Bivši američki veleposlanik pojašnjava stvarnu pozadinu Vučićevog potpisa: 'To je veliko ništa'

S udeći samo po koreografiji, izgledalo je to kao Vučićeva kapitulacija. I fotografija predsjednika Srbije kako ponizno sjedi pred raskošnim stolom predsjednika Donalda Trumpa u Ovalnom uredu Bijele kuće, poput nekog lošeg đaka pozvanog školskom pedagogu. I videoisječak na kojemu se Aleksandar Vučić ponaša kao da je tek pri potpisivanju shvatio što potpisuje dok Trump govori kako Srbija pristaje na preseljenje svog veleposlanstva u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem.

I činjenica da se predsjednik države koja se bori protiv daljnjeg međunarodnog priznanja Kosova vratio iz Washingtona s rezultatom kojim jedna moćna Država Izrael priznaje Republiku Kosovo. No, sudeći prema njegovim izjavama, Aleksandar Vučić je prošli tjedan doveo i sebe i Srbiju u poziciju koju su Srbi mogli samo sanjati.

– Triput sam prije bio u Bijeloj kući, s potpredsjednicima, ali nikad u biti Bijela kuća nije bila otvorena za Srbe. Do ovog trenutka. Bijela kuća bila je rezervirana za Albance i za sve druge koji su bili protiv Srba. Svi su imali ondje podršku osim Srba. Ovaj put uspjeli smo to promijeniti – rekao je Vučić u intervjuu za Radioteleviziju Srbije u četvrtak navečer.

Predsjednik Srbije poznat je kao kralj drame i samohvale, kojemu ništa mitomanski nije strano. Ali u ovom slučaju nešto je zaista drukčije: njegove interpretacije potvrđuju i s najviših adresa u institucijama u Washingtonu, pa je tako na službenom profilu National Security Councila na Twitteru u ponedjeljak osvanula poruka koja “aplaudira hrabrosti” predsjednika Srbije i citira notornog Aleksandra Vulina koji brani svog šefa Vučića od izrugivanja zbog one ponižavajuće fotografije sa stolcem ispred Trumpa.

Što ako Trump izgubi izbore?

– Rekao sam “ne” na najtežem mjestu na svijetu – tumači Vučić, tvrdeći da to “ne” koje je izrekao u Bijeloj kući znači da se “nikad neće dogoditi” da Srbija prizna neovisnost Kosova. I to mu prolazi, nitko ga iz Washingtona ne ispravlja, ne demantira u tako radikalnoj ocjeni da normalizacija, koju tobože vodi, nikad neće dovesti do stvarne normalizacije u punom smislu te riječi, koja uključuje međusobno priznanje Kosova i Srbije. Ako zaista prevlada Vučićeva interpretacija, ta dva rujanska dana u Bijeloj kući neće ostati zapisana kao Vučićeva kapitulacija, nego kao mjesto i vrijeme gdje se vladar Srbije, uz pomoć Trumpove administracije, naoružao argumentom koji će nastaviti koristiti u svoju korist svuda: argumentom da je rekao jedno veliko “ne” kosovskom priznanju i da će “s velikom sladostrašću”, kako kaže za RTS, to ponavljati i europskim dužnosnicima.

Kontradiktorne interpretacije prate ovaj sporazum koji to nije, sklopljen s ciljem ekonomske normalizacije koja to nije. Sporazum to nije jer nije potpisan zajednički dokument, nego dva, jedan koji je potpisao sam Vučić i drugi koji je potpisao premijer Kosova Avdullah Hoti. Više bi se moglo govoriti o pismima namjere nego o sporazumu. A ekonomska normalizacija to baš i nije jer se u nju miješaju i takve teme kao što su odnos prema terorističkoj organizaciji Hezbollah, priznanje Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela i obećanje Kosova i Srbije da će kod vlada 69 zemalja koje još kriminaliziraju homoseksualnost lobirati da se to dekriminalizira. No, kako je do svega toga došlo, što je točno potpisano i kakve će to posljedice imati? Razgovarali smo s nizom sugovornika u Europi i Americi, od kojih su se jedni otvorili pod uvjetom da ostanu neimenovani jer im dužnost ne dopušta da javno otkrivaju diplomatski osjetljive stvari na kojima rade, a drugi su govorili neanonimno jer komentiraju iz perspektive iskusnih, ali u taj posao neinvolviranih diplomata.

Jedan od potonjih, koji odmah na početku razgovora naglašava da nije upućen u službene informacije iza kulisa, nego da iznosi svoju analizu na temelju javno dostupnih podataka, umirovljeni je američki diplomat William Montgomerry.

– Moja je procjena da cijeli taj sporazum ne znači zapravo ništa – kaže bivši veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj, potom i u Srbiji.

– Radi se o jednostavnom ponavljanju obveza koje su već preuzete u dijalogu u Bruxellesu i nikad nisu implementirane. Očekujem da će tako biti i s ovim, da se implementacija neće dogoditi. Dobro, Vučić je dobio neko vrijeme za sastanak s predsjednikom SAD-a i netko to može nazvati uspjehom, ali ja ne vidim to tako – dodaje.

Po Montgomerryju, prvotno zamišljeni cilj Trumpove administracije bio je da privoli Vučića i kosovskog predsjednika Hashima Thaçija (koji je vodio pregovore s Vučićem do trenutka objave haaških tužitelja da su mu pripremili optužnicu; premda još sudski nepotvrđenu) da sklope sveobuhvatan sporazum o normalizaciji odnosa i međusobnom priznanju, koji bi uključivao zamjenu dijela teritorija. To je ona korekcija granica, po sistemu (u grubim crtama) “sjever Kosova Srbiji, Preševska dolina Kosovu”, koja je kao ideja očito bila u optjecaju u Bruxellesu i Washingtonu, Prištini i Beogradu, ali od koje se s vremenom odustalo zbog otpora na raznim stranama.

– Korist za Trumpovu administraciju od takvog ishoda bila bi u tome da bi zaista mogla reći da je riješila kosovski problem koji toliko dugo nitko nije uspio riješiti. Jer bi Srbija u tom slučaju priznala Kosovo, ne u postojećim granicama, nego malo izmijenjenim. Kad to nisu uspjeli izvesti, odlučili su svejedno organizirati taj susret u Bijeloj kući i završili su s tim ishodom s kakvim su završili – komentira Montgommery.

Drugim riječima, Trumpovi ljudi željeli su izvesti nešto povijesno, što je bilo prekontroverzno da bi prošlo, pa su izveli nešto drugo što su olako nazvali povijesnim jer im je na kraju prvog mandata takvo što očajnički potrebno. Trumpova glasnogovornica ovaj je tjedan na Fox Newsu spominjala i Trumpovu ulogu oko Kosova i Srbije, uz njegovu ulogu u normalizaciji odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao razlog zbog kojeg bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir. Amerikancima je bilo jako stalo do toga da u priču o Kosovu i Srbiji ubace i neke prioritete Trumpove politike poput poticanja Europljana da kupuju američki plin preko LNG terminala i da ne kupuju 5G tehnologiju od Kineza. No, predsjednik Srbije, na koju se te točke posebno odnose zbog bliskih odnosa s Rusijom i Kinom, već otvoreno negira da se to što je potpisao odnosi baš na ruski plin i baš na Huawei. A Trump i Grenell nisu ljudi koji će, kad vide to negiranje, reći da su se prevarili i da povijesni sporazum ipak nije tako sjajan.

I Vučić to zloupotrebljava. Njegova glasnogovornica izjavi za Jerusalem Post da Srbija neće ispuniti preuzetu obvezu preseljenja veleposlanstva u Jeruzalem ako Izrael zaista prizna Kosovo, a Vučić to ne demantira, ostavljajući dojam da je spreman kršiti ono što mu se ne sviđa u potpisanom dokumentu.

– Ako Trump izgubi izbore, onda će Vučića doista odnijeti vrag. Jer svi drugi američki predsjednici bit će jako oprezni. Ovaj nije oprezan nego gađa, pa gdje pogodi – smatra politički analitičar Žarko Puhovski.

No, zbog čega je propala ideja o međusobnom priznanju Kosova i Srbije razmjenom dijela teritorija, odnosno prekrajanjem granice? Jedan diplomatski izvor u Europi, upućen u detalje višegodišnjih pregovora Srbije i Kosova, otkriva da je hrvatski premijer u tome imao veliku ulogu.

– Njemačka je to zaustavila, ali uz veliku podršku Andreja Plenkovića koji je imao ključnu ulogu u sprečavanju ostvarenja te ideje. Mnogi u Europi misle da kancelarka Angela Merkel vidi Vučića kao ključnog igrača na prostoru bivše Jugoslavije, ali tada se vidjelo da je ključni igrač ipak Plenković, ne Vučić – kaže nam taj izvor (nepovezan s Hrvatskom), koji je želio ostati anoniman jer nije ovlašten javno iznositi detalje diplomatskih odnosa.

Jedini javno poznati detalji oko ideje razmjene teritorija isplivali su prije dvije godine. Tadašnji američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton u Ukrajini je 24. kolovoza 2018., odgovarajući na pitanje novinarke, javno priznao da su Vučić i Thaçi “potiho možda voljni” i da je “američka politika takva da, ako se dvije strane dogovore, ne isključujemo korekciju teritorija”. Dan kasnije, 25. kolovoza, Vučić i Thaçi pojavili su se na Europskom forumu u austrijskom Alpbachu, gdje su prvi put javno rekli da su otvoreni za korekcije granica. Bio je s njima i Johannes Hahn, tadašnji europski povjerenik zadužen za pregovore o proširenju, koji je s visokom predstavnicom Federicom Mogherini bio zagrijan za tu ideju. Tri dana kasnije, 28. kolovoza, Merkel prima Plenkovića u Berlinu i na konferenciji za novinare oboje se izjašnjavaju protiv ideje mijenjanja granica.

Merkel potvrđuje da je o tome telefonski razgovarala i s Trumpom, i jasno govori o bojazni da bi promjene granice na jednome mjestu mogle inspirirati neželjene posljedice na drugome mjestu na Balkanu. Plenković javno dodaje da je “cijelo nasljeđe bivše Jugoslavije temeljeno na mišljenjima Badinterove komisije da su granice bivših republika, a na primjeru Kosova kasnije možemo vidjeti i granice pokrajina, te koje treba poštivati”.

– Stoga je Hrvatska izrazito oprezna i nije prva u redu koja bi zagovarala promjenu granica, osobito vodeći računa da bi se to moglo odraziti i na neke druge situacije na jugoistoku Europe – rekao je tada Plenković u Berlinu.

To je bilo javno, a u pozadini je Plenković vodio puno takvih razgovora s tom argumentacijom. Kancelarku Merkel nije trebalo uvjeravati jer je bila uvjerena u štetnost razmjene teritorija oko Kosova, ali Plenković je, primjerice, pomogao uvjeriti francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Rekao mu je, kako neslužbeno doznajemo, da je svjestan da mnogi danas imaju poriv doći do nekih brzih, jednostavnih rješenja koje bi kratkoročno mogli predstaviti kao svoj uspjeh, ali da je takav poriv površan i da može biti vrlo štetan za stabilnost jugoistoka Europe ako se dopusti da prevlada na ovom pitanju. Ljudi koji se upleću u pitanje Kosova i Srbije s takvim porivom jednostavno uopće ne razumiju ili se ne sjećaju što se dogodilo, objašnjavao je Plenković u neformalnim razgovorima u EU, koji su nam preneseni po sjećanju jednog od sudionika u diplomatskom bilježenju tih razgovora.

Instant-rješenje

Otpor prema ideji razmjene teritorija dolazio je i s Kosova, gdje se Thaçi više trudio uvjeriti svoju javnost u tu ideju tvrdnjom da ideju snažno podupiru Amerikanci, nego što su Amerikanci toliko snažno to podupirali. Otpor toj ideji, i pritisak na Vučića, dolazio je i iz Srpske pravoslavne crkve. Otpor je dolazio i iz američkih i europskih think-tank instituta. Tako da je sve palo u vodu. Thaçi je ispao iz igre, Amerikanci ga izbjegavaju u širokom luku, u Prištini je pala vlada premijera Albina Kurtija pri čemu su se EU i SAD našli na različitim stranama, i na kraju se u Washingtonu i Bruxellesu pojavio Hoti kao novi premijer Kosova, politički ne baš snažan.

Jedno brzo, jednostavno, instant-rješenje je izbjegnuto jer se ideja korekcije granica nije ostvarila. Ali i dogovor iz Bijele kuće je jedan rezultat takvog poriva za instant-rješenjem, poriva da se nešto na brzinu smisli, kopira, ubaci i dogovori, samo da bi se moglo upakirati u sjajan omot s vrpcom i proglasiti Trumpovim uspjehom. Ipak, nije sve izgubljeno, i bruxelleski dijalog o normalizaciji odnosa Prištine i Beograda nastavlja se i pokušava dobiti novi zamah oslanjanjem na činjenicu da je nešto dogovoreno i u Bijeloj kući, premda se stavka o priznavanju Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela kosi sa zajedničkim stavom Unije o tome da, sukladno UN-ovoj rezoluciji 478 iz 1980., ne treba biti veleposlanstava u Jeruzalemu do konačnog mirovnog sporazuma Izraela i Palestine.

Ipak, pitanje je dokle sada bruxelleski dijalog može doći. Krajnji cilj tog dijaloga je pravno obvezujući sporazum o normalizaciji odnosa. Hoti u četvrtak u Bruxellesu ponavlja stav Kosova da je međusobno priznanje jedini put i da će neke važne stvari koje su dosad dogovorene, ponajprije formiranje zajednice srpskih općina, biti implementirane tek nakon postizanja tog finalnog dogovora i priznanja. A Vučić nakon Washingtona hoda uokolo naoružan tvrdnjom da je i na “najtežem mjestu” rekao “ne” priznanju Kosova, pa će sada lako to ponavljati svuda i stalno. Kao i u mnogim drugim stvarima, zapravo je ostalo otvoreno pitanje je li Trump i u ovom konkretnom slučaju Srbije i Kosova bio “dealmaker” – ili “dealbreaker”. Je li postao dio rješenja ili dio problema?