zemlju u još jedan rat koji bi – da su se zapadni saveznici mogli za to odlučiti – završio i prije nego što bi počeo. Rusija je s Jeljcinom bila na koljenima; Miloševiću ne bi imao tko pomoći, prekinuo bi agresiju na Hrvatsku da su doletjela samo dva američka zrakoplova, čak bez raketa.

Srbijanski vlastodržac dobro je snimio raskol u zapadnoj politici: podijeljena između Njemačke i Francuske, ona je bila pasivizirana sve dok mladi Bill Clinton nije hrabro zaključio da virus rata dolazi iz Beograda i da ga treba zaustaviti, milom ili silom. Hrvatska je u Oluji uživala barem američke simpatije, ako ne i konkretniju pomoć u pripremanju vojnoga kadra.

Dok je bila zaštitnica Jugoslavije, da država između Istoka i Zapada, s Titom ili bez njega, ne bi pala u ruke Moskvi, Amerika je znala koketirati s Hrvatskom; u fifty-fifty projekciji iz Jalte, ona je predstavljala zapadnu polovicu komunističke federacije. Možda se u Americi nisu oslanjali na Huntingtonovu teorijsku konstrukciju o „sukobu civilizacija“, još manje na hrvatsko hvalisanje o „predziđu kršćanstva“, da pri mogućem raspadu Jugoslavije (što se u Washingtonu razmatralo i dok je Jugoslaviji išlo) ne bi radije zadržali goluba u ruci nego da idu za vrapcem na grani. Kad je došlo do stani-pani situacije, Amerika je imala interes da uzme pod svoje zapadnu polovicu i  spriječi Ruse da dođu na istočnu polovicu.

Ostalo je prepuštala nemoći Europe i nasilju unutrašnjih aktera, dok joj nije prekipjelo pa je primila bika za rogove. Nema dokaza da su američke službe poticale krizu i raspad Jugoslavije, kao što su to isticali glavni gubitnici, da opravdaju svoj poraz. U vrijeme kad su progonile svoje „komuniste“, američke su vlasti i oružjem i novcem potpomagale pravog komunista Tita, da s Jugoslavijom ne padne u sovjetsku orbitu. A kad je Richard Nixon došao u posjet Titu u vrijeme hrvatskoga proljeća, u Beogradu je branio Jugoslaviju, a u Zagrebu nazdravljao Hrvatskoj, na oduševljenje hrvatskoga puka.

Njegov poklič „Živjela Hrvatska“ u to je vrijeme bila jednako snažna, ako ne i snažnija poruka od kasnije izjave Georgea Busha mlađeg na istom Markovu trgu, ali u samostalnoj Hrvatskoj – da se Hrvatska nema više čega plašiti.

NATO-ov kišobran, pod koji je Hrvatska stala i s američkim navođenjem, isključuje da se dogodi novi Vukovar. Hrvatska uživa zapadnu solidarnost, i s Trumpovim nastojanjima da oslabi taj obrambeni lanac Zapada, jer puno košta. Pokazalo se, na njegovu primjeru, da se svjetska politika ne može voditi s kalkulatorom u ruci, i da prva svjetska velesila ne može održavati svoj status tako da gleda samo prihodovnu stranu.

Američka je politika u hrvatskome pitanju igrala toplo-hladno: Bill Clinton otišao je najdalje u podršci novim državama nakon raspada jugoslavenske federacije, uključio američke lovce kad je trebalo zaustaviti Miloševića, organizirao čak dvije međunarodne konferencije, jednu da razdvoji Hrvate i Bošnjake, a drugu da završi rat svih protiv sviju; Franji Tuđmanu ukazao je čast da ga primi u zračnoj luci koja tada nije nosila njegovo ime; nije našao vremena da svrati do Pantovčaka.

Postojao je i kod drugih europskih državnika neki zazor prema hrvatskome predsjedniku, najviše zbog toga što ga se sumnjičilo da raspiruje nacionalizam ili da sudjeluje u podjeli BiH. SAD mu se osvećivao na različite načine, tako što mu je – poslije smirenoga Petera Galbraitha, koji se postavljao pokroviteljski – poslao agresivnijeg Williama Montgomeryja, koji se ponašao kao namjesnik.

Prava je osveta prema Tuđmanu bila kad su iz bolnice „Walter Reed“ pustili povjerljivu informaciju o njegovoj bolesti; takvim se indiskrecijama obično kažnjavaju diktatori ili državnici u nemilosti. Ukupno gledajući, Hrvatska se ne može žaliti da ju je američka administracija zapostavljala kad joj je to bilo važno, niti da je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na druge države iz okruženja. Za SAD je Hrvatska samo točka na globalnoj svjetskoj karti; na Balkanu je strateški američki partner, vodi li se računa o tome da je Srbija po liniji pravoslavlja naslonjena na Rusiju i po tome manje pouzdana od (katoličke) Hrvatske.

Tko pamti da je nekadašnja hrvatska država objavila rat Americi, ni da je Amerika poslije rata pokupila neke od otpadaka iz toga ratnog lonca, poput ustaškog ministra Andrije Artukovića ili četničkog vođe Momčila Đujića. U američkoj politici bilo je ambivalentnosti i u krucijalnim momentima postkomunističke tranzicije: James Baker je u Beogradu branio Jugoslaviju kad je bila na umoru, a u Zagrebu su američki nogometaši bili prvi sportski partner hrvatskoj reprezentaciji, na stadionu na kojem je prije toga počeo (navijački) hrvatsko-srpski rat.

Kad joj je to trebalo, Hrvatska je mogla računati na SAD. Morala je biti dobar učenik. Hrvatska ne bi imala po čemu pamtiti Donalda Trumpa da je nije nasukao u „Tri mora“, gdje su ideološki razlozi za povezivanje sjevera, juga i istoka Europe evidentniji od ekonomskih interesa. Trumpova gesta da u Varšavi potapša po ramenu Kolindu Grabar-Kitarović više je govorila o zadovoljstvu američkog predsjednika što je uz populističke kapitalce Orbána i Kaczińskoga ulovio u svoju mrežu i lijepu državu s Mediterana.

Hrvatskoj bi odgovarale brze prometnice koje bi iz Poljske vodile na Jadran (i obratno). Ali ne da je odvajaju od Europe na pitanjima demokracije i pravne države. Nije sporno prijateljstvo Hrvata prema Poljacima i Mađarima (i obrnuto), koje se očitovalo i kod potresa u Pokuplju, sa svim odstupanjima sadašnjih vlada u Varšavi i Budimpešti od europskih pravnih standarda. To što su iz Bruxellesa zaplovili naknadno Trumpovim morima može se najprije tumačiti brigom Unije da ne ostavi slobodan teren Americi, dok je bila u eri antieuropskoga zanosa.

Ne može se znati što bi Trump učinio za Hrvatsku da ga u Zagrebu nije predstavljao Robert Kohorst, nekarijerni diplomat koji se, vidljivo, zauzimao da ne bude prolaznik koji će sve što je učinio ponijeti sa sobom. Ako SAD ukine vize Hrvatima i ako dvije države ukinu dvostruko oporezivanje, okrunjen će biti i jedan diplomatski mandat, posvećen pitanjima običnoga čovjeka, ne samo države.

Kako ju je branio, za nj bi se moglo reći da je Kohorst volio Hrvatsku. Trumpov je problem bio u tome što je očekivao da drugi vole njega; zato nije mogao prihvatiti da ga većina Amerikanaca nije poljubila na biralištu, da je u stanju duboke uvrijeđenosti bio kadar naputiti svoje pristaše da zauzmu Capitol. To je bio kraj njegove politike, što god dalje bilo.

Problemi i s Donaldom Trumpom počinju od njegova karaktera, kojim ni on nije mogao upravljati kad bi mu netko stao na žulj. Jedan od najpismenijih Hrvata (po majci i ocu), Ivo Andrić, dao je opis ličnosti u koje bi se mogao svrstati dosadašnji američki predsjednik; „Opasni mogu biti ljudi – pisao je hrvatski, srpski i bosanski nobelovac – koji zbog svoje ograničenosti neograničeno vjeruju u svoju pamet i pronicljivost i u točnost svakog svoga suda i zaključka“.

Uklapa li se Trump i u tipologiju američkog nobelovca Saula Bellowa o „pokvarenosti sa samopoštovanjem“ i „dvoličnosti s čašću“? Realna politička ličnost približava se na odlasku književnim likovima koji nisu postojali.