Bitka protiv prodaje autocesta strancima nastavak je obrane 
iz Domovinskog rata

Mogu premijer Milanović, ministri Grčić, Hajdaš Dončić i drugi postići svjetske rekorde u skokovima udalj i uvis sa svojim argumentima za prodaju autocesta, ali narod uvjeriti neće. Vidi se to po izjavama građana za novine, po uličnim anketama za radio i televiziju, vidi se to po emotivnosti s kojom se daju potpisi za referendum protiv monetizacije. Još se samo nasiljem autoceste mogu dati u koncesiju. Svakakva lukavstva padala su na pamet vladinim dužnosnicima u opravdavanjima svoga nauma - te neće biti novca za mirovine, te se neće moći graditi Pelješki most, te će morati poskupjeti gorivo, te teret duga prenosimo na buduće naraštaje..., ali uzalud.

Najdalje je pak otišao premijer šokantnom tvrdnjom da, zbog dugova, “autoceste ionako nisu naše”, što bi zapravo za patriotsku svijest puka moglo značiti da ništa nije naše, ni zemlja, ni vode, ni šume, ni Hrvatska. U tome je bitna razlika između naroda i vlasti. Vlast našim nije smatrala ni banke, ni Plivu, ni Inu, ni telekomunikacije, ni druga nacionalna bogatstva koja smo rasprodali strancima.

U životu svake zajednice, i lokalne i nacionalne, putovi, ceste, autoceste temelj su opstanka. Ljudi putuju kao što krv putuje našim tijelom. Zemaljsku kuglu ništa nije tako odredilo, povezalo, učinilo jedinstvenim tijelom mnoštva prepoznatljivih ljudskih zajednica kao putovi. Isto se može reći za nacije i države. Ceste na Zemlji preslikani su putevi svemirskih tijela, pa njima i planet i ljudske zajednice na njemu, nacije i države, duguju svoj svemirski, božanski identitet. Tko prodaje svoje ceste, prodaje, dakle, svoju zemlju, svoju državu, svoj nacionalni identitet. Stoga je zapravo bitka protiv prodaje autocesta bitka za državu, obrana od agresije, svojevrsni nastavak Domovinskog rata. Kad bi Vlada uspjela u monetizaciji, Hrvati bi se pola stoljeća svojom zemljom vozili s osjećajem da se voze po stranom vlasništvu, s osjećajem da se voze okupiranim teritorijem, sa strepnjom da stranac može cijene i uvjete vožnje određivati kako hoće i da hrvatski građanin na to nema nikakva utjecaja.

Neću se ovdje baviti izračunavanjem isplativosti monetizacije ili neisplativosti njezina izostanka, jer za to nisam kompetentan. Ali imam pravo povjerovati stručnjacima koji su, za razliku od Vladinih “stručnjaka” za plašenje javnosti, izračunali da, dugoročno, zadržavanje cesta u hrvatskom vlasništvu donosi goleme novčane dobitke. “Bavit” ću se više dojmom da se uz bok onog davnog referenduma za neovisnost Hrvatske, zanosa s kojim se svekoliko pučanstvo, na ovaj ili onaj način, bilo uključilo u obranu zemlje, radosti zbog oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču i oduševljenja svjetskim rezultatima hrvatskih sportaša smješta skupljanje potpisa za referendum protiv prodaje autocesta. Često se u tekstovima znam sjetiti bolesnog, servilnog, ropskog obožavanja Europe otprije deset, petnaest godina, kad se u novinskim naslovima znalo isticati kako smo bez Europske unije nitko i ništa. Prodajom autocesta Hrvatska bi na to pristala, jer bi bez njih bila stvarno nitko i ništa.

Svi smo mi škrti, pa nam vjerojatno nije nakon vožnje Zagreb-Split lako dati oko 200 kuna cestarine, ali uvijek sam taj novac davao s osjećajem da ga dajem za svoju autocestu, za blagodat koju su mi omogućili moji, hrvatski graditelji, i moja zemlja, te da sam s tim novcem sudionik jednog nacionalnog ponosa, jedne nacionalne svetinje. Prije nešto više od godine dana, u srpnju 2013., napisao sam na ovom mjestu tekst s naslovom “Samo bezbošci mogu prodati našu svetinju, autocestu Zagreb-Split”. Tada sam podsjetio kako je 1971., u godini sazrijevanja težnje i pokreta za hrvatsku neovisnost, ta buduća cesta bila simbol buduće države, koja će u krvi biti stvorena dva desetljeća poslije. I doista samo ova bezbožna vlast s Milanovićem i Josipovićem na čelu može se odreći toga simbola i te svetinje. Na to bogohuljenje Hrvati su uzvratili masovnim davanjem potpisa za referendum.