Željka Markić reče da u broj potpisa potreban za referendum ministar Bauk uračunava i potpise onih koji ih nisu mogli dati. To jest, potpise birača u dijaspori. A da su ih mogli dati, bi li ih dali? Bi li dali potpise za referendum koji ih diskriminira, koji ih isključuje, koji im, unatoč tome što su ravnopravni državljani Hrvatske, ograničava broj zastupnika koje mogu izabrati u Hrvatski sabor? Naravno da ih ne bi dali. Tako Željka Markić radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa, i time argumentira svoje protivljenje ministru Bauku!
“Ubila” je stotine tisuća Hrvata u dijaspori i ministru Bauku prigovara što ih “oživljava”. Ali premda je takva, premda golemom broju Hrvata uskraćuje elementarnu biračku ravnopravnost i tako se svrstava u red onih kojima je zakinuti narod jednostavno i slatko kao pojesti kremšnitu, dio je Crkve i dalje podupire. Pogotovo glavni urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić. Njemu ne smeta ta amputacija dijaspore. Ne osvrće se na uvjerljivost s kojom cio niz komentatora u referendumskoj inicijativi Željke Markić vidi njezino utiranje puta za vlastitu političku karijeru.
Ne osvrće se ni na izjave respektabilnih javnih osoba koje znaju i tvrde da ona ne bi pokretala referendum da ju je HDZ, umjesto Kolinde Grabar Kitarović, podupro kao kandidatkinju za predsjednika države. Ne primjećuje kako neki političari daju za troškove skupljana potpisa za referendum novce poreznih obveznika nadajući se da će s pragom od 3 posto koji se predlaže ući u Sabor kad ne mogu drukčije. On ne vidi svu tu pomamu za moći i vlašću i u Željki Markić i u onima koji je podupiru, pomamu koja bi u Saboru i u izvršnoj vlasti stvorila kaos u kojem bi profitirale minorne osobe, a stradali demokracija i Hrvatska. Ali bez obzira na ishod spora oko broja potpisa potrebnih na referendum, bez obzira na odluku Ustavnog suda o valjanosti referendumskog pitanja, već sada se može reći – Želja Markić je doživjela teški poraz.
Gotovo svaki dan sam prolazio kraj pet, šest “prometnih” mjesta na kojima su skupljali potpisi i vidio tugu i pustoš. Nigdje reda, nigdje gužve, nigdje zagrijanosti koja prati akcije što građane sudbinski dotiču, tek kadšto netko priđe štandu i potpiše. Vrlo brzo se tajkunica Željka Markić otkrila kao ambiciozna karijeristica koja se ni po čemu bitnome ne razlikuje od stranačkih čelnika protiv kojih se urotila. Vrlo se brzo vidjelo da praktički nova temeljna pravila izbora koja se predviđaju referendumskim pitanjem, pravila koja isključuju odlučivanja svih demokratskih tijela i institucija, izražavaju megalomanske ambicija jedne nekompetentne osobe koja je svoju beznačajnost htjela nadomjestiti takoreći preuređenjem države. Prije koji mjesec s tih sam razloga Željku Markić uspoređivao s Pavelićem i Titom, koji su također svojim revolucionarnim “referendumima” polagali pravo na neupitnu vlast. Na žalost, hrvatska je povijest bila takva da su se kao spasioci mogli pojavljivati ljudi koji su postajali slavni jednim potezom, jednom obmanom, privlačnom nadom bez provjere i prividom koji zasljepljuje. Željka se Markić nije nametnula nekom vizijom gospodarskog razvoja Hrvatske, izlaska iz sve nepodnošljivije krize, nego je, i sama tajkunska elitistica, samo htjela novi mogući raspored u vladajućoj eliti, u kojoj bi sama imala važnu ulogu, prikazati kao novo moralno lice izbora i vlasti. Unatoč tome što su je bili puni mediji, što je dobila golemu potporu Crkve (istina, suzdržaniju nego za referendum o braku), što je birače “podmitila” njihovom novom ulogom u biranju zastupnika za Sabor, nije uspjela skupiti ni izdaleka onoliko potpisa koliko ih je skupljeno za referendum o ZOR-u ili o ćirilici. Ali valja joj priznati – uspjela je s političke margine ući u središte političkog interesa, što govori o tome koliko su slabašni oni koji su po poslu u tom središtu. Sretne li zemlje u kojoj jedna marginalka može zasjeniti i najjače stranke, i vlast i oporbu, i Vladu, i Sabor i Ustavni sud...!
>> 'Baukovom ministarstvu treba i po nekoliko mjeseci da utvrdi broj potpisa'
Milane, ostavi se više lupetanja. Svoje si odslužio. Amen.