S odmakom od tri desetljeća nameće se pitanje da li je razlog za irački napad doista bio samo bijes Saddama Huseina, koji je optužio Kuvajt za krađu nafte sa zajedničkih polja, ili je, u pozadini te priče, ipak bilo još nešto? Da li je spektakularni prijenos rata 'uživo' bio u službi što uvjerljivije demonstracije vojne nadmoći SAD-a? Zašto se pojam "kolateralna šteta", koji prikriva civilne žrtve i razaranja, u vrijeme Zaljevskog rata tako često čuo te kako Bliski istok, koji se prije 33 godine oglušio na Saddamov poziv na džihad, diše danas? Odgovore na ta pitanja dao nam je ugledni vojni analitičar, Robert Barić, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.
U jutarnjim satima, 2. kolovoza 1990., prve iračke postrojbe prešle su iračko-kuvajtsku granicu, sve je pomno pratio Večernji list, a tekstove o tome možete naći na našoj Arhivi. U samo dva sata okupiran je glavni i najveći grad te zaljevske države, Al-Kuwait, a u naredna dva dana, 88 000 iračkih vojnika, 'pregazilo' je malobrojnu, kuvajtsku vojsku, koja je brojila oko 20 000 vojnika. Vladar Kuvajta, šeik Jaber al-Ahmed al-Sabah, s obitelji i bliskom suradnicima, sklonio se tada u Saudijsku Arabiju, a irački predsjednik, Saddam Husein, odmah je Kuvajt proglasio 19. iračkom provincijom. Time je Irak, koji je tada bio usred ekonomske krize izazvane ratom s Iranom, zagospodario s čak 20 posto svjetskih rezervi nafte. Upravo je pronalazak nafte, od male i siromašne sredine, u kojoj se stanovništvo bavilo uzgojem školjki bisernica, Kuvajt pretvorio u jednu od najbogatijih zemalja svijeta. Na ruku Kuvajtu išao je i rat između Iraka i Irana, što je maloj, ali već bogatoj arapskoj zemlji, stvorilo nova tržišta za naftu. No, plasiranje dodatnih barela nafte, od strane tog emirata, mnoge zemlje Bliskog istoka nisu odobravale, a to je najviše zasmetalo tadašnjem predsjedniku Iraka, Saddamu Huseinu, koji je okrivio Kuvajt da, iz zajedničkog naftnog polja, crpi više od dozvoljenih količina nafte te da time umjetno održava njenu nisku cijenu. No, u igri je tada bilo još nešto. Naime, u vrijeme iračko-iranskog rata, Kuvajt je Iraku odobrio zajmove od gotovo 65 milijardi dolara. Po završetku rata, pregovori o vraćanju tih zajmova su propali, a neopraštanje duga bilo je Saddamu Huseinu dodatno 'ulje na vatru'. Nakon optužbi da Kuvajt krade naftu sa zajedničkih polja, zapovjedio je napad na Kuvajt, koji je počeo 2. kolovoza, 1990.
VEZANI ČLANCI
Još je nešto bilo u pozadini iračkog napada
Najčešće objašnjenje iračke odluke o invaziji Kuvajta je, kaže nam vojni analitičar Robert Barić, namjera Saddama Husseina da poništi veliki dug Iraka prema Kuvajtu, te da, kroz iskorištavanje kuvajtskih, naftnih polja, osigura novi izvor za financijski oporavak Iraka, koji je tada bio pred bankrotom, zbog troškova osmogodišnjeg rata s Iranom. No, u pozadini iračkog napada na Kuvajt, ipak je bilo i nekih drugih razloga.
''Danas se navodi još važniji razlog - promjena globalnih odnosa moći, završetkom hladnog rata i posljedice te promjene na arapski svijet te posebno Irak. Sovjetsko povlačenje s Bliskog istoka značilo je da Irak gubi zemlju koja je bila njegov glavni, strateški partner. Osim toga, prema pogledima iračkog, političkog i vojnog vrha, sovjetski odlazak označio je nestanak sile, koja je predstavljala protutežu američkom i izraelskom djelovanju na Bliskom istoku. Sada se otvarala mogućnost potpune američke hegemonije na Bliskom istoku. To je, prema mišljenju Bagdada, otvaralo mogućnost destabilizacije iračkog režima. U skladu s navedenim, kuvajtska odluka o povećanju proizvodnje nafte, u ljeto 1990., u Iraku je protumačena kao prva faza američkog plana destabilizacije Iraka i to je pokrenulo iračku odluku o invaziji Kuvajta“, pojašnjava prof. Barić.
Rat za bogati Kuvajt
Nakon iračkog osvajanja Kuvajta, Vijeće sigurnosti UN-a je, u više je navrata, zatražilo povlačenje iračke vojske iz te zemlje, što je Saddam Husein ignorirao, te je, 6. kolovoza Vijeće odobrilo američki trgovinski embargo, a tri dana kasnije, 9. kolovoza, započela je operacija 'Pustinjski štit'. Američke postrojbe krenule su prema Perzijskom zaljevu, a Saddam Hussein je mobilizirao oko 300.000 vojnika. Dana 29. studenoga, 1990., UN je odobrio upotrebu sile protiv snaga Iraka. U međunarodnu koaliciju, koju je sastavio tadašnji predsjednik SAD-a, Georg Bush (stariji), osim SAD-a i Kuvajta, ušle su i Francuska, Italija, Velika Britanija, Kanada, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Omar, Sirija, Maroko, Egipat, Pakistan i Bangladeš.
VEZANI ČLANCI
Samo nekoliko mjeseci nakon Iračkog osvajanja Kuvajta, početkom 1991., oko 700 000 vojnika savezničkih snaga, među kojima je bilo čak 540 000 Amerikanaca, krenulo je u napad na iračke snage, koje su tada brojile oko 650 000 vojnika. Rano ujutro, u četiri sata i trideset minuta, 16. siječnja 1991. godine, započela je velika američka vojna operacija - 'Pustinjska Oluja'. Američki i britanski avioni poletjeli su s nosača zrakoplova u Perzijskom zaljevu, a u noći, na 17. siječnja 1991., međunarodna koalicija izvršila je prve zračne napade na Bagdad. Nakon pet tjedana bombardiranja, 24. veljače 1991. godine, započela je velika kopnena akcija 'Pustinjska sablja', savezničke, kopnene jedinice ušle su u Irak i Kuvajt, a četiri dana kasnije Huseinova je vojska, nakon sedam mjeseci boravka u Kuvajtu, bila poražena. U povlačenju su uništili više od 700 naftnih izvora, a gašenje onih koje su zapalili trajalo je gotovo devet mjeseci.
Već 28. veljače, američki predsjednik, George Bush, proglasio je prekid vatre. Nakon nešto više od mjesec dana, 3. travnja te 1991. godine, UN je ratificirao rezoluciju 687, prema kojoj je sukob bio završen. Iako je dio sankcija Iraku tada ukinut, na snazi je i dalje ostala zabrana trgovanja naftom, a uvjet je bio da Irak uništi oružje za masovno uništenje. Rezolucija, koju je Irak prihvatio 6. travnja, ratificirana je 11. travnja. No, 'Pustinjska oluja' bila je početak kraja Saddamove vladavine, koja je okončana 2003. godine.
Novo poglavlje ratovanja, ali i izvještavanja
U vrijeme Zaljevskog rata nove su tehnologije omogućile potpuno novu dimenziju medijske pokrivenosti i ratnog izvještavanja. Po prvi put u povijesti jedan je rat uživo prenosila televizija. Od samog početka ratna su zbivanja pratile tri glavne američke mreže te novi CNN, koji je tijekom prvih dana bombardiranja bio jedina informativna mreža koja je uživo izvještavala iz apartmana, u hotelu 'Rashid'. Zahvaljujući jakoj mreži izvjestitelja, inženjera, producenata i stručnih komentatora, CNN je 24 sata izvještavao uživo, a njihov je prijenos bio prekretnica i stoga što nije bio montiran. Dopisnici CNN-a iz Bagdada, Bernard Shaw, John Holliman i Peter Arnett, sa svojim su timovima odlučili ostati i nakon što je Vlada upozorila novinare da bi, zbog bombaških napada, njihova sigurnost mogla biti ugrožena.
Mediji su za vrijeme tog rata imali i pristup vojnim inovacijama, dobivali su snimke iz kamera koje su bile instalirane na visokotehnološkom oružju, usmjerenom na iračke ciljeve. Poput bizarnog reality showa, ljudi diljem svijeta, mogli su, uživo, na malim se ekranima, gledati projektile koji pogađaju ciljeve, uživo se pratilo i polijetanje lovaca s nosača zrakoplova, spektakularan, noćni prijenos osvijetljenog neba nad Bagdadom, a na računalima su čak bili vidljivi i ciljevi, par sekundi prije no što su bili bombardirani. Sve je to medijskom izvještavanju dalo dimenziju futurističkog.
No, unatoč svim tim novim tehnologijama, koje su stvorile potencijal za prijenos uživo, TV mreže su se, uglavnom, oslanjale na informacije i slike koje im je dostavljala vojska. Politika SAD-a, u pogledu slobode medija, bila je tada restriktivnija nego u Vijetnamskom ratu. Samo odabrani novinari smjeli su, uz prethodno odobrenje vojske, posjetiti prve crte bojišnice te razgovarati s vojnicima, u nazočnosti časnika, a izvješća s terena podlijegala su naknadnoj cenzuri. Sve je to bitno ograničilo mogućnosti medija u samostalnom praćenju ratnih zbivanja. Profesor sa Sveučilišta Columbia, Douglas Kellner, tvrdio je da su mediji rat prezentirali kao uzbudljivu priču – pretvarajući ga u dramatičan, domoljubni spektakl. Kritičan je bio i Ted Koppel, novinar i voditelj emisije "Nightline" na ABC-u, izjavivši - "Nisam siguran da je u interesu javnosti gledanje nečega što se čini kao bezbolan rat, kada je možda 50.000 do 100.000 ljudi, na drugoj strani, umrlo!“
''CNN efekt“
Da li je taj spektakularan, televizijski prijenos rata, u prvom redu, bio u službi što uvjerljivije demonstracije vojne nadmoći Sjedinjenih Američkih Država, pitali smo vojnog analitičara Barića, koji smatra da se ipak radi o događaju znatno širih implikacija.
''Tada je otvoreno, ne samo novo razdoblje u praćenju sukoba, već je to označilo i velike promjene u međunarodnim odnosima. Medijsko praćenje rata započelo je još u Vijetnamu, ali tek je operacija 'Desert Storm' donijela mogućnost izravnog i stalnog praćenja toka ratnog sukoba, prvo kroz tradicionalne medije, a danas i preko interneta. To je tzv. CNN efekt, utjecaj direktnog medijskog pokrivanja sukoba na politike vlade, ali i na reakciju populacije, na nacionalnoj i globalnoj razini“, pojašnjava naš sugovornik.
VEZANI ČLANCI
Podsjeća i da se često govori kako je ovakav razvoj događaja omogućio velikim silama jačanje njihovog geopolitičkog utjecaja, kroz oblikovanje narativa o nekom sukobu. Međutim, to je, kako kaže, dvosjekli mač.
''Danas mediji, u vrlo kratkom vremenu, donose novosti o sukobu i prate ga. Time su donositelji odluka prisiljeni djelovati u situacijama koje bi često izbjegli, a zahvaljujući medijskom praćenju cijeli proces je pod uvidom javnosti. Naravno, sukobljene strane nastoje iskoristiti takvu situaciju za ostvarivanje njihovih ciljeva, što je vidljivo i u tekućem ratu u Ukrajini. Tako izravno medijsko pokrivanje sukoba može biti iskorišteno i za opravdavanje sukoba, ali i za napore za njegovim okončanjem“, naglašava vojni analitičar.
'Kolateralna šteta' – pojam koji prikriva civilne žrtve i razaranja
Iako je tada glavni, američki general, Norman Schwarzkopf, tvrdio da SAD, pomoću visoke tehnologije, na frontu provodi precizne, "kirurške zahvate", te stoga vojne operacije gotovo da i ne pogađaju civilno stanovništvo, ispostavilo se da to i nije baš tako. Nakon toga se 'aktivirao' relativno nov pojam - "kolateralna šteta".
„Pojam je prvi put objavljen 1961. godine, a Vijetnamski rat je snažno propagirao njegovo korištenje, kao eufemizma kojim se prikrivaju civilne žrtve i materijalna razaranja, kao posljedice vojnih djelovanja. Ovaj pojam je propagirao novinar Associated Pressa, Peter Arnett, u veljači 1968. godine, u opisivanju američkog bombardiranja južnovijetnamskog grada Ben Tre. Pojavom precizno vođenih projektila, vojne su organizacije sve više naglašavale da se, njihovim korištenjem, izbjegavaju kolateralne žrtve. To je bio slučaj i u ratu, 1991. godine, iako je stvarnost bila malo drugačija. Najpoznatiji slučaj kolateralne štete bilo je bombardiranje skloništa, 13. veljače, u predgrađu Bagdada, kada je poginulo 408 civila, američka je strana tvrdila da je to bila lokacija iračkog vojnog stožera“ podsjeća naš sugovornik, dodajući da je pojam 'kolateralna šteta' redovno korišten u sukobima vođenim nakon završetka hladnog rata.
VEZANI ČLANCI
Kako danas 'diše' Bliski istok
Sve do početka Zaljevskog rata, većina tamošnjeg stanovništva nije bila podložna 'vjerskim manipulacijama'. U to se uvjerio i sam Saddam Husein, koji je, borbu protiv međunarodne koalicije,tada pokušao prezentirati kao vjerski rat. "Pozivamo sve Arape, sve borce vjernike da se priključe džihadu. Pozivamo vas da napadnete snage zla, izdaje i korupcije, da napadnete njihove interese. To je vaša obveza!", poručivao je, u siječnju, 1991. godine, Saddam Husein, ali, njegov apel nije naišao na odjek. Na pitanje kako danas, 33 godine od rata, 'diše' Bliski istok, te kakav bi, hipotetički, bio odgovor na poziv na vjerski rat, vojni analitičar odgovara:
''Arapski svijet je i dalje podijeljen, ali to je sada drugačija vrsta podjele. U prošlosti, naglasak je bio na sektaškoj, vjerskoj dimenziji - Suniti protiv Šiita, Muslimani protiv Židova, Arapi protiv Perzijanaca. Arapsko proljeće je, 2011. godine, pokazalo da je sada naglasak na pitanju socijalne pravde, ekonomskog prosperiteta i građanskih sloboda. To je ono što traže arapske mase, a ne pokretanje vjerskog rata protiv Zapada“ ističe Barić, dodajući kako od 2011. godine, do danas, arapski svijet konstantno prolazi kroz drastične potrese. To su, kako kaže, geopolitičke promjene - slabljenje američkog utjecaja, rast utjecaja Kine, jačanje autoritarnih režima - nastojanje bogatih, autokratskih država Perzijskog zaljeva da svoj model upravljanja prošire na cijeli arapski svijet. Tu su, dodaje i ekonomske i socijalne posljedice pandemije virusa COVID-19, klimatske promjene, rat u Ukrajini, globalni ekonomski trendovi - zelena tranzicija i postepeno smanjivanje važnosti fosilnih goriva.
''Način na koji će arapske zemlje odgovoriti na ove izazove, ali i reakcija stanovništva na te mjere, obilježit će arapski svijet, u godinama koje dolaze“, zaključuje Barić dodajući da će naglasak biti na odnosu vladajućih režima i stanovništva, pitanju posljedica jačanja političke i ekonomske nejednakosti u arapskim društvima, a ne na pokretanju vjerskog rata protiv Zapada.
Na stranici https://arhiva.vecernji.hr/ nalazi se najveća digitalna arhiva izdanja dnevnih novina u Hrvatskoj, ali i u regiji. Pretplatite se danas i dobivate uvid u više od 60 godina hrvatske povijesti.
VIDEO Ronioci detonirali podvodnu bombu u Ukrajini
