Bliži sam stavu Hrvata, spor sa Slovenijom bolje je rješavati bilateralno

Bivši austrijski potkancelar, ministar znanosti i obrazovanja, dogradonačelnik Beča i čelnik Narodne stranke ÖVP te bivši posebni koordinator Pakta o stabilnosti Europske unije za jugoistočnu Europu i aktualni predstojnik austrijskog Instituta za Podunavlje i srednju Europu dr. Erhard Busek (76), koji je i danas na čelu brojnih inicijativa koje se bave jugoistočnom Europom i EU u ekskluzivnom razgovoru za Večernji list govori o trenutačnoj političkoj situaciji i problemima na europskom jugoistoku, ulozi Hrvatske u regiji i EU, hrvatskim problemima sa susjedima, budućnosti EU i austrijskim parlamentarnim izborima. Njegovo bogato iskustvo poznavanja (ne)prilika i ključnih ljudi u regiji često koristi, ne samo službenom Beču nego i Bruxellesu.

Dr. Busek, uvijek ste bili među ključnim ljudima međunarodne zajednice koji su stalno ulagali napore u stabilizaciju regije i uspostavu suradnje između država jugoistočne Europe. Ne čini li vam se da je regija nakon više od četvrt stoljeća ipak razdvojenija nego ikad?

Ja na to gledam drukčije. Od kraja ratova učinjene su velike i vidne promjene na području jugoistočne Europe ili zapadnog Balkana, kako neki zovu to područje, no za mene taj naziv nije baš odgovarajući. Naravno da sve to nije dovoljno jer su tranzicijski procesi dugotrajni pa još mnogo toga treba napraviti. Ja sam u sklopu Inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi (SECI), koja je bila preteča oživljavanja Pakta za stabilnost JI Europe i još uvijek postoji u sklopu Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj OECD, zadužen da uz pomoć privlačenja stranog kapitala potaknem zemlje s tog područja na bolju suradnju. Situacija je opet vrlo povoljna i gospodarski je razvoj primjetan. Ponovno se javlja interes zapadne Europe za ulaganja u europski jugoistok. A to je vrlo važno za gospodarski rast tog područja koje nikako ne smijemo prepusti Turcima, Rusima i Kinezima. Ako se osvrnem, možda se moglo i više postići da nisu bili ograničeni reformski procesi u nekim zemljama i da je spremnost za međusobnu suradnju i suživot na tom području bila znatno veća.

Kako komentirate u najnovije vrijeme osobito opterećene odnose između Hrvatske i njezinih susjeda?

Suradnjom sa susjedima mogu se riješiti sve vrste problema. To vrijedi kako za odluku Arbitražnog suda koji je veći dio Piranskog zaljeva u slovensko-hrvatskom graničnom prijeporu dodijelio Sloveniji tako i za zategnute odnose između Srbije i Hrvatske te Bosne i Hercegovine i Hrvatske oko izgradnje Pelješkog mosta. Najvažnije je da Hrvatska bude uzor drugima kako se nagomilani problemi mogu uspješno riješiti.

Znači li to da bi Hrvatska, samo zato da se u nju ne upire prstom, trebala prihvatiti odluku Arbitražnog suda?

Ne, to nisam rekao. Mislim da se bilateralne svađe i sukobi moraju rješavati bilateralno. I tu sam bliži stavu Hrvata nego drugim mišljenjima. Jer samo zato ako nešto ide na odlučivanje na višu razinu, ne znači automatski i jamstvo da će spor biti adekvatno riješen. Uzmite primjer Austrije. I Austrijanci su također imali konflikt sa susjednom Italijom zbog južnog Tirola, gdje živi brojna austrijska narodna manjina. No, to smo uspjeli riješiti bilateralno. Mislim da to mora uspjeti i Hrvatskoj i Sloveniji. Naravno da za rješenje takvih pitanja nije lako postići kompromis. No, do njega se obično dolazi postupno, korak po korak. I to samo ako se obje strane potrude.

Hrvatska je trenutačno u unakrsnoj vatri susjednih država, slovensko-hrvatski granični spor, problem s BiH oko gradnje Pelješkog mosta, zategnuti odnosi sa Srbijom itd. Nije li Slovenija postala primjer ostalim hrvatskim susjedima kako se susjede može ucjenjivati?

Već sam rekao, bilateralni dijalog i razmjena mišljenja najvažniji su i najdjelotvorniji u susjedskim svađama. Što se tiče Pelješkog mosta, nisam stručnjak za taj problem, ali sigurno postoji rješenje povoljno i za BiH. Važno je da je razumno i da projekt što manje košta, jer djelomično je avanturistički skup. I zato što cijenu dobrim dijelom plaća i EU. Spomenuli ste i odnose Hrvatske i Srbije. Uvjeren sam da Srbija mora ući u EU i da je to strateški važno ne samo za nju i njezine susjede nego mnogo šire. Zato što je značajna geopolitička poveznica u smjeru Bugarske, Rumunjske i susjedne Mađarske, ali i u rješavanju manjinskih problema po europskoj praksi, primjerice u Vojvodini. Srbi imaju određenu kvalitetu i talent, a to nam je potrebno.

Zašto onda to ne koriste i u hrvatsko-srpskim odnosima?

Nije dovoljno da se samo vladini predstavnici sastaju, potrebno je da svi sudionici i na svim ostalim razinama, parlamentarnoj, gospodarskoj, kulturnoj, socijalnoj i civilnoj zajedno sjednu i razmijene mišljenja o problemima koji tište obje strane i narušavaju njihove odnose. Smatram da se Hrvatskoj kao članici Europske unije, a Srbiji kao kandidatkinji za članstvo sigurno može pomoći i da ih ne bi trebalo same ostaviti u razrješavanju problema. Ali u smislu potpore, a ne vanjskog miješanja. Jer netko treći izvana možda drukčije vidi stvari, nego te dvije zemlje. To znači jednu vrstu asistencije, što je europski put u rješavanju različitosti u mišljenjima i djelovanju.

Iza Hrvatske je dug i trnovit put u EU, a ispred nje u Schengen. Neki njezini susjedi već je ucjenjuju vetom ne samo za ulazak u schengenski prostor nego i u klub najrazvijenijih država OECD-a.

Zbog izbjegličke i migrantske krize Schengen je u teškoj situaciji. Ako izbjeglička kriza potraje, važno je uz granične kontrole evidentirati one koji žele preko granice te otkloniti uzroke seobe naroda. A što se tiče Hrvatske na putu u schengenski prostor, sve poteškoće kojima je izložena dobrim dijelom proizlaze iz neriješenih pitanja sa susjedima. No, jedno je posve sigurno – ucjene bilo koje vrste sigurno neće proći, bez obzira na to o kome se radi.

Kad sve to gledate, nije li europski jugoistok i dalje “bačva baruta“?

“Bačva baruta“ nasljeđe je iz vremena raspada bivše Jugoslavije u kojem je doista mnogo baruta ispucano. Ali danas je europski jugoistok manje-više stabilan, unatoč određenom verbalnom sukobljavanju. To što se vlade često mijenjaju, i to je normalno. Tako je i u europskim zemljama. Belgija je dugi niz godina bez vlade i nitko se zbog toga ne uzbuđuje.

A zašto se onda uzbuđuju kad se radi o jugoistoku Europe?

Zato što za to područje pod budnim okom Europe vrijede druge mjerne jedinice. Među većinom europskih država postoji vrlo kritičan stav protiv Rusa i Vladimira Putina koji pokušava povećati svoj utjecaj na Balkanu, za čiju stabilnost nije baš zainteresiran. Važno je da se Srbija unatoč prijateljskom odnosu drži na distanci i uvjeren sam da, bude li primorana birati između bliskih veza s Rusijom i članstva u EU, da će se odlučiti za ovo drugo. A to što još uvijek postoji određena nestabilnost, ne može se predbacivati državama regije. Jer onda se mora pogledati i u smjeru Španjolske i Katalonije.

Ne čini li trenutačna politička situacija na europskom jugoistoku još hitnijim prijem zemalja regije u Europsku uniju?

Naravno, jer kroz Europsku uniju dolazi potrebna stabilnost. Stoga EU mora taj proces ubrzati. U moje sam vrijeme zagovarao i brzi ulazak Grčke, Španjolske i Portugala u EU. I to je napravljeno, ne iz gospodarskih nego iz političkih razloga koji su imali cilj stabilizaciju tih zemalja. To isto vrijedi i za zapadni Balkan, jer stabilnost zemalja te regije od velikog je značaja i za mir i stabilnost cijele Europe. Pogotovo zbog njihova susjedstva u smjeru Sredozemlja i Bliskog istoka. Stoga je europska perspektiva tih zemalja primarna perspektiva ne samo za zemlje koje čekaju na prijem u EU, nego i Europljane koji moraju prepoznati taj zajednički interes.

Shvaća li, prema vašem mišljenju, EU Hrvatsku ozbiljno?

Kad se radi o punopravnosti zemalja članica EU, primjetno je da drukčiju ulogu ima prvih šest, kako ih zovu, tradicionalnih zemalja članica. Smatram da je do sada premalo učinjeno na uspješnoj integraciji u europsku obitelj i ostalih zemalja koje su u međuvremenu primljene u EU. Na primjer, jako se dugo čekalo da na važne funkcije u EU dođu političari zemalja iz posljednjih krugova širenja, kao na primjer konzervativni poljski političar Jerzy Buzek ili predsjednik Europskog vijeća Poljak Donald Tusk. Još postoji jednostran odnos i podjela na zapadne i istočne Europejce, i s tim se mora prestati. Svi moraju imati jednaki tretman i mogućnosti. One zemlje koje su poslije ušle u EU nisu za to krive, jer su morale prvo postići određen razvoj i ispuniti kriterije koje su im propisale upravo te tradicionalne članice.

Kako vidite budućnost EU?

Budućnost EU ovisi o zajedničkoj želji i volji njezinih članica koje su potpisale u Lisabonu novi reformski ugovor i druge ugovore i bio bih jako zadovoljan kada bi se ono što je u njih ugrađeno poštovalo. Posebno jačanje sustava sigurnosti, regionalne suradnje, ali i ostalih prioritetnih pitanja. Držim od posebnog značaja jačanje srednjoeuropske suradnje na svim razinama.

To se možda neće poklopiti s viđenjima francuskog predsjednika Macrona koji je nedavno iznio svoj prijedlog reformiranja EU.

To je veličanstveno da Macron radi prijedloge kako bi u budućnosti trebala izgledati nova, reformirana Europska unija, ali smatram da je način na koji to čini, pogrešan. Bilo bi mnogo svrsishodnije da Macron, prije nego s prijedlozima ide u javnost, razmijeni mišljenje sa zemljama članicama. Jer Europa neće funkcionirati ako u EU samo dvije zemlje, ili do izlaska Velike Britanije iz Unije tri zemlje, imaju pravo govoriti što treba činiti. Tu se traži veća skromnost tzv. velikih država članica i više poštovanja i tolerancije prema “manjima i slabijima“. To što Macron vodi je unutarnja politika, pa je uputno da i druge ukrca u svoj čamac, a ne da ih stavi pred gotov čin. Nekada je bilo znatno bolje, Europa je snažnije zajedno srastala, a danas ponovno imamo trend u suprotnom smjeru.

Uvijek ste pozitivno gledali u budućnost, ali u zadnje vrijeme nekako ste postali pesimist. Izjavili ste i da smo suočeni s podmuklim Trećim svjetskim ratom. Jeste li se to šalili ili...?

Uvijek sam gledao i nadalje gledam pozitivno u budućnost. Uvjeren sam da ćemo uspjeti savladati nove izazove današnjice, ali za to je potrebno da u mnogo čemu promijenimo način razmišljanja i odustanemo od nacionalističkog načina razmišljanja, da smo samo mi Bogom dani. A što se tiče Trećeg svjetskog rata, to je točno. Rekao sam i uvjeren sam da je taj rat već počeo. On se vodi podmuklo i zato ga mnogi političari još nisu prepoznali. Vjerojatno zato što se karakteristika rata promijenila. Danas države nisu voditeljice rata, kao što je to bilo u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Danas smo suočeni s podmuklim uvlačenjem ratnih djelovanja u društvo. Potvrda tome su teroristički napadi u Madridu, Londonu, Parizu, Berlinu... I to ne od država, nego od raznih pokreta koji se pozivaju na islam. Iako smatram da vjera tu ne igra središnju ulogu, nego je instrument za unošenje nemira u društvo.

Mnogi tvrde, pa tako i Austrijanci da nam je tu opasnost donijela izbjeglička i migrantska kriza. Jeste li vi zadovoljni austrijskom izbjegličko-migracijskom politikom?

Jesam i nisam! Do izbjegličke krize 2015. godine situacija rješavanja pitanja izbjeglica bila je normalna i tu treba posebno istaknuti dojmljivu integracijsku sposobnost Austrijanaca, vrijednu pozornosti. Nakon toga sve je otišlo nekim drugim, neželjenim smjerom. Nezadovoljan sam Odredbama o radnim dozvolama za izbjeglice, sredstvima koja se stavljaju na raspolaganje, integracijskim putovima, beskrajnim raspravama o nužnosti učenja njemačkog jezika itd. Ali sve to nije još ništa u usporedbi što se događa u predizbornom nadmetanju austrijskih političara, u čijem su središtu migranti i izbjeglice.

Austrijanci su se na parlamentarnim izborima izjasnili protiv “velike koalicije“ socijaldemokrata (SPÖ) i narodnjaka (ÖVP), na čijem ste čelu svojevremeno i vi bili. Hoće li narodnjaci, nakon 17 godina ponovno koalirati s krajnjim desničarima Slobodarske stranke (FPÖ)?

Predsjednik nove Narodne stranke Sebastian Kurz signalizira da to za njega nije prije izbora dogovorena stvar. I to je vrlo važno i dobro. Jer treba biti vjerodostojan i pričekati i druge moguće kombinacije. Kurz i pomlađena Narodna stranka imaju moju punu potporu i odgovaraju mojim predodžbama: od programa, preko postavljanja izbornih kandidata, do dopadljive pokretljivosti stranke. Ja sam zahvalan za sve novine koje donosi mlađi i moderniji naraštaj političara. Zato podržavam i mlade liberale Neosa i njihova čelnika Strolza. Unatoč potpore mladima, kao jedan stari politički model i stari narodnjak moram reći da ta “velika koalicija“ SPÖ-a i ÖVP-a koja je pred slomom nije bila tako loša kakvom je se želi prikazati, jer u protivnom Austrija ne bi bila ondje gdje je danas.

Kakvim ocjenjujete odnose Austrije i Hrvatske?

Povijesnim, tradicionalno dobrim i prijateljskim.

Kad smo kod prijateljstva, uskoro će vam biti uručeno visoko hrvatsko državno odličje kneza Branimira za dugogodišnje povezivanje Austrije i Hrvatske i razvoj prijateljskih odnosa između te dvije zemlje. Već ste odlikovani i u Beču i Zagrebu od Austrijsko-hrvatskog i Hrvatsko-austrijskog društva.

Nešto sam već čuo o tome. Naravno da bi me to veselilo i da bih bio jako ponosan, ali i sa i bez odličja podupirao sam i podupirat ću austrijsko-hrvatsku suradnju jer to osobno želim i jer je to potrebno.

Rado i navraćate u Hrvatsku.

Naravno! I ovog sam ljeta bio u Zadru, na poziv dugogodišnjeg predsjednika Austrijsko-hrvatskog društva u Beču i mog prijatelja dr. Marijana Brajinovića. Dok moja žena uživa u moru, mene vesele susreti s raznim ljudima. Pri ovogodišnjem boravku u Zadru susreo sam se s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem. Za mene, uvjerenog katolika bio je to zanimljiv susret jer vjera je i značajna poveznica većine Austrijanaca s Hrvatima. Poveznica je i Centar za napredne studije Sveučilišta u Rijeci s kojim surađujem, a koje podupire i Zaklada austrijske banke Die Erste kako bi se znanstvena kvaliteta cjelokupnog prostora jugoistočne Europe poboljšala.