Bio je besramni varalica s hordom neprijatelja, no Zagrepčanin je napisao prvu enciklopediju na svijetu

Jedan od najvećih znanstvenika, ali i jedan od najbesramnijih varalica svog vremena, Zagrepčanin Pavao Skalić bio je katolik, pa protestant, pa opet katolik, a i u jednom i u drugom slučaju bio je heretik. Njegov nevjerojatan život odveo ga je na dvorove europskih vladara, a on sam tvrdio je da potječe od rimskih careva.

Rođen je u hrvatskoj metropoli 1534. godine, a preko zagrebačkog Kaptola, koji je u mladiću prepoznao bistar um, predstavljen je ljubljanskom biskupu Urbanu Tkalcu koji mu je osigurao carsku stipendiju u Beču. Ondje je 1551., u dobi od 17 godina, stekao magisterij slobodnih umjetnosti. Bio je hvaljen zbog svoje oštroumnosti i dobrog razumijevanja gradiva. Zahvaljujući Tkalčevoj podršci studij je nastavio na Teološkom fakultetu u Bologni na kojem je obranio maestralnu doktorsku disertaciju – u čast 1553. godine od Kristova rođenja sastavio je 1553 znanstvene teze.

Nakon toga nakratko se vratio u Beč, u kojem je imenovan dvorskim kapelanom cara Ferdinanda I. jer se u međuvremenu zaredio za katoličkog svećenika. Od tamo ga je njegov zaštitnik biskup Tkalec poslao u Rim, povjerivši mu zadaću da bude tutor njegovim nećacima, a ondje je upoznao osnivača isusovačkog reda Ignacija Loyolu. Budući da su isusovci bili poznati kao majstori diskutiranja, Skalić se želio okušati s njima u debatiranju predloživši da će braniti čak 12.000 teza. Međutim, oni na takvu ekstravaganciju nisu pristali. Nakon povratka u Beč 1554. godine Skalić je imenovan koadjutorom ljubljanskog biskupa što mu je omogućilo sigurne prihode. Počeo je predavati na bečkom Teološkom fakultetu, ali je uskoro upao u svađu s ostalim nastavnicima. Bio je optužen za širenje protestantskih ideja jer je optuživao papu za gramzivost i gomilanje svjetskog bogatstva i moći. Također je počeo krivotvoriti isprave o svom podrijetlu te je caru predočio tobožnju srednjovjekovnu ispravu koja dokazuje plemstvo obitelji Skalić. S vremenom si je dodavao sve bombastičnije titule nazivajući se grofom i barunom.

POVEZANI ČLANCI:

Kako su se optužbe za krivovjerje s vremenom nagomilale, Skalić je naslutio da mu prijeti lomača te je otišao u protestantski Württemberg. Ondje se predstavljao kao nasljednik stare obitelji Della Scala, srednjovjekovnih gospodara Verone.

Ušao je u krug protestantskih intelektualaca, a nastavio je održavati i vezu s carskim dvorom. Uz to je putovao Njemačkom, a s vremenom ga je put nanio u Basel, u kojem je tiskao svoje djelo “Encyclopaediae seu Orbis disciplinarum, tom sacrarum quam prophanarum, Epistemon” – raspravu o raznim temama. Skalić je tu prvi upotrijebio riječ enciklopedija u današnjem smislu riječi. U njoj je namjeravao ukratko opisati cijelo ljudsko znanje te je uglavnom navodio mišljenja antičkih, ali i novijih autora. Njegova enciklopedija bila je sumnjiva i katolicima i protestantima, ali Skalić se ionako nigdje nije dulje zadržavao i odbijao je sve optužbe.

Na poziv slovenskog reformatora Primoža Trubara kojemu se svidio jer je dobro govorio kajkavski i poznavao glagoljsko pismo 1561. se pridružio krugu slovenskih i hrvatskih protestantskih pisaca okupljenih u Urachu. Ondje je sudjelovao u izradi protestantskog glagoljičkog katekizma, ali se posvadio s ostalim autorima jer je njegov predgovor bio izrazito napuhan i pun samohvale te nikada nije tiskan. U međuvremenu je Skalić doista pretjerao u kićenju svog podrijetla, pa je dao tiskati novo rodoslovlje u kojem je tvrdio da potječe ni više ni manje nego od Cezara, a tvrdio je i da mu po pravu pripadaju imanja u Italiji, Mađarskoj, Austriji i drugdje.

POVEZANI ČLANCI:

Nakon toga su ga s raznih strana počeli optuživati za krivotvorenje, a i car ga je, iako ga po svemu sudeći nije ozbiljno shvaćao, opomenuo da se okani takvog posla. Međutim, uvijek ima ljudi koji su voljni u bilo što povjerovati, pa je pruski vojvoda Albert I. osobno pozvao Skalića na svoj dvor i imenovao ga svojim prvim ministrom. U pruskoj prijestolnici Konigsbergu vodio je rasprave o teologiji i predavao na tamošnjem sveučilištu, ali je nastavio inzistirati na svojem grofovskom podrijetlu, a čak je uspio nagovoriti vojvodu da zatraži od cara da mu vrati njegova tobožnja obiteljska imanja. Ponovno si je uspio steći hordu neprijatelja jer je svojim kabalističkim uvjerenjima na sebe navukao optužbe za herezu. Također, objavio si je još blistavije rodoslovlje, nakon čega je prusko plemstvo napokon shvatilo da ima posla s varalicom. Iako mu je vojvoda i dalje vjerovao, ipak je morao pobjeći. U odsutnosti ga je vrhovni gospodar Pruske, poljski kralj, osudio na izgnanstvo zbog niza financijskih malverzacija i krivotvorenja.

Pročulo se i da Skalićevi preci nisu nikakvi cezari i grofovi, nego da je riječ o siromašnom Zagrepčaninu čija je majka obična švelja. Skalić nije odustajao od izmišljotina, ali je ponovno presvukao dres. Otišao je u Munster i ondje prihvatio katoličku vjeru stavivši se pod zaštitu tamošnjeg biskupa. Od tada je pisao vatrena djela protiv protestantizma, a ondje se i oženio. U međuvremenu je umro poljski kralj koji ga je bio osudio na izgnanstvo, nakon čega je njegov nasljednih pozvao Skalića da se pred njim obrani od optužbi i ponudio mu povrat imanja koja je stekao dok je bio prvi pruski ministar. Na putu prema poljskom dvoru 1575. godine Skalić je umro ostavivši za sobom udovicu i maloljetnog sina.

>> VIDEO Ovo se ne viđa svaki dan: Stotine balona na vrući zrak ispunile nebo iznad Bristola