BiH je postala Clausewitzev poligon: ratuje se 'drugim sredstvima'

Rat nije ništa drugo nego nastavak politike drugim sredstvima, napisao je Carl von Clausewitz, njemački zapovjednik i čuveni vojni teoretičar u prvoj polovici 19. stoljeća.

Poučen iskustvom izgradnje postkonfliktnog društva u Bosni i Hercegovini, kanadski pravnik i stipendist projekta Budućnost diplomacije na uglednom američkom sveučilištu Harvard zaključuje da u društvima poput bosanskohercegovačkog “politika vrlo često predstavlja nastavak rata drugim sredstvima”.

”Krizno upravljanje” u BiH

U upravo objavljenoj knjizi “Diplomatic Counterinsurgency” Phillippe Leroux-Martin, nekadašnji član tima pravnih savjetnika u Uredu visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu, daje insajderski uvid u političku krizu koja je potresla BiH krajem 2007., kada je OHR dopustio sebi da ostane poražen u konfrontaciji s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, “divljim grizlijem koji je pušten s uzice u političkoj areni”, kako ga na jednom mjestu u knjizi opisuje Leroux-Martin. Bio je to poraz od kojeg se, smatra autor knjige, Ured visokog predstavnika i međunarodna zajednica koju OHR predstavlja u BiH nikad nisu oporavili. Na ovom primjeru Phillippe Leroux-Martin izvodi teoriju o “protupobunjeničkoj diplomaciji”, kako bismo slobodno mogli prevesti termin koji je završio i u naslovu knjige.

Pobuna i mjere protiv pobune (engl: insurgency & counterinsurgency) nisu isključivo vojni koncepti, smatra autor knjige. Vodstvo Republike Srpske pravnim, administrativnim i političkim oružjem borilo se protiv krhkih državnih struktura u BiH i takva nenasilna “pobuna” zahtijeva “protupobunjeničku diplomaciju”. Lord Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, vidi ovu knjigu kao “najkorisniji i najoriginalniji doprinos jednom od najprečih vanjskopolitičkih pitanja današnjice: kako međunarodna zajednica može biti mudrija i uspješnija u sprečavanju rata i stvaranju mira nakon sukoba”. Michael Haltzel, bivši savjetnik američkog potpredsjednika Joea Bidena, za ovu knjigu kaže da predstavlja “sjajnu analizu kako je krizno upravljanje u BiH iskočilo iz tračnica”.

BiH ni danas nema jednu jedinu policiju

Phillippe Leroux-Martin radio je kao glavni pravni savjetnik u Komisiji za restrukturiranje policije BiH. Proces reforme policije pokrenut je 2004. pod Ashdownom kao visokim predstavnikom, a prijedlog stvaranja jedinstvene policije u BiH blokirali su bosanski Srbi bojkotom i ostavkama u središnjim institucijama. BiH ni danas nema jednu jedinu policiju, iako to sada, nakon bruxelleskog sporazuma Dačić-Thaçi iz travnja 2013., ima čak i Kosovo. Kad je za visokog predstavnika u BiH došao slovački diplomat Miroslav Lajčak, 2007. je dao svojim pravnim savjetnicima zadatak da napišu amandmane koji će ojačati centralne institucije tako što će spriječiti mogućnost blokiranja odluka jednostavnim nepojavljivanjem na sjednicama. Phillippe Leroux-Martin u svojoj knjizi citira jedan razgovor iz “sigurne sobe” OHR-a u Sarajevu iz ljeta 2007. godine. Razgovor se vodi između neimenovanih sugovornika.

“ – Dakle, ti predlažeš da kažemo Dodiku sljedeće: ili ćete pristati na reformu policije ili ćemo vam otežati život nametanjem mjera temeljem Daytonskog sporazuma?

– Upravo tako.

– A što ćemo učiniti ako Srbi odluče bojkotirati središnje institucije?

Uslijedila je dugotrajna tišina.”

Lajčak i njegovi pravnici u BiH dirnuli su u osinjak

Ustavno ustrojstvo BiH prepuno je mehanizama koji osiguravaju to da nijedan konstitutivni narod ne može nametnuti svoju volju drugima. Jednostavnim ostankom kod kuće politički predstavnici nekog naroda mogu zaustaviti rad izvršnih ili zakonodavnih središnjih institucija BiH. Pisanje amandmana povjereno je pravnom odjelu u kojem je radio Leroux-Martin. Amandmani su napisani, Lajčak ih je potpisao 19. listopada 2007. i u obliku zakona nametnuo Vijeću ministara i predsjedništvu Parlamenta, no odmah je stigla optužba iz Banje Luke. Dodik je Lajčakov potez proglasio protuustavnim i suprotnim Daytonskom sporazumu koji OHR mora štititi. Ubrzo se uključio i premijer Srbije Vojislav Koštunica potpaljujući vatru tezom da je Lajčakov “protusrpski” prijedlog povezan s tadašnjim prijedlogom međunarodne zajednice o nezavisnosti Kosova. Zapadne vlade, koje stoje iza OHR-a, nisu imale interes otvarati drugu političku frontu u BiH u trenucima dok završavaju proces kosovske nezavisnosti. Sve to učinilo je i međunarodnu zajednicu nervoznom. Lajčak i njegovi pravnici u BiH dirnuli su u osinjak. Iz taktičkih pregovora koji su uslijedili Lajčak i OHR izaći će poraženi. Nikad do tada visoki predstavnik u BiH nije promijenio sadržaj svoje odluke nakon njezina usvajanja, a sada je sve vodilo k tome da to učiniti pod pritiskom jedne strane, bosanskih Srba.

“Promjene na koje je Dodik pokušao prisiliti Lajčaka činile su se mnogim promatračima kao brzo rješenje za mali problem. No, takvo shvaćanje bilo je pogrešno. Dodik je zapravo napadao jedan od stupova na kojima počiva sustav međunarodnog nadzora u BiH”, zaključuje se u knjizi.

"Bio sam zaprepašten tim bizarnim incidentom"

No, OHR više nije igrao napad, već obranu i Lajčak je, unatoč naputku svojem pravnom timu da ne mijenjaju ništa od sadržaja amandmana, popustio i promijenio amandmane. Jedan od slikovitih trenutaka u knjizi je detalj s pregovora između OHR-ovih i Dodikovih pravnih stručnjaka. Mile Dimčić, profesor na pravnom fakultetu u Banjoj Luci, pozvao je Leroux-Martina na stranu da mu pokaže nešto vrlo važno. Kad je Kanađanin shvatio da mu ovaj pokazuje primjerak Islamske deklaracije, koju je Alija Izetbegović napisao 1970., bio je zaprepašten. U pravno-tehničkim pregovorima o tome kako BiH pretvoriti u učinkovitiju državu Dimčić mu je pokušao sve interpretirati kroz tezu da Muslimani pokušavaju stvoriti od Bosnu fundamentalističku islamsku državu u Europi. “Bilo je to kao da mi Dimčić pokazuje knjigu iz 1970. u kojoj se neki bosanski političar referira na ‘Kapital’ Karla Marxa kako bi mi dokazao da postoji tajni plan pretvaranja Bosne u staljinističku državu”, piše Leroux-Martin. “Bio sam zaprepašten tim bizarnim incidentom.”

Dodik je postupke OHR-a tumačio kao dio šireg plana da se pomogne Bošnjacima u uspostavi središnje države na štetu Srba i Hrvata koji žive u BiH. Phillippe Leroux-Martin u knjizi tvrdi da je strategija bila usredotočena na jačanje državnih institucija BiH, ali da nikad nije postojala ideja da se u kontekstu toga ukine Republika Srpska. “Nikad u svome radu u OHR-u nisam sreo nijednog međunarodnog dužnosnika koji bi uopće i razmišljao o toj ideji”, kaže Leroux-Martin.

Prema Hrvatima drugačije

Hrvatskim čitateljima (iako knjiga nije prevedena na hrvatski) može također biti zanimljivo usporediti reakciju OHR-a prema hercegovačkim Hrvatima 2001. i prema bosanskim Srbima 2007. godine. Visoki predstavnik Wolfgang Petritch posmjenjivao je u ožujku 2001. predsjednika HDZ-a BiH Antu Jelavića i još nekoliko dužnosnika. Petritch je dobio jasnu potporu međunarodne zajednice koja je osudila “pokušaj stvaranja paralelnih struktura koje su protuzakonite i protivne Daytonu”, a i tada novi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivica Račan distancirali su se od bosanskih Hrvata. U travnju 2001. OHR je udario na financijsku jezgru otpora Hrvata u BiH: na Hercegovačku banku.

“Nacionalističku nenasilnu pobunu bosanskohercegovačkih Hrvata 2001. potaknuo je pojačani pritisak međunarodne zajednice. Suočena s protumjerama, razina otpora političkih predstavnika bh. Hrvata je nestala. Pobuna bosanskih Srba išla je drukčijim putem. Prvotno protivljenje Daytonu pretvorilo se u djelomično prihvaćanje tog mirovnog sporazuma, što se kasnije, do 2007., ponovno pretvorilo u intenzivan otpor međunarodnim pokušajima jačanja zajedničkih bh. institucija”, smatra Leroux-Martin. Kapacitet međunarodne zajednice da upravlja intenzivnim oblicima nenasilnog otpora 2007. nije više bio snažan kao 2001. godine. Razni mediji i analitičke institucije na zapadu uspoređivali su ovlasti visokog predstavnika u BiH s ovlastima guvernera u britanskoj koloniji Indiji.

Koncept “protupobunjeničke diplomacije”

Knjiga predlaže da buduću mirovne operacije u svijetu uzmu u obzir koncept “protupobunjeničke diplomacije”, da bolje shvate da sukob nakon završetka rata ne prestaje nego se samo prilagođava novim okolnostima. Ali knjiga također priznaje jednu veliku istinu: kompleksnim mirovnim operacijama suđeno je da s vremenom propadnu. Uvijek dođe trenutak kad razina potpore koju uživaju međunarodni predstavnici padne ispod razine otpora. Kad se to dogodi, mirovna operacija ulazi u “zonu ranjivosti”. Ulazak u takvu zonu može ostati potpuno nezamijećen, ne moraju ga nužno uočiti ni stručnjaci koji rade na terenu ili njihovi protivnici, ali nakon što mirovna operacija uđe u zonu ranjivosti, bilo koji događaj može pokrenuti lavinu. U pokrenutoj lavini moć mirovne operacije i njezinih dužnosnika može jednostavno nestati ili se pomaknuti negdje drugdje.

U slučaju BiH središte međunarodne moći i utjecaja pomaknulo se s OHR-a na EU. Knjiga otkriva i izjavu Roberta Coopera, donedavnog savjetnika visoke predstavnice EU za vanjsku politiku Catherine Ashton, koji autoru priznaje da politički lideri BiH ostavljaju dojam da im je više stalo do njihovih međusobnih svađa nego do ulaska u EU. No, autor knjige ipak daje nekoliko savjeta o tome kako bi EU trebala usmjeravati BiH. Jasno mu je da dio Bošnjaka želi iskoristiti europske integracije kako bi promovirali unitarističku politiku, a jasno mu je i da bosanski Srbi žele iskoristiti europske integracije kako bi spriječili jačanje centralne države i tako očuvali svoje nade o odcjepljenju u nekoj kasnijoj fazi.

Ništa u BiH nije samo tehničko pitanje

Bez obzira na to što EU na proces europskog približavanja BiH često gleda kao neutralan i tehnički, Bruxelles bi trebao shvatiti da ništa u BiH nije samo tehničko pitanje. Strategija EU mora se izravno pozabaviti nenasilnim sukobom koji tinja unutar BiH i priznati sama sebi da proces integracija može snažno destabilizirati Bosnu. Bruxelles bi trebao odustati od dosadašnjeg stava da ne želi utjecati na ustavni ili institucionalni model BiH te odmah na početku utvrditi uvjete pod kojima će BiH biti uopće kvalificirana za ulazak u EU. U najmanju ruku, ti uvjeti bi, prema autoru ove knjige, trebali biti ovi: (1) samo ujedinjena BiH može biti kvalificirana za ulazak u EU i (2) za pregovore s EU mora biti stvoren institucionalni sustav u kojem na državnoj razini postoji učinkovita vlada.

“EU diplomacija mora biti iskrena prema sugovornicima iz BiH i mora im naglasiti da, iako o točnim modalitetima ustavnog i institucionalnog ustrojstva BiH odlučuju sami građani BiH, ratni ciljevi kao što su uspostava unitarne države, ukidanje Republike Srpske ili odcjepljenje od BiH u izravnoj su suprotnosti s članstvom u EU”, smatra Phillippe Leroux-Martin. Trenutačni dijalog EU s političkim liderima BiH vodi se bez takvog jasnog okvira. Bruxelles šalje nejasne signale i malo ljudi u BiH razumije prirodu i uvjete integracijskog procesa, smatra autor knjige. Definiranje uvjeta unaprijed značit će da unitaristi moraju svoje težnje učiniti realnijima, a da secesionisti iz Republike Srpske moraju također odustati od svojih očekivanja. Njihovi javni pozivi na navodno buduće odcjepljenje samo daju vjerodostojnost unitarističkoj politici u Sarajevu, što je u konačnici kontraproduktivno.

Nijedna od mjera neće omogućiti međunarodnoj zajednici da ugasi sukob u BiH

Ali nijedna od tih mjera, koje predlaže autor knjige “Diplomatic Counterinsurgency”, neće omogućiti međunarodnoj zajednici da ugasi sukob u BiH, što priznaje i sam autor. Sukob će nastaviti postojati još dugo vremena. Teza da ne treba kao cilj zadati okončavanje sukoba, već usmjeravanje sukoba, još je jedna od teza ove knjige koja će, s obzirom na to da je izdana na Harvardu, zasigurno imati utjecaja na visoki i srednji sloj upravitelja mirovnih operacija diljem svijeta. BiH predstavlja “bolnu lekciju o tome da međunarodna moć ima svoja ograničenja”. Dva desetljeća nakon što su snage koje su željele odcjepljenje nasilno izazivale i rušile vlast u Sarajevu, središnja vlast u BiH još uvijek nije sposobna bez svakodnevne potpore EU i SAD-a obraniti samu sebe od istih takvih, samo nenasilnih prijetnji. A nenasilan otpor se, prema studiji 323 sukoba koji su se događali u svijetu od 1900. do 2006., u stvarnosti pokazao učinkovitiji nego nasilan otpor.

>>Osim policije, svi znaju tko je Hrvatima u BiH ubio generala i ministra

>>'Srbija želi raspad BiH, neće prestati progranjati njezine građane'